Tularemija je akutno zarazno oboljenje.[4] U zavisnosti od puta širenja, javlja se u više kliničkih oblika. Na mestu ulaska prouzrokovača u organizam stvaraju se ulceracije i otok limfnih čvorova. Pored spoljašnjih manifestacija, tularemija može da se javi i u plućnom obliku, koji karakteriše pneumonija u abdominalnom obliku sa bolovima u trbuhu, ređe prolivom i povraćanjem i u septičkom obliku sa visokom temperaturom, znacima intoksikacije i poremećajem svesti.

Tularemija
Sinonimikuga Pahvantske doline,[1] zečja goriznica,[1] groznica jelenske muve, Oharina groznica[2]
Tularemijska povreda na šaci
SpecijalnostInfektivna bolest
SimptomiGroznica, čir kože, veliki limfni čvorovi[3]
UzrociFrancisella tularensis (bolest šire krpelji, jelenske muve, kontact sa zaraženim životinjama)[4]
Dijagnostički metodTest krvi, mikrobna kultura[5][6]
PrevencijaInsektni repelant, nošenje dugačkih pantalona, brzo uklanjanje krpelja, ne uznemiravajuće mrtvih životinja[7]
LekoviStreptomicin, gentamicin, doksiciklin, ciprofloksacin[5]
PrognozaGeneralno dobra uz tretman[4]
Frekvencija~200 slučaja godišnje (SAD)[8]
Klasifikacija i eksterni resursi
ICD-10A21
ICD-9021
DiseasesDB13454
MedlinePlus000856
eMedicinemed/2326 emerg/591 ped/2327
MeSHD014406

Infektivni agens uredi

Infenktivni agens je bakterija - Francisella tularensis. Osetljiva je prema povišenoj temperaturi, hlornim preparatima, formalinu i drugim dezinfekcionim sredstvima. Nasuprot tome, dobro podnosi nižu temperaturu. U vodi i vlažom zemljištu može ostati u životu više meseci, a na koži glodara, uginulih od tularemije, više nedelja.

Inkubacioni period uredi

Inkubacioni period je od 2 - 10 dana, a najčešće iznosi tri dana.

U preko 90% slučajeva rezervoar zaraze su glodari (zečevi, lasice, veverice, pacovi, miševi), ali rezervoar zaraze mogu biti i druge, domaće i divlje životinje (goveda, ovce, psi, mačke, srne, divlje svinje). Uzročnik se nalazi u krvi, gnoju tularemičnih lezija, mokraći i izmetu inficiranih životinja.

Tularemija se ne širi interhumano. Zbog malog broja prouzrokovača u tularemičnim lezijama bolesnika, njegova zaraznost je minimalna.

Putevi širenja uredi

Tularemija se može širiti na više načina. Direktim kontaktom sa tkivima i krvlju obolelih i uginulih životinja ili indirektno - ujedom krpelja, obada, muva i nekih vrsta komaraca, nastaje kožni oblik tularemije. Hidričnim putem, pijenjem vode iz bunara i izvora koji su kontaminirani izlučevinama obolelih životinja nastaje crevni oblik tularemije. Aerogeno, kontaktom sa prašinom sa žitaricima, trave i sena nastaje plućni oblik tularemije. Slično kao kod leptospiroza, ingekcija može nastati i preko konjunktiva u toku rada i plivanja u kontaminiranim vodama.

Ulazno mesto uredi

Ulazno mesto infekcije su konjunktive, koža i sluznica respiratornog i probavnog trakta.

Osetljivost i otpornost uredi

Prema tularemiji su jednako osetljive sve osobe, bez obzira na uzrast i pol.

Preležana bolest ostavlja dug i solidan imunitet. međutim, opisani su i slučajevi reinfekcije, naročito kod laboratorijsih radnika.

Ostale epidimiološke karakteristike uredi

Mada je osetljivost prema tularemiji opšta, češće obolevaju muškarci srednjeg životnog doba, jer su više izloženi infekciji prilikom lova zečeva, kao i skidanja kože i rada sa mesom inficiranih životinja. Zbog toga je javljanje tularemije povezano sa sezonom bavljenja određenim poslovima. Lovci na zečeve obolevaju u sezoni lova, septembar - januar, lovci na bizamske pacove u periodu juni - juli, a ribari i lica koja rade ili se kupaju u kontaminiranim vodama obolevaju tokom leta. Tularemija se najčešće javlja u obliku pojedinačnih slučajeva ili manjih epidemija.

Tularemija je oboljenje severne zemljine polulopte. Rasprostarnjena je u Severnoj Americi, Evropi i Aziji. Najviše je obolelih u SAD, Rusiji i Austriji. U našoj zemlji pojedinačni slučajevi tularemije registrovani su u Vojvodini, Pčinjskom okrugu[9][10].

Mere sprečavanja uredi

Pored edukacije stanovništva, veterinarskih i zoohigijenskih mera, protiv tularemije se sprovodi i vakcinacija profesianolno izloženih lica. Primenjuje se živa vakcina od oslabljenih mokroorganizama, koja se aplikuje utrljavanjem u skarifakovanu kožu ramena. Vakcinalni imunitet traje pet godina.

Mere suzbijanja uredi

Epizotoološka i epidemiološka istraživanja usmerena su na otkrivanje zaraženih životinja i pronalaženju svih inficiranih osoba. Oboleli se hospitalizuju prema kliničkim indikacijama. posebna izolacija izolacija nije potrebna. Tekuća dezinfekcija obuhvata gnoj iz ulceracije. Završna dezinfekcija nije potrebna. oboljenje i smrt od tularemije podležu obaveznom prijavljivanju.

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 Rapini, Ronald P.; Bolognia, Jean L.; Jorizzo, Joseph L. (2007). Dermatology: 2-Volume Set. St. Louis: Mosby. ISBN 978-1-4160-2999-1. 
  2. James & Berger 2006: str. 286
  3. „Signs and Symptoms Tularemia” (en-us). CDC. October 2015. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  4. 4,0 4,1 4,2 „Tularemia” (en-us). CDC. October 2015. 
  5. 5,0 5,1 „Diagnosis and Treatment Tularemia” (en-us). CDC. October 2015. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  6. „Clinicians Tularemia” (en-us). www.cdc.gov. September 2016. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  7. „Prevention Tularemia” (en-us). www.cdc.gov. October 2015. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  8. „Statistics Tularemia” (en-us). CDC. November 2016. Pristupljeno 8. 11. 2017. 
  9. „Na jugu Srbije 16 obolelih od tularemije”. 2010. Pristupljeno 5. 5. 2010. 
  10. „Na Kosovu proglašena epidemija tularemije”. 2015. Arhivirano iz originala na datum 11. 02. 2015. Pristupljeno 11. 2. 2015. 

Literatura uredi

  • Rapini, Ronald P.; Bolognia, Jean L.; Jorizzo, Joseph L. (2007). Dermatology: 2-Volume Set. St. Louis: Mosby. ISBN 978-1-4160-2999-1. 
  • James, William D.; Berger, Timothy G. (2006). Andrews' Diseases of the Skin: clinical Dermatology. Saunders Elsevier. str. 286. ISBN 978-0-7216-2921-6. 

Spoljašnje veze uredi