The Blue Max (sh. Plavi Max) je britanski ratni film snimljen 1966. godine u režiji Johna Guillermina, poznat kao jedno od najpopularnijih filmova na temu zračnih bitaka u Prvom svjetskom ratu.

The Blue Max
avioni na setu filma u Irskoj 1965. godine
RežijaJohn Guillermin
ProducentChristian Ferry
ScenarioBen Barzman
Basilio Franchina
David Pursall
Jack Seddon
Gerald Hanley
PredložakThe Blue Max; autor:
Jack D. Hunter
UlogeGeorge Peppard
James Mason
Ursula Andress
MuzikaJerry Goldsmith
FotografijaDouglas Slocombe
MontažaMax Benedict
Distribucija20th Century Fox
Datum(i) premijere
21. 6. 1966 (1966-06-21) (SAD)
Trajanje156 min.
Zemlja Ujedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski
Budžet5 mil. $[1]
Bruto prihod16,151.612 $[2]

Predstavlja adapataciju istoimenog romana Jacka D. Huntera. Protagonist, čiji lik tumači George Peppard, je mladi njemački vojnik skromnog porijekla koji je, boreći se na Zapadnom frontu, uspio steći oficirski čin i postati pripadnik zrakoplovnih snaga, ali čija ambicija time ne prestaje, i koji je spreman po svaku cijenu osvojiti prestižno odlikovanje Pour le Mérite (zvano "Plavi Max"). Radnja prikazuje kako pri tome dolazi u sukob sa svojim aristokratskim suborcima, odbacuje njihove viteške ideale o vojničkoj časti, te je na kraju svome cilju spreman cinično žrtvovati vlastite živote.

Iako se Hunter (koji će kasnije napisati dva nastavka svog romana) žalio na brojne nepreciznosti u opremi i detaljima aviona (pa tako Tiger Mothovi i Stampei, školski avioni iz međuratnog perioda "glume" mnogo starije i primitivnije njemačke i britanske lovce), te iako je scenarij u brojnim detaljima izmijenio predložak (uključujući kraj i sudbinu glavnog lika), The Blue Max je predstavljao dotada najambiciozniji pokušaj da se rekonstruira zračno ratovanje. Za pojedine scene su izrađene replike starih aviona, a Peppard, kako bi se što bolje uživjeo u ulogu, je naučio pilotirati (mada mu osiguravajući zavod nije dozvolio da to čini prilikom snimanja). Kritičarima se, pak, sama Peppardova gluma nije svidjela, iako su cijenili to što je Prvi svjetski rat prikazan, u skladu sa tada dominantnim pacifističkim sentimentima na prilično ne-romantičan način, kao i to da je protagonist cinični i amoralni antiheroj, čiji se nedostatak skrupula može mjeriti samo sa njihovim pretpostavljem. The Blue Max je postigao veliki komercijalni uspjeh.

Neki od aviona i rekvizita napravljenih za The Blue Max su tokom sljedećih godina"reciklirani" u drugim filmovima sa temom Prvog svjetskog rata. 1980-ih je, pak, poslužio i kao inspiracija za istoimenu video-igru za Commodore 64 i ZX Spectrum.

Uloge uredi

Izvori uredi

Napomene uredi

  1. Solomon 1989, p. 254.
  2. "The Blue Max, Box Office Information." The Numbers. pristup 22. V 2012.

Literatura uredi

  • Farmer, James A. "Hollywood's World War One Aviation Films." Air Classics, Volume 24, no. 12, December 1988.
  • Harwick, Jack and Ed Schnepf. "A Viewer's Guide to Aviation Movies". The Making of the Great Aviation Films, General Aviation Series, Volume 2, 1989.
  • Mayo, Mike. VideoHound's War Movies: Classic Conflict on Film. Detroit: Visible Ink Press, 1999. ISBN 1-57859-089-2.
  • Mizrahi, Joe. "The Blue Max." Air Classics Volume 2, Issue 6, May 1966.
  • Solomon, Aubrey. Twentieth Century Fox: A Corporate and Financial History (The Scarecrow Filmmakers Series). Lanham, Maryland: Scarecrow Press, 1989. ISBN 978-0-8108-4244-1.

Vanjske veze uredi