Univerzitet u Padovi

Padovanski univerzitet (talijanski: Università degli Studi di Padova, akronim: UNIPD, latinski: Universitas Studii Paduani, venetski: Università de Pàdova) jedan je od najstarijih univerziteta na svijetu i jedan od vodećih talijanskih institucija visokog obrazovanja. Univerzitet, osnovan 1222. godine, autonomna je javna ustanova visokog obrazovanja sa sjedištem u Padovi, gradu na svjeveroistoku Italije.[1]

Padovanski univerzitet
Universitas Studii Paduani
Logo univerziteta
Atrij zgrade rektorata
Historija
MotoUniversa Universis Patavina Libertas (sloboda Padove je univerzalna)
Osnivanje29. septembar 1222.
Generalno
Vrstajavni
Administracija
RektorRosario Rizzuto
Akademsko osoblje2.400 (2008)
Studenti
Broj studenata61 000 (2008)
UdruženjaERASMUS, AUE
Lokacija
Sedište
  – grad
  – država

Padova
 Italija
Službene stranice
www.unipd.it

Padovanski univerzitet je od svog osnivanja bio značajno središte visokog obrazovanja i za učenjake iz južnoslavenske zemalja istočne obale Jadrana (ponajviše za Istrijane i Dalmatince Hrvate i Talijane u razdoblju humanizma) pa na njemu među brojnima borave, studiraju ili predaju i Ivan Vitez od Sredne, Marko Marulić, Ivan Česmički, Jura Dragašić, Fran Trankvil Andreis, Fridrik Grisogono, Franjo Petrić, Antun Vrančić, Ivan Križan, Andrija Dudić, Faust Vrančić, Nikola Andreis, Giulllio Camillo Delminio, Markantun Dominis, Matija Frkić, Juraj Dubrovčanin i brojni drugi.[2]

Historija uredi

Padovanski univerzitet osnovan je 1222. kad se grupa nezadovoljnih studenata sa svojim profesorima odcjepila od Univerziteta u Bologni i preselila u Padovu.[1] I kod njih su, kao i kod Bologne, studenti odlučivali o izboru profesora i visini njihovih plaća. Ubrzo je i njih zahvatio isti proces secesije, pa se 1228. grupa nezadovoljnih studenata uz nekoliko profesora odselila iz Padove u Vercelli, ali je univerzitet preživio otcjepljenje, kao i česte promjene vladara i režima nakon toga. Ojačan je dodatnim prilivima, nezadovoljnika iz Bologne; 1306. i 1322. Svoju najveću slavu i prosperitet ostvario je tokom 15. i 16. vijeka, kad je bio jedan od tri vodeća univerziteta u Evrope. Među njegovim profesorima bili su poznati renesansni filozofi, humanisti i naučnici, između ostalih i Galileo Galilej.[1]

Još duboko u srednjem vijeku Padovanski univerzitet bio je tipični Universitas Iuristarum internatska škola od šest godina, u kojoj se studiralo samo kanonsko i građansko pravo, ali se već od 1250. počela studirati i medicina i umjetnost.[1] Na samom početku studenti su bili podjeljeni u četiri grupe, zavisno od zemalja iz kojih su dolazili. Od 1399. univerzitet je podijeljen u dvije zasebne škole (odnosno univerziteta): Universitas Artistarum za umjetnost i medicinu odnosno stariji Universitas Iuristarum za pravo, svaki sa vlastitim rektorom, ponovno su ujedinjeni tek početkom 19. vijeka.[1] Vremenom je rastao broj studija, odnosno fakulteta koje je univerzitet imao, ali se i skraćivala nastava, od 16. vijeka na 5, a od 17. vijeka na 4 godine (ali treba imati na umu, da se je istovremeno tražilo da studenti imaju sve veće predznanje, odnosno prehodno školovanje, koje se produživalo). Padovanski univerzitet ima još od 1545. vlastiti botanički vrt, jedan od najstarijih u Evropi, a zvjezdarnicu od 1761.[1]

Danas se na Padovanskom univerzitetu može studirati; pravo, političke nauke, umjetnost i književnost, filozofiju, pedagogiju, matematiku, fiziku i prirodne nauke, ekonomiju i marketing, statistiku, farmaciju, agronomiju, medicinu i brojne inžinjerske fakultete. Padovanski geološki institut sa fakultetom ima i vlastiti geološki muzej.[1]

Brojni studenti iz tadašnjih zemalja Mletačke Republike na istočnoj obali Jadrana studirali su na Padovanskom univerzitetu, između ostalog i Janus Pannonius, Grisogono Federik, Leopold Bogdan Mandić, Marko Gerbec (Marcus Gerbezius)...

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 University of Padua (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 11. 12. 2013. 
  2. Barbarić, Damir (1983). „Značenje Sveučilišta u Padovi za obrazovanje naših humanista /historijska bilješka/”. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 9. No. 1-2 (17-18), (Institut za filozofiju): 151-160. 

Vanjske veze uredi