Uroš Drenović

Uroš Drenović (Sitnica (na Manjači), Austrougarska 1911. — Čađavica 1944.) je bio četnički vojvoda u NDH, saradnik ustaša i Trećeg Rajha. Borio se na strani osovinskih trupa protiv jugoslovenskih partizana. Posebno se ističe se da je učestvovao u ofanzivi na Kozaru.

Uroš Drenović
Domobranski major Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, Uroš Drenović i ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 1942. Domobranski major Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, Uroš Drenović i ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 1942.

Biografija

U Drugi svjetski rat ušao je kao rezervni oficir sa zvanjem poručnika. Po kapitulaciji bio je jedan od vođa ustanka u Bosni, ali se odvojio od partizana i oformio četničke jedinice. Ubrzo, 1942. godine prilazi ustašama i NDH, te sa sa njima sklapa sporazum o lojalnosti i saradnji, ujedno sarađujući i sa nemačkim okupatorom. Njegove jedinice učestvuju u napadu na civile na Kozari. Poginuo je 1944. godine prilikom savezničkog napada na nemačke položaje.

Uroš Drenović kao ličnost

Prema oceni koju je dao u svom izveštaju major JVUO Slavoljub Vranješević 3. februara 1943. godine, Uroš Drenović je bio bolesno ambiciozan čovek i patio od umišljene veličine te se rado dodvoravao i Hrvatima i Nemcima, a uz to je slao i pokloničku delegaciju patrijarhu Hrvatske pravoslavne crkve Germogenu u Zagreb. Kao borac bio je hrabar ali vrlo slab komandant jer "nema sposobnosti da komanduje većoj jedinici u borbi", kako kaže Vranješević koji dodaje da je Drenović bio pod veoma jakim uticajem svoje žene "koja takoreći njime komanduje". Major Vranješević zaključuje da su ove Drenovićeve karakteristike dovele do sloma njegovog odreda.

Ratna biografija

Početak ustanka i razlaz sa partizanima

Ohrabreni krizom koja je krajem 1941. godine, zbog izdaje buržoaskih velikosrpskih elemenata, nastala u ustaničkim redovima Dalmacije, Kninske krajine, Like i istočne i zapadne Bosne, a pod uticajem neprijateljske propagande, pritajeni neprijatelji narodnog ustanka počeli su i u susednim pokrajinama da dižu glavu i da seju razdor među ustanicima. U tome su se u istočnijim krajevima zapadne Bosne naročito isticali učitelji Lazo Tešanović, Uroš Drenović i trgovac Rade Radić.

– Nikola Milovanović, Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića - Poraz, str. 67.

Početak ustanka u Bosni obeležilo je jedinstvo pobunjenog naroda. U to vreme nije postojala politička podvojenost već jedinstveni narodni pokret protiv okupatora, i posebno protiv zverstava NDH nad srpskim stanovništvom. Drenović je bio komandant bataljona u sastavu partizanskog odreda. Međutim, kada je saznao da se formiraju četnički odredi, na sastanku odreda 10. decembra 1941. godine zatražiće da se njegov bataljon preimenuje u četnički, uz obećanje da će ostati u vezi sa partizanskim delom odreda. Njegov zahtev je prihvaćen, ali ubrzo dolazi do potpunog razlaza Drenovića sa partizanima. Partizani optužuju Drenovića za saradnju sa Italijanima i ubistvo partizana, zamenika političkog komesara Joze Nemeca februara 1942. godine na oslobođenoj teritoriji.

Drenović je surađivao sa Nedićem, NDH i Italijanima, ali nije jasno da li je bio pod komandom Mihajlovića i JVUO, ili je bio samostalni gospodar rata na području koje je kontrolisao.

Saradnja sa ustaškim režimom u NDH

Uroš Drenović nazdravlja uspešan sporazum sa snagama NDH.

Overeni prepis ugovora o lojalnosti i saradnji od 27. aprila 1942. godine između vlasti NDH i vojvode Uroša Drenovića. (Dokument se nalazi u vojno-istorijskom arhivu, Arhiv VII, Ca, k. 234, reg. br. 3/2)

Uroš Drenović je jedan od nekoliko četničkih komandanata koji su sarađivali sa ustašama. Drenović je sa štabom svog odreda 27. aprila 1942. godine u Banjaluci u hotelu "Bosna" boravio na konferenciji sa ustašama.

Uroš Drenović je 27. aprila 1942. pred vlastima NDH u Varcar Vakufu dao sledeću pismenu izjavu:

»Potpisati izjavljujem, da sam uvek priznavao Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali da sam otišao u šumu, da spasim goli život naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati. Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno sa hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojne komande čitav ovaj teritorij od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu.«

– (Arhiv VII, Ča, k. 234, reg. br. 1/2).

Vojna saradnja Drenovićevih jedinica sa NDH

Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, ustaški stožernik David Sinčić je 17. juna 1942. godine poslao iz Knina nadređenima telegram:

"Postignuta saradnja sa četničkim vođama Bogunović, Đujić, Rokvić, Rađenović. Četnici po dogovoru sa mnom i dobijenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se sa četnicima Drenovića i domobranima gde odrediti plan daljih zajedničkih akcija.

Radi delovanja protiv partizana radi postignuća dodira sa hrvatskom vojskom četnici izvršili napad na Peulje, Crni Lug, Grkovci, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspehom. Četnici za saradnju sa nama i borbu proti partizana nemaju oružja, strijeljiva i hrane. Potrebno ih snabdeti preko Knina ili u času dodira sa našom vojskom u Glamoču. Radi potrebne oružane akcije naših domobrana iz Knina s četnicima prema Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno Zapovjedničtvo sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanja u ljudstvu, oružju, naročito strojnica, bacačima mina i vojnim vozilima.

Četnici poveli akciju proti partizana iz Medka prema Strmica. Potrebno je povezati ovu akciju sa akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstva našeg vojničkog Zapovjedničtvo. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo kao što je već učinilo Zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite Zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu spoljnih poslova za Vrančića.''"

Iz ovog se vidi da je postojala saradnja jedinica pod komandom vojvode Uroša Drenovića sa organima i vojskom NDH, te pomoć NDH u oružju, municiji i čak i ljudstvu lojalnim četničkim jedinicama.

U službi NDH i Trećeg Rajha

Drenovićevi četnici javljaju vlastima NDH i Nijemcima u Mrkonjić Gradu ("Varcar Vakufu") da partizani održavaju zbor u Vrbljanima kod Crkve (na Ilindan, 2. 9. 1943.) i traže njihovo bombardovanje.

Četničke jedinice lojalne vlastima NDH nisu samo učestvovale u borbenim operacijama u službi oružanih snaga NDH, već su pružali logističku i pozadinsku podršku i nemačkim vojnim jedinicama. Tako su četnici vojvode Drenovića bili zaduženi za čuvanje i popravku puteva kojima su se kretale jedinice Vermahta, ali su bili ovlašteni da od seljaka za račun NDH i Trećeg Rajha vrše otkup hrane, stoke i drvne građe, pa bi svi ti poslovi išli preko komande četničkih snaga u Bosni, između ostalih i preko vojvode Drenovića i drugih koji su od toga imali i ličnu korist.

Uroš Drenović je svoju saradnju i lojalnost NDH unovčavao i praktičnom prodajom zarobljenih pripadnika ustaničkog pokreta ustaškom režimu. Tako imamo navod satnika Anta Zičarića komandanta ustaške bojne iz pisma upućenog glavnom stožeru ustaške vojnice u Zagrebu od 28. maja 1942. godine u kome on kaže:

Za uhvaćene vođe partizana traže od nas otkupninu, a i novac za pripomoć, pa iz toga vidim, da bi se novcem mnogo toga dalo postići ... Mišljenja sam da moraju postojati posebne novčane navjere (krediti) za obavještenja, jer sam ustanovio da većinu četničkih vođa možemo za novac ili bilo kakvu uslugu kupiti ...

Na sastanku četničkih komandanata održanom 7. juna 1942. godine, sam Drenović se žali kako su zbog ugovora sa NDH koji je potpisao, partizani njemu i njegovim borcima nadjenuli nadimak "srpske ustaše".

Drenovićeva uloga u bici na Kozari

Uroš Drenović je sa četničkim vrhom aktivno učestvovao u pripremama za ustaško-njemačku ofanzivu protiv slobodne teritorije na Kozari. Bio je prisutan na sednici na kojoj se govorilo o predstojećoj ofanzivi na Kozaru. To svedoči zapisnik sa sednice četničkog vrha 7. juna 1942. godine i njegov referatu kome on između ostalog kaže:

Propagande nema uopšte kod nas. Partizani govore da je njihova čitava Bosna. Narodu se može izložiti i lepo kazati sve što je na stvari. Pozadina mora razumevati naš rad, a rad u pozadini mora da bude organizovan. Dalje referiše o stanju partizana koji su se sada grupisali u Kozari i Grmeču. Na njih će napasti, prema obaveštenjima koja on ima biti izvršena ofanziva 14. ov. mj. Hrvati će biti naročito oprezni oko Vidov dana, a iz Londona putem radija poručuju da borba za sad stane. Mislim da je narod jedino na taj način spašen, što smo zaključili ovaj sporazum.

Pod komandom Uroša Drenovića i Marčetića aktivno su učestvovale u napadu na Kozaru zajedno sa ustaškim, nemačkim i mađarskim jedinicama, otprilike oko 2.000 četnika pod komandom Osovine.

Prilikom drugog partizanskog napada na Jajce, 1942. godine, među poginulima u nemačko-domobranskom utvrđenju bila je i Drenovićeva supruga.

Drenovićeva uloga u operaciji Vajs

U izveštaju upućenom Komandi bosanskih četničkih odreda 27. aprila 1943, četnički komandant Drenović, pored ostalog, javlja:

Sad sam se vratio iz akcije na Paprovac i Bihać gde sam zajedno učestvovao sa Nemcima. Ono ljudstvo što je išlo tamo u akciju bilo je stavljeno na hranu sa nemačkom vojskom i hrana je bila dobra. Partizani su vršili napade i davali žestok otpor.

Uroš Drenović i bivši dožupan Jajca dr. Šunić su se sastali u Banja Luci 2. maja 1943. godine, gde su razgovarali kao stari poznanici. Jedina nesuglasica među njima je bilo pitanje misteriozno nestalih 300.000 jugoslovenskih dinara:

„Dva gospodina su se pozdravili kao stari poznanici. Nakon raspitivanja o zajedničkim poznanicima i prisjećanja na teška vremena kad su partizani upali u Jajce, Š[unić] je započeo razgovor[...]“; Drenović je preuzeo na sebe da razmjeni 300.000 jugoslovenskih dinara prikupljenih od stanovništva iz svog kraja za kune i novac je donio u Jajce. Tokom partizanskog napada nestale su sve priznanice i novac; Šunić je obećao da će kune biti isplaćene po dogovoru.

– Izvještaj sa sastanka Uroša Drenovića i bivšeg dožupana Jajca dr. Šunića u Banja Luci dana 2. maja 1943.

Šunić je dalje nastojao da odobrovolji Drenovića, stavljajući mu do znanja da mu može nabaviti nove čizme i, eventualno, jedan automobil.

Odnos Drenovićevih četnika prema njemačkoj vojsci je i dalje besprijekoran.

– Pregled aktivnosti 114. lovačke divizije u maju 1943. godine

Četnici pokazuju jake anglofilne tendencije; iako nema naznaka za saradnju sa partizanima, kontakti sigurno postoje (*otvorena vrata* za svaki slučaj); pljačke i samovolja na terenu; *Za razliku od njih, Drenovićeva grupa je i dalje mirna i lojalna, te vrši [našim] trupama korisnu pomoćnu službu.

– Izvještaj 114. lovačke divizije o raspoloženju četnika (19. maj 1943. godine)

Poručnik Rosenfeld (2. obavještajni oficir divizije) putuje u Mrkonjić-Grad da bi ispitao Drenovićeve namjere; Drenović ga prijateljski prima; u borbi protiv partizana Drenović sarađivao sa 7. SS, 114. JgD i 369. ID; ukupna snaga Drenovićevih četnika oko 2500 ljudi, imaju dobro naoružanje; taktika gerilska; planira samostalnu akciju na Janj; 373. ID također planira akciju u tom području; razgovara se o mogućnosti saradnje; Rosenfeld izjavljuje da takvu odluku može donijeti samo kom. divizije; Rosenfeld stavlja auto na raspolaganje Drenovićevom kuriru.

– Izvještaj 373. hrvatske legionarske divizije »Tiger« o razgovoru sa Urošem Drenovićem od 1. juna 1943. godine

U izvještaju od 19. novembra 1943, sastavljenom od strane oficira XV brdskog armijskog korpusa, navode se karakteristike četničkih komandanata s teritorije NDH i ocjenjuje se njihov odnos prema njemačkim vlastima. Za Uroša Drenovića se navodi sljedeće:

Vojvoda Drenović. Uspravna ličnost, nepomirljiv protivnik komunista (komunistički zločini nad njegovom suprugom odveli su je u smrt), smatra sebe zaštitnikom svojih pravoslavnih sunarodnjaka. Više od godine dana sarađuje otvoreno sa nemačkim Vermahtom. Pokušaj D. M. da utiče na njega dosad je bez uspeha.

U jednom izvještaju poslatom krajem 1943, nakon održanog sastanka Drenovića sa jednim njemačkim oficirom, doznaje se o ideji stvaranja »Srpske legije« (formacija bi bila sastavljena od bosanskih četnika), sa ciljem upotrebe i na Istočnom frontu:

Drenović moli za dozvolu da evakuiše familiju u Beograd, /pod njemačku zaštitu/; Marčetić također moli za propusnicu za put u Srbiju, gdje se želi staviti na raspolaganje Nediću. U razgovoru se pomenula mogućnost stvaranja /Srpske legije/ pod njemačkom komandom; četnici su ovu mogućnost /oduševljeno pozdravili/. Također su izrazili spremnost da se, poslije uništenja komunizma u Bosni, bore u Rusiji; jedini uslov je da ova jedinica bude sastavljena isključivo od Srba. Specijalna jedinica /Boeckl/ smatra da sudjelovanje ovih grupa na specijalnim zadacima više nije moguće; pokušaće se nastavak saradnje sa preostalim jedinicama u ograničenom obimu; jedinica smatra da je pomoć pri evakuaciji četničkih porodica ne samo stvar obzira, nego i revanširanja za usluge izviđanja i borbene pomoći koje su četnici vršili. Stoga je 27.12. u vezi s ovim zatražena dozvola od štaba armije. Drenović je zamolio da mu se izda propusnica za neometan put u Srbiju; Jedinica će usmeno prenijeti prijedlog štabu 15. brdskog korpusa.

– Izvještaj sa sastanka poručnika Kirchnera i Uroša Drenovića u Karanovcu na dan 26. decembra 1943. (27. decembar 1943. godine)

Uroš Drenović i Draža Mihailović

Uroš Drenović vodi Nemce po terenu.

Kao komandant bataljona „Kočić“, formalno u sastavu 3. krajiškog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda, Uroš Drenović je slao kurire Draži Mihailoviću kako bi saznao njegovo mišljenje te dobio smjernice za budući rad. 25. decembra 1941, Drenovićev kurir je pronašao Dražu Mihailovića koji se skrivao u selu Lunjevica, na planini Rudnik.

Neposredno prije početka operacije Zapadna Bosna (tj. bitke na Kozari), održana je konferencija četničkih odreda s područja doline Vrbasa na kojoj je raspravljano o saradnji četnika s vlastima NDH nakon potpisanih sporazuma između dvije strane u proljeće i ljeto 1942, kao i o učešću četnika u predstojećoj operaciji protiv partizana na strani sila Osovine i kvislinga. Pravdajući svoju aktivnu ulogu u sklapanju ugovora sa ustaškim vlastima, vojvoda Drenović prebacuje odgovornost za kolaboraciju na Vrhovnu komandu JVuO i generala Mihailovića:

Zatim uzima reč komandant Uroš Drenović, koji između ostalog kaže: Ja sam odmah u početku i prvi slao svoje kurire u Srbiju. Pošto su na mome sektoru bili Italijani, moja komanda mi je naredila da radim sporazumno sa fašistima, ja sam to i radio jer sam dobio takva upustva. Mi svoja dela imamo da pravdamo sa narodom i zato ja kažem da se uvek treba obazirati na narod i njegove potrebe. Narod treba što više čuvati ja sam tako i radio. Zato su partizani naročito o meni pisali da sam talijanski plaćenik i t.d. Bilo je došlo dotle da je Mrkonjić grad trebao da se preda meni u ruke. Komunisti su došli i zato, i kad sam ja ležao ranjen bili su došli da me ubiju i morao sam da se sklonim. Narod i vojska naučili su na mene. Kao ranjen, ja sam prepustio komandu drugima, a oni nisu znali, pa je vojska bila razjurena. Kad sam ozdravio okupio sam opet vojsku i počeo čistiti. Italijani su pošli da napuštaju Mrkonjić grad. Ja sam morao naći načina da sačuvam i pozadinu i vojsku. I Draža Mihailović je 1 marta napravio sporazum sa Hrvatima i Slovencima. Taj zapisnik nije daleko od ovoga našega.

Draža Mihailović je bio dobro upoznat sa delatnošću Uroša Drenovića, o čemu svedoči njegova depeša majoru Zahariju Ostojiću od 8. februara 1943. godine:

Drenović ide zajedno sa Nemcima i ustašama i Lorković ga hvali. Drenović treba da spasava naš narod od ustaša i Nemaca i da se drži po strani.

– Draža Mihailović

Prethodnog dana, major Petar Baćović (pseudonim »Ištvan«) je obavijestio Mihailovića o Drenovićevoj saradnji sa njemačkim okupatorom i vlastima NDH:

Drenović ide zajedno sa nemcima i hrvatima. Lorković ga u poslednjem govoru zove jedinim srbinom koji pomaže hrvatsku politiku.

Major Slavoljub Vranješević, Mihailovićev komandant Zapadne Bosne, ujedno i Drenovićev nadređeni starješina, u izvještaju od 3. februara 1943. poslatom Vrhovnoj komandi JVuO, za vojvodu Drenovića tvrdi da je „bolesno ambiciozan (želi da bude neka veličina)“. Major Vranješević objašnjava da je „do propasti njegovog odreda“ dovelo i to što se nije ustručavao „da zapliva u Nemačke i Hrvatske vode“:

Slao poklonstvenu deputaciju u ime Bosanske Krajine da izjavi lojalnost poglavniku i vladici Germogenu u Zagreb. Večito je sa Hrvatima i Nemcima u B. Luci. Lično veoma hrabar, dobar borac, ali slab starešina, nema sposobnosti da komanduje većom jedinicom u borbi. Mnogo podložan uticaju žene, koja takoreći sa njime komanduje. Od odreda ima svega oko 130 boraca i ako mu je odred brojao oko 900 boraca.

Vremenom su vesti o Drenovićevoj saradnji sa okupatorom prodrle u javnost savezničkih zemalja, te britanska vlada traži od generala Mihailovića da se izjasni po tom pitanju. Na pitanje jugoslovenskog premijera Božidara Purića o kolaboraciji njegovih komandanata četnički general Mihailović 10. novembra 1943. odgovara:

Što se tiče sveštenika Đujića i potpukovnika Baćovića, majora Novaka i učitelja Drenovića, to su ljudi koji uvek vode narod protiv Nemaca... Sve optužbe protiv njih dolaze od komunističke strane, jer komunisti u njima vide najveću smetnju za ostvarenje svojih prljavih ciljeva, zbog toga upotrebljavaju sve da lažnim izveštajima obmanu Saveznike.

– Draža Mihailović

Na posleratnom suđenju, optuženi Mihailović se branio da Uroš Drenović nikada nije bio u kontaktu sa njegovom komandom, da u prvo vreme nije ni čuo za njega, da nije znao za Drenovićevu saradnju sa Nemcima i ustašama, te da je za to saznao tek prilikom čitanja optužnice i na samom suđenju.

Predsednik: A učešće Drenovića?

Optuženi: Drenović je bio toliko daleko od mene da da nisam bio u kontaktu sa njim.

Predsednik: A da li ste znali da je sarađivao sa Nemcima u tom periodu?

Optuženi: Ja sam za njega saznao iz optužnice, tokom ispitivanja.

U daljem toku procesa, Mihailović je korigovao svoju izjavu, ali je i dalje negirao da je on imao kontrolu nad Drenovićem, jer ga nije niti postavio niti ga je mogao smenjivati, iz čega se stiče utisak, da je Drenović bio van kontrole JVUO.

Tužilac je Mihailoviću podneo na uvid Mihailovićeve telegrame u kojima je on vlastitom rukom pisao da je Drenović sarađivao sa ustašama, Nemcima i Italijanima - što je Mihailović potvrdio kao istinito - ali uz opasku da je za to saznao tek kasnije, usled nemogućnosti kontrole i komunikacije.

Smrt Uroša Drenovića

Grob Uroša Drnovića kod crkve u Stričićima

Uroš Drenović je poginuo na Čađavici, 1944. godine prilikom savezničkog napada RAF-a na četničko-nemačke položaje, kako se navodi, stradao je od engleske avio-bombe. Poginuo je zajedno sa nemačkim oficirom.

Nasleđe

2002. godine Drenovićevi posmrtni ostaci su ekshumirani sa mesta na kome je ranije bio tajno sahranjen, nakon čega je sahranjen pored crkve Klisina u Stričićima. Tim povodom mu je podignut spomenik uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve i Boračke organizacije Republike Srpske.

U Banjaluci jedna ulica nosi ime vojvode Uroša Drenovića.

Vidi još

• Bitka na Kozari
• Jugoslovenska vojska u otadžbini
• Saradnja četnika sa snagama Osovine u Drugom svetskom ratu

Spoljašnje veze

Uroš Drenović na Wikimedijinoj ostavi

• POGLEDI: SVESRPSKI SABOR NA MANjAČI: SPOMENIK VOJVODI DRENOVIĆU (sh)