Trimorfna protenoja
Trooblična prvomisao (Trimorfna protenoja) je gnostički spis pronađen u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi.
Ova gnostička rasprava je prošla kako setijansku, tako i kršćansku reviziju. Nastala je po svoj prilici kad i Ivanov apokrif (sredina 2. stoljeća), kojemu donekle nalikuje. Odlikuje se brojnim paralelama sa Ivanovim evanđeljem, naročito sa njegovim prologom.[1]
Nastanak uredi
Reinterpretacija kristologije u Trimorfnoj Protenoji temelji se na nekim odlomcima iz Evanđelja po Ivanu. Stoga, završnu redakturu spisa moglo bi se vremenski smjestiti u period kada su vođene rasprave oko tumačenja kristologije u Ivanovom evanđelju, što znači u prvu četvrtinu ili prvu polovicu 2. stoljeća.[1]
Sadržaj uredi
Ja sam nevidljiva u misli o nevidljivome.
Otkrivam se u neizmjernomm, neizrecivom.
Ja sam neshvatljiva, i jesam u neshvatljivome.
U svakome stvorenju ja se krećem.[2]
Temelj spisa je niz samopotvrđujućih izjava u prvom licu jednine, u kojima Prva misao objašnjava svoj božanski identitet i ulogu u stvaranju i spasenju svijeta. Ovo je uključeno u uvodnu aretalogiju (35,1-32), nakon čega slijede tri slične aretalogije u istome stilu, od kojih su druga i treća naslovima odvojene u zasebne pod-traktate: Prvo, prva misao isprva silazi kao svjetlost u tamu, kako bi dala oblik svojim palim udovima (35,32-36,27; 40,29-41,1). Drugo, Protenoja silazi kako bi dala snage svojim palim udovima, udjeljujući im duh ili dah (42,4-27; 45,2-12; 45,21-46,3). Treće, Protenoja je riječ ili logos koja silazi u obličju sila, preuzima ljudski oblik, uvodi prosvjetljujući obred krštenja nazvan pet pečata, i vraća svoje udove u svjetlost (45,5-6; 47,5-22; 49,15-22; 50,9-12,18-20).
Analiza uredi
Traktat pokazuje veliku sličnost sa dužom verzijom Ivanova apokrifa (11,1: 30,11-31,25), i to ne samo u pogledu jezika i strukture koje nalikuju Ivanovoj uvodnoj pripovijesti o silasku logosa, već i u pogledu aretologija u prvome licu jednine o tri silaska Protenoje, koju također nalazimo na kraju Ivanova apokrifa. Moguće je da ta dva djela imaju zajedničko porijeklo.
Korijene ideje trostrukog silaska božanske Prve Misli u ovaj svijet, možemo naći u helenističko-židovskim mudrosnim školama, koje su zaslužne za personifikaciju lika božanske mudrosti, i razvoj mita o njezinoj ulozi u stvaranju svijeta i kasnijem prosvjetljenju čovječanstva, što nalazimo u 1 Enohu 42, Sirahu 24, Mudrosti 7-8, i kod Filona. Čini se da su dva Sofijina neuspješna silaska u 1 Enohu 42, i onaj uspješan u Sirahu 24, spojeni u ovome djelu u sveukupno tri silaska u donji svijet, od kojih dva rezultiraju tek djelomičnim oslobađanjem, dok treći za posljedicu ima konačno buđenje i spasenje onih koji su je primili.
Evidentno je da je Trimorfna Protenoja naknadno kristijanizirana. Treći dio traktata pripovijeda o tajnom silasku Protenoje kao Riječi, prerušene u likove vladara, sila i anđela, i kulminira njezinim otkrivenjem u ljudskome obliku, no, čini se, uz dodatak kasnije, tendenciozne kristološke interpretacije.[1]
Izvori uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u (Trimorfna protenoja, uvod: John D. Turner)
- ↑ Trimorfna protenoja