Uništavajuća bitka

Uništavajuća bitka predstavlja koncept ratne strategije prema kojoj se oružani sukob mora okončati uništenjem cijele ili najvećeg dijela protivničke vojske u jednoj uređenoj bitci. To se postiže manevrom, brojčanom nadmoći, iznenađenjem ili sličnim taktičkim metodama prije ili za vrijeme same bitke. Neprijateljska vojska se tako dovodi u krajnje nepovoljan položaj iz koga se ne može nikako izvući te je uništena, zarobljena i razbijena, pa s njom ili nestaje samo postojanje neprijateljske države, ili je ona, ostavši bez sredstava za obranu, prisiljena moliti mir.

Koncept uništavajuće bitke je u 19. vijeku popularizirao pruski vojni teoretičar Carl von Clausewitz navodeći kako ona predstavlja krajnji cilj svake uspješne vojne strategije. Taj je koncept postao temelj pruske, a kasnije njemačke doktrine poznate kao Vernichtungsgedanke kojom su se tumačili uspjesi u prusko-austrijskom i francusko-pruskom ratu. Na temelju tih iskustava se Njemačka, a po uzoru na nju i sve ostale vojske, pripremale planove za prvi svjetski rat, vjerujući kako će brzo doći do pobjede u jednoj uništavajućoj bitci. U stvarnosti se ti planovi - osim u rijetkim, izoliranim slučajevima - nisu ostvarili te su doveli do iscrpljujućeg pozicijskog ratovanja. Tako je koncept uništavajuće bitke u 20. vijeku bio diskreditiran. Koncept uništavajuće bitke je, međutim, kasnije poslužio kao temelj njemačke doktrine Blitzkriega.