Wikipedija

UEFA Euro

UEFA Europsko prvenstvo (engleski: UEFA European Championship) ili samo UEFA Euro je najvažnije kontinentalno, reprezentativno natjecanje u Europi koje se održava svake četiri godine. Natjecanje organizira UEFA, a na njemu imaju pravo sudjelovati sve reprezentacije koje su članice te organizacije. Turnir se održava svake parne godine od 1960., između dva Svjetska prvenstva. Izvorno je nosio naziv UEFA Europski kup nacija, s tim da od 1968. godine koristi aktualno ime. Od 1996., uobičajeno je da se natjecanja nazivaju "UEFA Euro [godina].", što se kasnije, retroaktivno, primijenilo i na ranija izdanja turnira.

UEFA Euro
UEFA European Championship
Općenito
Utemeljeno 1960.
Regija Europa (UEFA)
Broj momčadi 24 (završnica)
Aktualni prvak Italija (drugi naslov)
Najuspješnija momčad Njemačka
Španija
(tri naslova)

Prije ulaska u završnicu, sve zemlje (osim domaćina), moraju proći kroz kvalifikacijski ciklus. Europski prvaci imali su pravo natjecati se na Kupu konfederacija naredne godine, mada ne i obvezu, dok je natjecanje bilo aktivno.[1]

Dosad je održano petnaest izdanja Eura, na kojima je titule prvaka osvajalo ukupno deset različitih zemalja: Njemačka i Španjolska su osvojile tri prvenstva, Francuska dva, dok su jedan naslov osvojili Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Nizozemska, Danska, Italija, Grčka i Portugal. Španjolska je jedina reprezentacija u historiji turnira koja je uzastopno osvajala naslove prvaka, ostvarivši to 2008. i 2012. godine. UEFA Euro je drugo najgledanije nogometno natjecanje u svijetu, odmah iza Svjetskog prvenstva.[2]

Posljednje prvenstvo održano je 2021. godine u nekoliko europskih zemalja, a pobjednik je bila Italija, koja je nakon jedanaesteraca pobijedila Englesku u finalu u Londonu. Treće mjesto podijelile su Danska i Španjolska. Sljedeće prvenstvo održat će se 2024. godine u Njemačkoj.

Historija uredi

Počeci uredi

 
Prikaz najboljih rezultata sudionica Eura na mapi

Ideju o paneuropskom nogometnom natjecanju prvi je predložio Henri Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, još 1927. godine, međutim ideja je krenula u realizaciju tek 1958. godine, tri godine nakon Delaunayjeve smrti;[3][4] trofej pobjednika Eura bit će nazvan u njegovu čast.[5] Prvi turnir, Europski kup nacija, organiziran je 1960. godine u Francuskoj, a na njemu su sudjelovale četiri reprezentacije, od njih 17 koje su sudjelovale u kvalifikacijskom procesu.[6] Prvak je te godine bio Sovjetski Savez, koji je u napetom finalu u Parizu pobijedio SFR Jugoslaviju 2:1.[7] Interesantno je kako se Sovjetski Savez plasirao za završnicu tek kad je Španjolska odbila igrati protiv njih zbog političkih razloga.[8] Zanimljivo je također primijetiti kako na turniru nisu sudjelovale ni tadašnje velesile poput Engleske, Zapadne Njemačke, Nizozemske ili Italije.[9]

Sljedeći turnir održao se 1964. godine u Španjolskoj, a na njemu je, u kvalifikacijskom ciklusu, sudjelovalo čak 29 reprezentacija;[10] Zapadna Njemačka ponovo nije sudjelovala, dok se Grčka povukla nakon što su izvučeni s Albanijom, s kojom su još službeno bili u ratu.[11] U finalu, na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu, domaćin Španjolska pobijedila je branitelje naslova, Sovjetski Savez, rezultatom 2:1.[12]

Format je ostao identičan i za turnir 1968. godine, čiji je domaćin, ali i pobjednik, bila Italija.[13][14] Ovaj turnir specifičan je zbog dvije situacije koje su se tada dogodile prvi i jedini put u historiji Eura - (1) polufinalna utakmica između Italije i Sovjetskog Saveza odlučena je bacanjem novčića;[15] a (2) došlo je i do ponavljanja finalne utakmice između Italije i SFR Jugoslavije, nakon što je prva završila rezultazom 1:1.[16] Italija je u ponovljenoj utakmici slavila s 2:0.[17] Kvalifikacijama za ovaj turnir pristupila je 31 zemlja, što je bio dokaz rasta njegove popularnosti.[18]

Zapadna Njemačka je postala prvak u Belgiji 1972. godine, nakon što je na Heyselu porazila Sovjetski Savez rezultatom 3:0 u finalu četvrtog Eura; golove u briselskom finalu postigli su Gerd Müller (2) i Herbert Wimmer.[19] Ispostavilo se kako je ovaj turnir bio uvod u naredna događanja u nogometnom svijetu, s obzirom da je predstavio zapadnonjemačku reprezentaciju koja će postati svjetski prvak 1974. godine.[20][21]

Turnir održan 1976. godine u SFR Jugoslaviji bio je posljednji na kojemu su sudjelovale samo četiri ekipe i za kojega se i domaćin morao kvalificirati. U finalu je Čehoslovačka porazila Zapadnu Njemačku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, koji su premijerno uvedeni upravo na ovom turniru. Nakon sedam uspješnih izvođenja, Uli Hoeneß je promašio za Zapadnu Njemačku, što je značilo da je Antonín Panenka imao priliku postići pobjedonosni jedanaesterac. Potkopavši loptu,[22] Panenka je postigao moguće najpoznatiji penal u historiji i osigurao Čehoslovačkoj pobjedu rezultatom 5:3.[23]

Proširenje na 8 momčadi uredi

Kada je Italija 1980. godine ponovno dobila domaćinstvo, turnir je proširen s četiri na osam reprezentacija. Turnir se igrao kroz dvije grupe, pobjednici kojih bi išli u finale, a drugoplasirani u borbu za treće mjesto.[24] Prvak je po drugi puta postala Zapadna Njemačka, koja je na Olimpicu u Rimu pobijedila Belgiju rezultatom 2:1; golove je postigao Horst Hrubesch.[25] Hrubesch je rano donio vodstvo Njemačkoj, nakon čega je René Vandereycken izjednačio iz jedanaesterca u drugom poluvremenu. Dvije minute prije kraja utakmice, Hrubesch je zabio glavom nakon kornera što ga je izveo Karl-Heinz Rummenigge, osiguravši tako Njemačkoj drugi naslov prvaka Europe.[26]

Francuska je, kao domaćin, prvi puta osvojila Euro 1984. godine, kada je njihov kapetan Michel Platini postigao 9 golova u samo 5 utakmica, uključujući i prvi gol u finalnoj pobjedi protiv Španjolske 2:0.[27][28] Format natjecajnja nanovo je promijenjen - umjesto sustava iz 1980. godine, dvije najbolje reprezentacije iz grupne faze išle su u polufinale, odakle su pobjednice išle u finale; ukinuta je i utakmica za treće mjesto.[29]

Turnir 1988. organizirala je Zapadna Njemačka, međutim izgubila je u polufinalu od rivala Nizozemske 2:1, što je izazvalo burne proslave u toj zemlji.[30][31] Nizozemska je u finalu svladala Sovjetski Savez 2:0 na Olympiastadionu u Münchenu,[32] u utakmici u kojoj je Marco van Basten iz voleja postigao jedan od najboljih golova u historiji nogometa.[33]

UEFA Euro 1992. godine održan je u Švedskoj, a osvojila ga je Danska, koja je izborila nastup tek nakon što je UEFA zabranila Jugoslaviji da sudjeluje jer su neke zemlje članice SFR Jugoslavije bile u ratu.[34][35] Danci su u polufinalu izbacili branitelje naslova, Nizozemce, nakon jedanaesteraca,[36] da bi u finalu s 2:0 pobijedili Njemačku, tadašnje svjetske prvake.[37] Ovo je bio prvi veliki turnir na kojemu se natjecala ujedinjena Njemačka te jedan od prvih velikih turnira na kojima su na leđima dresova bila otisnuta imena igrača.

Proširenje na 16 momčadi uredi

Engleska je 1996. godine bila domaćin prvenstva na kojemu je broj reprezentacija s osam povećan na 16.[38] Domaćini su, u reprizi polufinala Svjetskog prvenstva 1990., ispali od Njemačke, nakon jedanaesteraca,[39] koja će u finalu svladati novoformiranu Češku 2:1 i to zahvaljujući prvom zlatnom golu na nekom velikom turniru, a kojega je postigao Oliver Bierhoff.[40][41] Bio je ovo prvi naslov Njemačke kao ujedinjene zemlje.

Sljedeći turnir bio je prvi kojeg su zajednički organizirale dvije zemlje, Belgija i Nizozemska.[42] Tadašnji svjetski prvak, Francuska, bila je favorit za osvajanje Eura, što im je pošlo za rukom nakon što su pobijedili Italiju 2:1 u produžecima; Francuska je gubila 1:0, ali se vratila Wiltordovim golom u posljednjoj minuti te pobijedila golom Davida Trezegueta. Francuska je tako spojila naslov svjetskog i europskog prvaka.[43]

Kao što je bio slučaj s Danskom 1992., UEFA Euro 2004. u Portugalu je donio veliko iznenašenje - Grčka, koja se dotad samo dva puta kvalificirala za veliko natjecanje (Euro 1980. i Svjetsko prvenstvo 1994.), pobijedila je domaćine, Portugal, golom Angelosa Charisteasa na turniru na kojemu su im izgledi za osvajanje bili gotovo nikakvi.[44] Na svom putu do senzacionalne pobjede, Grčka je izbacila branitelje naslova, Francusku,[45] te Češku uz pomoć srebrnog gola,[46][47] pravila koje je bilo uvedeno kao zamjena za zlatni gol dok i samo nije ukinuto nedugo nakon ovog turnira.[48]

Euro 2008. godine, kojeg su zajednički organizirale Austrija i Švicarska, bio je drugi turnir organiziran od strane dvije zemlje i prvi na kojemu je dodijeljen novi trofej.[49] Turnir se igrao od 7. do 29. lipnja, a u finalu si igrale Njemačka i Španjolska.[50][51] Španjolska je pobijedila golom Fernanda Torresa u 33. minuti, osvojivši tako svoje drugo prvenstvo nakon 1964. godine; osvajanje je izazvalo veliko slavlje u Španjolskoj.[52] Španjolska je s 12 golova bila momčad s najviše postignutih golova, David Villa je bio najbolji strijelac, a Xavi najbolji igrač turnira, dok je čak devet španjolskih igrača bilo u najboljoj momčadi turnira.

Turnir 2012. godine su zajednički organizirale Poljska i Ukrajina, što je bio treći slučaj dvostrukog domaćinstva i prvi uzastopni.[53] Španjolska je u finalu s 4:0 pobijedila Italiju, postavši tako prva zemlja koja je uspješno obranila titulu prvaka Europe i prva koja je osvojila tri velika natjecanja za redom (Euro 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Euro 2012.).[54] Postigavši treći gol protiv Italije, Fernando Torres je postao prvi igrač koji je postigao gol u dva finala UEFA Eura. Uz to, Torres je bio najbolji strijelac turnira zajedno s Balotellijem, Dzagojevim, Gómezom, Mandžukićem i Cristianom Ronaldom, iako je na turniru korišten kao zamjena.

Proširenje na 24 momčadi uredi

UEFA je odlučila kako će se za turnir 2016. godine u Francuskoj broj reprezentacija povećati na 24;[55] odluka je donesena u rujnu 2008. godine,[56] a incirali su ju savezi Škotske i Irske.[57] Prvenstvo u Francuskoj bilo je treće u toj zemlji, čime je Francuska postala prva zemlja koja je tri puta bila domaćin UEFA Eura. U finalu je Portugal porazio domaćina Francusku nakon produžetaka i tako po prvi puta postao europski prvak.

Što se Eura 2020. tiče, iako su postojale preliminarne kandidature Turske, Irske/Škotske i Azerbajdžana/Gruzije, UEFA je objavila kako će taj turnir biti paneuropski, odnosno kako će se utakmice igrati u različitim gradovima diljem Europe, s tim da će se finalna faza igrati na Wembleyju u Londonu.

Trofej uredi

 
Trofej UEFA Eura tokom turnira 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini.

Pobjednik UEFA Eura dobiva trofej Henrija Delaunayja, nazvan u čast UEFA-inog glavnog tajnika i začetnika ideje europskog nogometnog prvenstva. Kako je Henri Delaunay umro pet godina prije prvog turnira 1960. godine, njegov sin Pierre je bio zadužen za dizajniranje trofeja.[58] Od prvog turnira, trofej se predaje u posjed pobjedničkoj ekipi na period od četiri godine, odnosno do sljedećeg izdanja natjecanja.

Za turnir 2008. godine, trofej Henrija Delaunayja je povećan, pošto je stara verzija bila u sjeni drugih UEFA-inih trofeja, poput onoga za pobjednike Lige prvaka. Novi trofej izrađen je od srebra, a s novom visinom od 60 cm i masom od 8 kg je i viši i teži od stare verzije. S novog trofeja je uklonjena i malena figura na stražnjoj strani koja žonglira loptu, kao i mramorno postolje; srebrna baza trofeja morala je biti proširena kako bi trofej bio stabilan. Imena dotadašnjih pobjednika, koja su ranije bila ugravirana u mramorno postolje, sada se graviraju na stražnju stranu trofeja.[59]

Igračima i trenerima prvoplasirane i drugoplasirane ekipe uručuju se zlatne i srebrne medalje, a drugoplasiranoj momčadi uručuje se i plaketa. Iako se utakmica za treće mjesto ne igra, UEFA je od 2012. godine odlučila honorirati polufinaliste s brončanim medaljama po prvi puta u historiji natjecanja.[60] Brončane medale su se ranije dodjeljivale pobjedniku utakmice za treće mjesto, mada je posljednja takva utamica odigrana 1980. godine.

Format natjecanja uredi

Natjecanje uredi

Do 1980. godine, samo su četiri ekipe sudjelovale u završnici turnira. Od 1980. do 1996. godine sudjelovalo je osam ekipa u završnici. Potonje godine, broj sudionica završnice povećan je na 16 jer se pojavila situacija da su se europske zemlje lakše kvalificirale na FIFA Svjetsko prvenstvo nego na vlastito kontinentalno prvenstvo; 14 od 24 ekipe na Svjetskim prvenstvima 1982., 1986. i 1990. bilo je iz Europe, dok se Euro još uvijek odigravao uz sudjelovanje samo osam reprezentacija.

Od 2016. godine, broj sudionica povećan je sa 16 na 24. Tokom 2007. godine, mnogo je razgovora vođeno oko povećanja broja sudionica na 24, što su inicirale Irska i Škotska, što zbog povećanog broja reprezentacija nakon raspada Čehoslovačke, SFR Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, što zbog primanja Izraela i Kazahstana u UEFA-u. Tada novoizabrani predsjednik UEFA-e, Michel Platini, navodno je zagovarao proširenje, što je se pokazalo kao ispravna pretpostavka. I dok se UEFA-in Izvršni odbor 17. travnja 2007. izjasnio protiv proširenja za Euro 2012. godine, Platini je u lipnju 2008. godine izjavio kako će se broj sudionica povećati na 24 počevši s turnirom 2016. godine.[61] Dana 25. rujna, Franz Beckenbauer je objavio kako je dogovor postignut te kako će vijest biti službeno objavljena narednog dana.[62]

Reprezentacije u završnici određuju se kroz niz kvalifikacijskih utakmica; za turnire 1960. i 1964. to je bio play-off koji se organizirao kroz dvije utakmice (domaći-gosti), a od 1968. nadalje kroz kombinaciju kvalifikacijskih grupa i play-offa. Tokom prvih turnira, domaćin se birao među četiri finalista, nakon odrađenih kvalifikacija.

Od povećanja broja reprezentacija 1980. godine, domaćin se birao unaprijed i bio je automatski kvalificiran za završnicu.

Kvalifikacije uredi

Glavni članak: Kvalifikacije za UEFA Euro

Kako bi se kvalificirala na završnicu, reprezentacija mora završiti na jednom od kvalifikacijskih mjesta ili pobijediti u play-offu. Nakon ovoga, momčad odlazi u zemlju domaćin, gdje sudjeluje u završnici, zajedno s automatski kvalificiranim domaćinom. Kvalifikacije u pravilu započinju tokom jeseni nakon Svjetskog prvenstva, gotovo dvije godine prije samog turnira.

Kvalifikacijske grupe ždrijeba UEFA temeljem svojih koeficijenata. Nositelji skupina su načelno raniji prvaci i najbolje momčadi temeljem rezultata u prethodnim kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva. Kako bi se dobio kvalitetniji uvid u snagu reprezentacija, iste se rangiraju. Isto se postiže tako da se uzima ukupni broj osvojenih bodova za svaku reprezentaciju, koji se nakon toga podijeli s brojem utakmica kako bi se dobio broj bodova po utakmici. U slučaju da je reprezentacija bila domaćin jednog od dva prethodna natjecanja i tako bila automatski kvalificirana, koristit će samo rezultati s posljednjeg kvalifikacijskog ciklusa. Ukoliko dvije momčadi imaju isti broj bodova, UEFA koristi sljedeće kriterije temeljem kojih rangira reprezentacije:

  1. Koeficijent iz utakmica odigranih u posljednjim kvalifikacijama
  2. Prosječna gol razlika
  3. Prosječni broj postignutih golova
  4. Prosječni broj postignutih golova u gostima
  5. Izvlačenje

Kvalifikacije se provode kroz grupni sustav, a grupe se ždrijebaju prije početka, temeljem jakosnih skupina određenih prema kriterijima rangiranja. Ždrijeb se održava nakon završetka kvalifikacija za prethodno Svjetsko prvenstvo. Grupe se igraju u ligaškom formatu, odnosno svaka reprezentacija međusobno igra dva puta, jednom kao domaćin, jednom kao gost. Momčadi se, nakon toga, kvalificiraju ili za završnicu ili za play-off, ovisno o svojoj poziciji u grupi. Kao i u većni liga, pobjeda nosi tri boda, remi jedan, a poraz nula bodova. U slučaju da, nakon svih odigranih utakmica, dvije ili više ekipa imaju isti broj bodova, koriste se sljedeći kriteriji:

  1. Veći broj bodova u međusobnim susretima
  2. Bolja gol razlika u međusobnim susretima
  3. Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
  4. Veći broj postignutih golova u gostima u međusobnim susretima
  5. Uspjeh u cijeloj grupi:
    1. Bolja gol razlika
    2. Veći broj postignutih golova
    3. Veći broj postignutih golova u gostima
    4. Fair play
  6. Izvlačenje

Završnica uredi

Šesnaest reprezentacija sudjelovalo je u završnici 2012. godine. Bili su to domaćini, Poljska i Ukrajina, pobjednici i najbolja drugoplasirana reprezentacija iz devet kvalifikacijskih skupina te četiri pobjednika play-off runde. Tih je šesnaest reprezentacija ždrijebano u četiri grupe (A-D) s po četiri reprezentacije. Grupe je ždrijebala UEFA, ponovo temeljem koeficijenata i jakosnih skupina. Nositelji su bili domaćini, branitelj naslova (koji se morao kvalificirati) te najbolje reprezentacije prema ranijim rezultatima; ostale reprezentacije su rangirane temeljem koeficijenata.

S obzirom da je broj sudionika završnice za turnir 2016. povećan na 24, iste su rasporežene u šest grupa po četiri ekipe, a u sljedeću fazu prolaze prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije iz svake grupe te četiri najbolje trećeplasirane ekipe iz šest grupa. Šesnaest ekipa dalje sudjeluje u fazi na izbacivanje, koja započinje s osminom finala.[63]

Grupe se i dalje igraju u ligaškom formatu, mada jednokružno. Isti sustav bodova i rangiranja u slučaju izjednačenih bodova koristi se i u novom formatu, s tim da se raspored odigravanja utakmica određuje prije početka, također ždrijebom; posljednje dvije utekmice u svakoj grupi igraju se istovremeno. Nakon osmine finala, pobjednice dalje odlaze u četvrtfinale, polufinale i u finale; utakmice za treće mjesto nema. Ukoliko u fazi na izbacivanje rezultat ostane izjednačen nakon 90 minuta, igraju se produžeci, a ako ni tada ne bude pobjednika, izvode se jedanaesterci.

Maskote uredi

Glavni članak: Maskote UEFA Europskih prvenstava
 
Slavek i Slavko, službene maskote Eura 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini.

Iako su maskote na velikim nogometnim natjecanjima prisutne još od Svjetskog prvenstva 1966. u Engleskoj, UEFA Euro je tu praksu uveo tek 1980. godine u Italiji; od tog turnira je svaki Euro imao barem jednu službenu maskotu. To su bile:

Godina Domaćin Maskota Lik/Opis
1980.   Italija Pinocchio Stilizirani drveni lutak iz djela Carla Collodija
1984.   Francuska Péno Antropomorfni bijeli pijetao (Gallus gallus domesticus)
1988.   Zapadna Njemačka Berni Antropomorfni flamanski divovski zec (O. cuniculus domesticus)
1992.   Švedska Rabbit Antropomorfni zec (Oryctolagus cuniculus) u švedskom dresu
1996.   Engleska Goliath Antropomorfni lav (Panthera leo) engleskom dresu (vidi World Cup Willie)
2000.   Belgija /   Nizozemska Benelucky Antropomorfni lav (Panthera leo) šarene grive s đavoljim repom
2004.   Portugal Kinas Animirani dječak u dresu portugalske reprezentacije
2008.   Austrija /   Švicarska Trix i Flix Stilizirani dječaci koji predstavljaju Austriju i Švicarsku
2012.   Poljska /   Ukrajina Slavek i Slavko Stilizirani dječaci koji predstavljaju Poljsku i Ukrajinu
2016.   Francuska Super Victor Stilizirani dječak-superheroj
2020.[64]   Europa Skillzy Stilizirani mladić inspiriran freestyle nogometom i uličnim nogometom
2024.   Njemačka Albärt Antropomorfni plišani medvjedić u nogometnoj opremi
2028.   Engleska /   Irska /
  Sjeverna Irska /   Škotska /   Wales 		TBD
2032.   Italija /   Turska TBD

Rezultati uredi

Pregled svih dosadašnjih prvenstava uredi

Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani Trećeplasirani Rezultat Četvrtoplasirani
1960.
   Francuska
 
Sovjetski Savez
 		2:1
(produžeci) 		 
SFR Jugoslavija 		 
Čehoslovačka 		2:0  
Francuska
1964.
   Španjolska  
Španjolska 		2:1  
Sovjetski Savez 		 
Mađarska 		3:1
(produžeci) 		 
Danska
1968.   Italija  
Italija 		1:1
(produžeci) 		 
SFR Jugoslavija 		 
Engleska 		2:0  
Sovjetski Savez
2:0
(ponovljeno)
1972.   Belgija  
Zapadna Njemačka 		3:0  
Sovjetski Savez 		 
Belgija 		2:1  
Mađarska
1976.   SFR Jugoslavija  
Čehoslovačka 		2:2 (pr.)
(5:3 – 11m) 		 
Zapadna Njemačka 		 
Nizozemska 		3:2
(produžeci) 		 
SFR Jugoslavija
1980.   Italija  
Zapadna Njemačka 		2:1  
Belgija 		 
Čehoslovačka 		1:1
(9:8 – 11m) 		 
Italija
Godina Domaćin Finale Polufinalisti
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani
1984.   Francuska  
Francuska 		2:0  
Španjolska 		  Danska –   Portugal
1988.   Zapadna Njemačka  
Nizozemska 		2:0  
Sovjetski Savez 		  Italija –   Zapadna Njemačka
1992.   Švedska  
Danska 		2:0  
Njemačka 		  Nizozemska –   Švedska
1996.   Engleska  
Njemačka 		2:1
(zlatni gol) 		 
Češka 		  Engleska –   Francuska
2000.   Belgija
  Nizozemska 		 
Francuska 		2:1
(zlatni gol) 		 
Italija 		  Nizozemska –   Portugal
2004.   Portugal  
Grčka 		1:0  
Portugal 		  Češka –   Nizozemska
2008.   Austrija
  Švicarska 		 
Španjolska 		1:0  
Njemačka 		  Rusija –   Turska
2012.   Poljska
  Ukrajina 		 
Španjolska 		4:0  
Italija 		  Njemačka –   Portugal
2016.   Francuska  
Portugal 		1:0
(produžeci) 		 
Francuska 		  Njemačka –   Wales
2020.[64]
   Europa  
Italija 		1:1 (pr.)
(3:2 – 11m) 		 
Engleska 		  Danska –   Španjolska
2024.
   Njemačka –
2028.
   Engleska
  Irska
  Sjeverna Irska
  Škotska
  Wales 		–
2032.
   Italija
  Turska 		–

Uspješnost reprezentacija uredi

Od 1960. godine, ukupno je 37 različitih zemalja sudjelovalo u završnici Europskih prvenstava, s tim da su četiri od njih bivše zemlje koje su se u međuvremenu raspale. Od tih 37 zemalja, njih 13 je igralo u finalu, a njih devet se okrunilo naslovom prvaka Europe.

Trenutno najuspješnija reprezentacija je Njemačka, koja je tri puta bila prvak (dva puta kao Zapadna Njemačka) i isto toliko puta doprvak, uz dva treća mjesta. Španjolska je također tri puta bila prvak (dvaput uzastopce), međutim ima samo jedno drugo mjesto i jedno treće mjesto. Slijedi Italija s dva naslova prvaka i dva druga mjesta, a nakon njih Francuska, koja je prvak bila u dva navrata (1984. i 2000.), uz jedno drugo, treće i četvrto mjesto. Po jedan naslov osvajale su reprezentacije Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Nizozemske, Danske, Grčke i Portugala.

Četiri reprezentacije su igrale finale, međutim nikada nisu postale prvaci; SFR Jugoslavija je u toj situaciji bila čak dva puta, dok su jedno finale igrali Češka (kojoj se pripisuju nastupi Čehoslovačke), Belgija i Engleska.

Momčad Prvoplasirani Drugoplasirani Trećeplasirani Četvrtoplasirani
  Njemačka^ 3 (1972., 1980., 1996.) 3 (1976., 1992., 2008.) 3 (1988.*, 2012., 2016.)
  Španija 3 (1964.*, 2008., 2012.) 1 (1984.) 1 (2020.)
  Italija 2 (1968.,* 2020.) 2 (2000., 2012.) 1 (1988.) 1 (1980.*)
  Francuska 2 (1984.*, 2000.) 1 (2016.*) 1 (1996.) 1 (1960.*)
  Sovjetski Savez # 1 (1960.) 3 (1964., 1972., 1988.) 1 (1968.)
  Portugal 1 (2016.) 1 (2004.*) 3 (1984., 2000., 2012.)
  Čehoslovačka # 1 (1976.) 2 (1960., 1980.)
  Nizozemska 1 (1988.) 4 (1976., 1992., 2000.*, 2004.)
  Danska 1 (1992.) 2 (1984., 2020.) 1 (1964.)
  Grčka 1 (2004.)
  SFR Jugoslavija # 2 (1960., 1968.) 1 (1976.*)
  Engleska 1 (2020.) 2 (1968., 1996.*)
  Belgija 1 (1980.) 1 (1972.*)
  Češka 1 (1996.) 1 (2004.)
  Mađarska 1 (1964.) 1 (1972.)
  Švedska 1 (1992.*)
  Rusija 1 (2012.)
  Turska 1 (2012.)
  Wales 1 (2016.)
* = domaćin
^ = uključuje rezultate koje je postigla Zapadna Njemačka od 1960. do 1990.
# = od tada se ta država raspala

Uspjesi domaćina uredi

Domaćinstvo Eura je često znalo biti velika prednost za zemlju organizatora, što je istima omogućilo da upravo na tim izdanjima ostvare svoje najbolje rezultate. Tako su čak tri zemlje bile prvaci istovremeno kada su organizirali prvenstvo (Španjolska 1964., Italija 1968. i Francuska 1984.), dok su zemlje poput Švedske i Portugala ostvarile svoje najbolje rezultate na prvenstvima koje su same organizirale. Situacija izgleda ovako:

Godina Domaćin Plasman Najbolji plasman
(van domaćinstva)
1960.   Francuska 4. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
1964.   Španjolska 1. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
1968.   Italija 1. mjesto (finale) 2. mjesto (finale)
1972.   Belgija 3. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1976.   SFR Jugoslavija 4. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1980.   Italija 4. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1984.   Francuska 1. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
1988.   Zapadna Njemačka 3. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
1992.   Švedska 3. mjesto (polufinale) 7. mjesto (četvrtfinale)
1996.   Engleska 3. mjesto (polufinale) 3. mjesto (polufinale)
2000.   Belgija 12. mjesto (prvi krug) 2. mjesto (finale)
  Nizozemska 3. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
2004.   Portugal 2. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
2008.   Austrija 13. mjesto (prvi krug) 22. mjesto (prvi krug)
  Švicarska 9. mjesto (prvi krug) 11. mjesto (osmina finala)
2012.   Poljska 14. mjesto (prvi krug) 7. mjesto (četvrtfinale)
  Ukrajina 13. mjesto (prvi krug) 24. mjesto (prvi krug)
2016.   Francuska 2. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
2020.[64]   Europa N/D N/D
2024.   Njemačka TBD 1. mjesto (finale)
2028.   Engleska TBD 2. mjesto (finale)
  Irska TBD 15. mjesto (osmina finala)
  Sjeverna Irska TBD 16. mjesto (osmina finala)
  Škotska TBD 5. mjesto (prvi krug)
  Wales TBD 3. mjesto (polufinale)
2032.   Italija TBD 1. mjesto (finale)
  Turska TBD 3. mjesto (polufinale)

Nagrade uredi

Najbolji igrač uredi

Nagrada za najboljeg igrača UEFA Eura dodjeljuje se od 1996. godine; za razliku od Svjetskih prvenstava, retrospektivni izbor nikada nije proveden. Dobitnici su sljedeći:

Godina Domaćin Dobitnik nagrade Ref.
1996.   Engleska   Matthias Sammer [65]
2000.   Belgija /   Nizozemska   Zinedine Zidane [65]
2004.   Portugal   Teodoros Zagorakis [65]
2008.   Austrija /   Švicarska   Xavi [65]
2012.   Poljska /   Ukrajina   Andrés Iniesta [66]
2016.   Francuska   Antoine Griezmann [67]
2020.[64]   Europa   Gianluigi Donnarumma [68]
2024.   Njemačka

Najbolji strijelac uredi

Za razliku od Svjetskih prvenstava, UEFA Euro ne poznaje službenu nagradu za najboljeg strijelca turnira (Zlatna kopačka), već se podjednako valoriziraju svi igrači koji su na pojedinom turniru postigli najviše golova. Ti igrači su:

Godina Domaćin Najbolji strijelac Gol. Ref.
1960.   Francuska   Milan Galić
  François Heutte
  Valentin Ivanov
  Dražan Jerković
  Viktor Ponjedjelnjik
2
 [69]
1964.   Španjolska   Dezső Novák
  Ferenc Bene
  Jesús María Pereda
2
 [70]
1968.   Italija   Dragan Džajić
2
 [71]
1972.   Belgija   Gerd Müller
4
 [72]
1976.   SFR Jugoslavija   Dieter Müller
4
 [73]
1980.   Italija   Klaus Allofs
3
 [74]
1984.   Francuska   Michel Platini
9
 [75]
1988.   Zapadna Njemačka   Marco van Basten
5
 [76]
1992.   Švedska   Henrik Larsen
  Tomas Brolin
  Dennis Bergkamp
  Karl-Heinz Riedle
3
 [77]
1996.   Engleska   Alan Shearer
5
 [78]
2000.   Belgija /   Nizozemska   Savo Milošević
  Patrick Kluivert
5
 [79]
2004.   Portugal   Milan Baroš
5
 [80]
2008.   Austrija /   Švicarska   David Villa
4
 [81]
2012.   Poljska /   Ukrajina   Fernando Torres
  Alan Dzagojev
  Mario Mandžukić
  Mario Gómez
  Mario Balotelli
  Cristiano Ronaldo
3
 [82]
2016.   Francuska   Antoine Griezmann
6
 [83]
2020.[64]   Europa   Cristiano Ronaldo
  Patrik Schick
5
 [84]
2024.   Njemačka

Najbolji mladi igrač uredi

Nagrada za najboljeg mladog igrača premijerno je uvedena na Euru 2016. godine u Francuskoj:

Godina Domaćin Dobitnik nagrade Ref.
2016.   Francuska   Renato Sanches [67]
2020.[64]   Europa   Pedri [85]
2024.   Njemačka

Najbolja momčad uredi

Turnir Golman Obrana Vezni red Napad Ref.
 
1960. 		  Lav Jašin   Vladimir Durković
  Ladislav Novák 		  Igor Neto
  Josef Masopust
  Valentin Ivanov
  Slava Metreveli 		  Milan Galić
  Viktor Ponjedjelnjik
  Dragoslav Šekularac
  Bora Kostić 		[69]
 
1964. 		  Lav Jašin   Feliciano Rivilla
  Dezső Novák
  Ignacio Zoco
  Ferran Olivella 		  Amancio Amaro
  Valentin Ivanov
  Luis Suárez 		  Ferenc Bene
  Jesús María Pereda
  Flórián Albert 		[70]
 
1968. 		  Dino Zoff   Mirsad Fazlagić
  Giacinto Facchetti
  Albert Šesternjov
  Bobby Moore 		  Ivica Osim
  Sandro Mazzola
  Angelo Domenghini 		  Geoff Hurst
  Luigi Riva
  Dragan Džajić 		[71]
 
1972. 		  Jevgenij Rudakov   Revaz Dzodzuašvili
  Franz Beckenbauer
  Paul Breitner
  Murtaz Hurcilava 		  Uli Hoeneß
  Günter Netzer
  Herbert Wimmer 		  Raoul Lambert
  Jupp Heynckes
  Gerd Müller 		[72]
 
1976. 		  Ivo Viktor   Ján Pivarník
  Ruud Krol
  Anton Ondruš
  Franz Beckenbauer 		  Jaroslav Pollák
  Rainer Bonhof
  Antonín Panenka 		  Zdeněk Nehoda
  Dieter Müller
  Dragan Džajić 		[73]
 
1980. 		  Dino Zoff   Claudio Gentile
  Gaetano Scirea
  Karlheinz Förster 		  Hans-Peter Briegel
  Marco Tardelli
  Jan Ceulemans
  Bernd Schuster
  Hansi Müller 		  Karl-Heinz Rummenigge
  Horst Hrubesch 		[74]
 
1984. 		  Harald Schumacher   João Pinto
  Karlheinz Förster
  Morten Olsen
  Andreas Brehme 		  Fernando Chalana
  Alain Giresse
  Jean Tigana
  Frank Arnesen
  Michel Platini 		  Rudi Völler [75][86]
 
1988. 		  Hans van Breukelen   Giuseppe Bergomi
  Ronald Koeman
  Frank Rijkaard
  Paolo Maldini 		  Giuseppe Giannini
  Lothar Matthäus
  Jan Wouters 		  Ruud Gullit
  Gianluca Vialli
  Marco van Basten 		[76]
 
1992. 		  Peter Schmeichel   Jocelyn Angloma
  Laurent Blanc
  Jürgen Kohler
  Andreas Brehme 		  Stefan Effenberg
  Thomas Häßler 		  Ruud Gullit
  Brian Laudrup
  Dennis Bergkamp
  Marco van Basten 		[77]
 
1996. 		  David Seaman
  Andreas Köpke 		  Radoslav Látal
  Laurent Blanc
  Marcel Desailly
  Matthias Sammer
  Paolo Maldini 		  Didier Deschamps
  Steve McManaman
  Paul Gascoigne
  Rui Costa
  Karel Poborský
  Dieter Eilts 		  Alan Shearer
  Hristo Stoičkov
  Davor Šuker
  Youri Djorkaeff
  Pavel Kuka 		[65][78]
  
2000. 		  Fabien Barthez
  Francesco Toldo 		  Laurent Blanc
  Marcel Desailly
  Lilian Thuram
  Fabio Cannavaro
  Paolo Maldini
  Alessandro Nesta
  Frank de Boer 		  Demetrio Albertini
  Patrick Vieira
  Pep Guardiola
  Rui Costa
  Edgar Davids
  Luís Figo
  Zinedine Zidane 		  Thierry Henry
  Savo Milošević
  Raúl González
  Patrick Kluivert
  Nuno Gomes
  Francesco Totti 		[65][79]
 
2004. 		  Petr Čech
  Antonios Nikopolidis 		  Sol Campbell
  Ashley Cole
  Traianos Delas
  Olof Mellberg
  Ricardo Carvalho
  Jorgos Seitaridis
  Gianluca Zambrotta 		  Michael Ballack
  Luís Figo
  Frank Lampard
  Maniche
  Pavel Nedvěd
  Teodoros Zagorakis
  Zinedine Zidane 		  Milan Baroš
  Angelos Haristeas
  Henrik Larsson
  Cristiano Ronaldo
  Wayne Rooney
  Jon Dahl Tomasson
  Ruud van Nistelrooij 		[65][80]
  
2008. 		  Gianluigi Buffon
  Iker Casillas
  Edwin van der Sar 		  José Bosingwa
  Philipp Lahm
  Carlos Marchena
  Pepe
  Carles Puyol
  Jurij Žirkov 		  Hamit Altıntop
  Luka Modrić
  Marcos Senna
  Xavi
  Konstantin Zirjanov
  Michael Ballack
  Cesc Fàbregas
  Andrés Iniesta
  Lukas Podolski
  Wesley Sneijder 		  Andrej Aršavin
  Roman Pavljučenko
  Fernando Torres
  David Villa 		[81][87]
  
2012. 		  Gianluigi Buffon
  Iker Casillas
  Manuel Neuer 		  Gerard Piqué
  Fábio Coentrão
  Philipp Lahm
  Pepe
  Sergio Ramos
  Jordi Alba 		  Daniele De Rossi
  Steven Gerrard
  Xavi
  Andrés Iniesta
  Sami Khedira
  Sergio Busquets
  Mesut Özil
  Andrea Pirlo
  Xabi Alonso 		  Mario Balotelli
  Cesc Fàbregas
  Cristiano Ronaldo
  Zlatan Ibrahimović
  David Silva 		[82][88][89]
 
2016. 		  Rui Patrício   Joshua Kimmich
  Jérôme Boateng
  Pepe
  Raphaël Guerreiro 		  Toni Kroos
  Joe Allen
  Antoine Griezmann
  Aaron Ramsey
  Dimitri Payet 		  Cristiano Ronaldo [83]
 
2020.[64] 		  Gianluigi Donnarumma   Kyle Walker
  Leonardo Bonucci
  Harry Maguire
  Leonardo Spinazzola 		  Pierre-Emile Højbjerg
  Jorginho
  Pedri 		  Federico Chiesa
  Romelu Lukaku
  Raheem Sterling 		[90]
 
2024.

Rekordi i statistike uredi

Najbolji strijelci uredi

Glavni članak: Strijelci UEFA Eura

Napomena: Ovaj popis sadrži samo igrače koji su postigli 5 i više golova; za potpuniju listu strijelaca, vidjeti glavni članak

 
Portugalski reprezentativac Cristiano Ronaldo postigao je ukupno 14 golova na Europskim prvenstvima, čime je prestigao rekord Michela Platinija iz 1984. godine. Uz to, Ronaldo je rekorder i po tome što je nastupio na ukupno pet Europskih prvenstava.
 
Ruski reprezentativac Dmitrij Kiričenko postigao je, u utakmici protiv Grčke 2004. godine, najbrži gol u historiji UEFA Eura; Kiričenko je zatresao mrežu nakon 67 sekundi igre.
Rang Igrač Reprezentacija Golovi Utakmice Prvenstva
1 Cristiano Ronaldo   Portugal 14 25 2004. / 2008. / 2012. / 2016. / 2020.
2 Michel Platini   Francuska 9 5 1984.
3 Alan Shearer   Engleska 7 9 1992. / 1996. / 2000.
Antoine Griezmann   Francuska 11 2016. / 2020.
5 Ruud van Nistelrooij   Nizozemska 6 8 2004. / 2008.
Patrick Kluivert   Nizozemska 9 1996. / 2000.
Romelu Lukaku   Belgija 10 2016. / 2020.
Álvaro Morata   Španija 10 2016. / 2020.
Wayne Rooney   Engleska 10 2004. / 2008. / 2012.
Thierry Henry   Francuska 11 2000. / 2004. / 2008.
Zlatan Ibrahimović   Švedska 13 2004. / 2008. / 2012. / 2016.
Nuno Gomes   Portugal 14 2000. / 2004. / 2008.
13 Savo Milošević   SR Jugoslavija 5 4 2000.
Patrik Schick   Češka 5 2020.
Marco van Basten   Nizozemska 9 1988. / 1992.
Milan Baroš   Češka 11 2004. / 2008. / 2012.
Robert Lewandowski   Poljska 11 2012. / 2016. / 2020.
Mario Gómez   Njemačka 13 2008. / 2012. / 2016.
Jürgen Klinsmann   Zapadna Njemačka /   Njemačka 13 1988. / 1992. / 1996.
Fernando Torres   Španija 13 2004. / 2008. / 2012.
Zinedine Zidane   Francuska 14 1996. / 2000. / 2004.

Najbrži golovi uredi

Vrijeme[91][92]
(u sekundama) 		Igrač Reprezentacija Protivnik Prvenstvo
67 Dmitrij Kiričenko   Rusija   Grčka Portugal – 2004.
82 Emil Forsberg   Švedska   Poljska Europa – 2020.
99 Yussuf Poulsen   Danska   Belgija Europa – 2020.
100 Robert Lewandowski   Poljska   Portugal Francuska – 2016.
116 Luke Shaw   Engleska   Italija Europa – 2020.
120 Robbie Brady   Irska   Francuska Francuska – 2016.
127 Sjargej Alejnikau   Sovjetski Savez   Engleska Zapadna Njemačka – 1988.
134 Petr Jiráček   Češka   Grčka Poljska i Ukrajina – 2012.
Alan Shearer   Engleska   Njemačka Engleska – 1996.
145 Michael Owen   Engleska   Portugal Portugal – 2004.

Kapetani i izbornici reprezentacija europskih prvaka uredi

Godina Reprezentacija Kapetan Izbornik
1960.   Sovjetski Savez Igor Neto   Gavril Kačalin
1964.   Španjolska Ferran Olivella   José Villalonga Llorente
1968.   Italija Giacinto Facchetti   Ferruccio Valcareggi
1972.   Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer   Helmut Schön
1976.   Čehoslovačka Anton Ondruš   Václav Ježek
1980.   Zapadna Njemačka Bernard Dietz   Jupp Derwall
1984.   Francuska Michel Platini   Michel Hidalgo
1988.   Nizozemska Ruud Gullit   Rinus Michels
1992.   Danska Lars Olsen   Richard Møller Nielsen
1996.   Njemačka Jürgen Klinsmann   Berti Vogts
2000.   Francuska Didier Deschamps   Roger Lemerre
2004.   Grčka Teodoros Zagorakis   Otto Rehhagel
2008.   Španija Iker Casillas   Luis Aragonés
2012.   Španija Iker Casillas   Vicente del Bosque
2016.   Portugal Cristiano Ronaldo   Fernando Santos
2020.[64]   Italija Giorgio Chiellini   Roberto Mancini
2024.

Reference uredi

  1. ↑ „2005/2006 season: final worldwide matchday to be 14 May 2006”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 19 December 2004. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-26. Pristupljeno 13 January 2012. 
  2. ↑ „EBU buys Euro 2016 rights”. 
  3. ↑ „UEFA European Football Championship origins”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  4. ↑ „Delaunay's dream realised in France”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. Pristupljeno 24 February 2012. 
  5. ↑ „The Henri Delaunay Cup”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 January 2012. Pristupljeno 24 February 2012. 
  6. ↑ „1960 UEFA European Championship - Teams”. UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 24 February 2012. 
  7. ↑ „Ponedelnik heads Soviet Union to glory”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  8. ↑ Rostance, Tom (21 May 2012). „Euro 1960: Lev Yashin leads Soviets to glory in France”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 11 June 2012. 
  9. ↑ „France 1960”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  10. ↑ „Spain savour home comforts”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  11. ↑ „Spain 1964”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  12. ↑ „Spain's Marcelino stoops to conquer Europe”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  13. ↑ „Italy make most of good fortune”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  14. ↑ „Italy 1968”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  15. ↑ „Italy through to final after coin toss”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  16. ↑ „Italy earn final replay against Yugoslavia”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  17. ↑ „Riva return sparks Italy triumph”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  18. ↑ „1968 UEFA European Championship - Teams”. UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 24 February 2012. 
  19. ↑ „Müller the menace in German masterclass”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 3 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  20. ↑ „West Germany make their mark”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  21. ↑ „Belgium 1972”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  22. ↑ Dunbar, Graham (2 July 2010). „Abreu's 'Panenka' penalty revives 1976 classic”. USA Today. Associated Press. Pristupljeno 9 June 2012. 
  23. ↑ „Panenka the hero for Czechoslovakia”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 27 February 2008. Pristupljeno 9 June 2012. 
  24. ↑ „Italy 1980”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  25. ↑ „Hrubesch turns West Germany's unlikely hero”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 4 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  26. ↑ „Hrubesch crowns West German win”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 June 2008. Pristupljeno 9 June 2012. 
  27. ↑ „Platini shines for flamboyant France”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  28. ↑ „Platini reflects on France's first success in 1984”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  29. ↑ „France 1984”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 11 June 2012. 
  30. ↑ „Van Basten sparks Netherlands joy”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  31. ↑ „West Germany 1988”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  32. ↑ „Van Basten ends Dutch wait”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  33. ↑ „Van Basten remembers 'fantastic' EURO '88”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 24 February 2012. 
  34. ↑ „Denmark late show steals spotlight”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. Pristupljeno 25 February 2012. 
  35. ↑ „Sweden 1992”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  36. ↑ „Schmeichel helps Denmark down Netherlands”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  37. ↑ „Gatecrashing Denmark down Germany”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  38. ↑ „Football comes home for Germany”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 February 2012. Pristupljeno 25 February 2012. 
  39. ↑ „Hosts denied by Germany in epic semi-final”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  40. ↑ „Bierhoff hero of Germany's EURO '96 win”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. Pristupljeno 26 February 2012. 
  41. ↑ „England 1996”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  42. ↑ Lister, Graham (1 December 2011). „Euro 2012 History: The 2000 finals”. Goal.com. Pristupljeno 11 June 2012. 
  43. ↑ „Golden boy Trezeguet relives France's 2000 glory”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. Pristupljeno 25 February 2012. 
  44. ↑ McNulty, Phil (20 December 2004). „Greece defy the odds at Euro 2004”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  45. ↑ „France 0-1 Greece”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 25 June 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  46. ↑ „Greece 1-0 Czech Rep”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 1 July 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  47. ↑ „Dellas delight stuns Czech Republic”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 July 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  48. ↑ „Limit on international substitutions”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 February 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  49. ↑ „All New Supersized Trophy for Euro 2008”. worldcupblog.org. 2 May 2008. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-07. Pristupljeno 25 February 2012. 
  50. ↑ „UEFA EURO 2008 - Match Schedule” (PDF). UEFA.com. Union of European Football Associations. Pristupljeno 25 February 2012. 
  51. ↑ „Euro 2008 venues”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2008. Pristupljeno 25 February 2012. 
  52. ↑ McNulty, Phil (29 June 2008). „Germany 0-1 Spain”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  53. ↑ „EURO joy for Poland and Ukraine”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 19 April 2007. Pristupljeno 10 January 2012. 
  54. ↑ 4 - 0 FT. „Spain v Italy live football scores | Soccer scores and live video”. ESPNFC.com. Pristupljeno 2 July 2012. 
  55. ↑ „France chosen to host EURO 2016”. UEFA.com (Union of European Football Associations). 28 May 2010. Pristupljeno 22 June 2012. 
  56. ↑ „EURO expands to 24”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 26 September 2008. Pristupljeno 23 February 2014. 
  57. ↑ „Michel Platini annoyed at England after they opposed expansion of Euro 2016”. The Guardian. 22 February 2014. Pristupljeno 23 February 2014. 
  58. ↑ Harrold, Michael (27 January 2006). „You won't find a superior trophy”. UEFA.com. London: Union of European Football Associations. Pristupljeno 13 January 2012. 
  59. ↑ „New trophy for UEFA EURO 2008”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 24 January 2006. Pristupljeno 13 January 2012. 
  60. ↑ „Regulations of the UEFA European Football Championship” (PDF). 3.08: UEFA. str. 10. Pristupljeno 4 July 2012. 
  61. ↑ „Uefa sets deadline over Euro 2012”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 28 June 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  62. ↑ „Uefa to expand Euro Championship”. BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 26 September 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  63. ↑ Format
  64. ↑ 64,0 64,1 64,2 64,3 64,4 64,5 64,6 64,7 Iako se UEFA Euro 2020. održao 2021. godine, UEFA je odlučila kako će turnir zadržati izvorni naziv te će se računati kao da je održan 2020. godine.
  65. ↑ 65,0 65,1 65,2 65,3 65,4 65,5 65,6 UEFA Euro 2008. - Informacije o turniru
  66. ↑ Tehnički izvještaj, 2012.
  67. ↑ 67,0 67,1 Tehnički izvještaj, 2016.
  68. ↑ „Gianluigi Donnarumma named EURO 2020 Player of the Tournament”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  69. ↑ 69,0 69,1 UEFA Euro 1960.
  70. ↑ 70,0 70,1 UEFA Euro 1964.
  71. ↑ 71,0 71,1 UEFA Euro 1968.
  72. ↑ 72,0 72,1 UEFA Euro 1972.
  73. ↑ 73,0 73,1 UEFA Euro 1976.
  74. ↑ 74,0 74,1 UEFA Euro 1980.
  75. ↑ 75,0 75,1 UEFA Euro 1984.
  76. ↑ 76,0 76,1 UEFA Euro 1988.
  77. ↑ 77,0 77,1 UEFA Euro 1992.
  78. ↑ 78,0 78,1 UEFA Euro 1996.
  79. ↑ 79,0 79,1 UEFA Euro 2000.
  80. ↑ 80,0 80,1 UEFA Euro 2004.
  81. ↑ 81,0 81,1 UEFA Euro 2008.
  82. ↑ 82,0 82,1 UEFA Euro 2012.
  83. ↑ 83,0 83,1 UEFA Euro 2016.
  84. ↑ „Cristiano Ronaldo wins EURO 2020 Alipay Top Scorer award”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  85. ↑ „Pedri named EURO 2020 Young Player of the Tournament”. Union of European Football Associations. 11 July 2021. Pristupljeno 11 July 2021. 
  86. ↑ EURO 1984 team of the tournament
  87. ↑ Spain dominate Team of the Tournament
  88. ↑ UEFA EURO 2012 Team of the Tournament
  89. ↑ Ten Spain players in Team of the Tournament
  90. ↑ „UEFA EURO 2020 Team of the Tournament revealed”. UEFA. 13 July 2021. Pristupljeno 13 July 2021. 
  91. ↑ „EURO's quickest goals – 67 seconds and counting”. Uefa.com. 30.05.2016. 
  92. ↑ „Watch the quickest goals in EURO history”. Uefa.com. 18.06.2021. 

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=UEFA_Euro&oldid=41751819