Wikipedija

Stogodišnji rat

Stogodišnji rat bio je isprekidan ratni sukob između kraljevine Engleske i kraljevine Francuske koji je trajao punih 116 godina i to od 1337. do 1453., a u tom su se vremenu izmjenjivala razdoblja intenzivnog ratovanja s razdobljima mira. Rat je počeo engleskom ekspanzijom na francuskom tlu, a završio istjerivanjem Engleza s francuskog tla, izuzev grada Calaisa i okolice.

Ivana Orleanska predvodi Francuze u osvajanju Orleansa

Stogodišnji rat bio je prekretnica u mnogo pogleda. Rat je pridonio nacionalnom osvješćivanju obiju zaraćenih strana, a gledano s vojne strane u njemu su primjenjena nova oružja i taktike koja su dalekosežno utjecala na ratove koji će se kasnije voditi. Pojavom stajaće vojske prvi puta u srednjem vijeku potpuno je napušten sustav vojske feudalnih vazala što je vojsku učinilo ubojitijom i moćnom pa se iz svih tih razloga smatra da je Stogodišnji rat najznačajniji sukob u povijesti srednjovjekovnog ratovanja.

Stogodišnji rat dijeli se na nekoliko perioda:

Naziv Stogodišnji rat ušao je u upotrebu tek kasnije i uveden je od strane povjesničara kako bi se lakše prikazao slijed povijesnih događaja.

Uzroci sukoba uredi

Normansko osvajanje Engleske u 11. stoljeću stvorilo je novu situaciju u sjeverozapadnoj Europi. Obje obale La Manchea bile su pod kontrolom jedne dinastije jer su vladari Engleske ujedno bili i vladari Normandije. Normansko-francuska dinastija koja je vladala Engleskom željela je proširiti svoje francuske teritorije, a istovremeno francuski vladari željeli su zaokružiti sve francuske teritorije pod svojom vlašću. Rezultat svih tih političkih težnji bila je dugotrajna borba dvaju tada najsnažnijih srednjovjekovnih kraljevstava. Ta borba nije se samo sastojala od ratova i bitaka. To je bila složena igra dinastičkih brakova i međusobno povezanih obveza.

Engleski kralj Vilim Osvajač tehnički gledano, kao normandijski vojvoda, bio je vazal kralja Francuske. Njegov praunuk Henry II], iako vazal francuskog kralja, posjedovao je veći dio francuskog teritorija nego sam francuski kralj koji je vladao samo područjem oko Pariza i dijelom teritorija na sjeveru. Prinčevi obiju vladajućih kuća vjenčavali su se unutar istog ograničenog kruga, tako da je zapadna Evropa postala međusobno povezana mreža rođaka s francuskog govornog područja, često s jednako jakim pravima na iste teritorije. Najbolji su primjer bili francuski kralj Louis VII i engleski kralj Henry II koji su obojica oženili nasljednice Akvitanije.

Jedan od uzroka spora dinastičke je prirode a proizlazi iz jednog od brakova između francuske i engleske kraljevske obitelji. 1308. godine, Isabella, kćer kralja Francuske, vjenčala se s Edwardom II kraljem Engleske. 1312. Rodio im se sin Edward III, a njegov ujak Charles IV deset godina kasnije postao je francuski kralj.

Kada je Charles IV umro iza njega nije ostalo muških nasljednika. Već nakon smrti Charles IV u Francuskoj su se pojavili prijepori oko toga tko će biti sljedeći kralj budući da je Charlesova starija kći zahtijevala krunu. Stoga se sastala plemićka skupština koja je odlučila da će to biti Charlesov bratić.

Najbliži preostali muški rođak, a ujedno i veliki zemljoposjednik i feudalac u Francuskoj bio je Charlesov nećak i engleski kralj Edward III koji je također počeo isticati pravo na francusku krunu., ali francuska feudalna skupština to nije željela. U tim uvjetima kada francuski velikaši nisu htjeli engleskog kralja za svog vladara nije iznenađujuće da su na skupštini izabrali Charles IV bratića po očevu bratu, Philippeu od Valoisa.

Philippe od Valoisa okrunjen je u Reimsu u maju 1328. godine. Tada 17-godišnji Edward III nije prihvatio tu odluku feudalne skupštine iako se ipak bio 1329., sastao s novoizabranim francuskim kraljem. Sljedećih osam godina donijet će postupne promjene koje su u konačnici dovele do ratnog sukoba.

Jedan od elemenata koji su u tih osam godina doveli do otvorenog sukoba velik je Edwardov feudalni posjed u jugozapadnoj Francuskoj koji ga je činio vrlo moćnim stožerom za okupljanje nezadovoljnog francuskog plemstva oko sebe. Također i francuska pomoć škotskom kralju Davidu II. koji se borio protiv Engleza.

Ono što je bio Casus belli dogodilo se godine 1337. kada je Philippe VI odlukom razvlastio Edwarda III od jednog od njegovih posjeda u Francuskoj. Engleski odgovor bio je dramatičan. Edward III objavio je Francuskoj rat.

Početak rata uredi

 
Bitka od Sluysa

Otvorena neprijateljstva započeli su francuski brodovi koji su 1337. godine počeli pustošiti obalna naselja uz La Manche. Iste je godine Philippe VI od Edwarda III zahtijevao da mu preda feud Gaskonju jer je smatrao da Edward III ne vrši svoje vazalske obveze prema njemu kao kralju Francuske. Henry Burghersh, biskup Lincolna, došao je u Pariz s Edwardovim negativnim odgovorom i objavom rata.

Francuska je na početku rata imala oko 25 milijuna stanovnika, a Engleska oko 6 milijuna. Nadalje, smatralo se da Francuska ima veću i bolje obučenu vojsku vitezova i njihovih vazala.

Ratni periodi uredi

Prvi (Edwardov) period rata, od 1337. do 1360. uredi

 
Francuska nakon 1346.

U prvim godinama rata Edward III povezao se s plemstvom u Nizozemskoj i Flandriji, ali taj savez raspao se već godine 1340. Visoki troškovi rata doveli su Edwarda III u vrlo nezgodnu financijsku situaciju. Francuska je tih godina imala pomorsku nadmoć zahvaljujući genovskim brodovima i njihovim obučenim posadama. Engleski gradovi uz kanal često su bili meta napada tog brodovlja pa su živjeli u strahu, a što je, u konačnici, dovelo i do opadanja trgovine vunom i vinom s Flandrijom i Gaskonjom, od koje su ti gradovi i živjeli. Međutim, 1340. godine, dok je nastojala spriječiti englesku vojsku da se iskrca na francusko tlo, francuska je flota bila skoro potpuno uništena u Bitci kod Sluysa. Nakon te bitke Engleska je u pomorskom pogledu u ostatku rata dominirala Kanalom sprječavajući Francuze da izvrše invaziju Engleske.

1341. godine rat je prenijet u vojvodstvo Bretanju gdje je sukob izbio zbog nasljedstva tog vojvodstva pri čemu su Edward III i Philippe VI podržali različite strane u sukobu, no rat u Bretanji vođen je s promjenjivom srećom pri čemu je grad Vannes nekoliko puta padao iz ruke u ruku.

 
Bitka kod Crecyja

U mjesecu julu 1346. godine Edward III odlučio se na invaziju preko Kanala iskrcavši se s glavninom vojske u mjestu Cotentin. Philippe VI okupio je veliku vojsku kako bi se suprostavio engleskoj invaziji. Edward III sa svojom vojskom nastupao je sjeverno prema Nizozemskoj, usput pljačkajući i pustošeći, ne držeći teritorij preko kojeg je prešao, sve u namjeri da svojim nastupanjem zavara Francuze. Do susreta dviju vojski došlo je kod Crécyja gdje se odigrala znamenita Bitka kod Crécyja. Edward je svoje snage postavio obrambeno, a Philippova je vojska napala. Bitka kod Crécyja bila je potpuna katastrofa za Francuze zahvaljujući engleskim strijelcima s dugim lukovima. Edward je nakon bitke nastavio napredovati sjeverno te je opsjeo grad Calais na obali Engleskog kanala koji je nakon puno muka (zbog jakog otpora lokalnog stanovništva) osvojio 1347. Ovaj grad postao je važna strateška točka za Engleze. On je predstavljao mostobran koji je omogućavao duže zadržavanje vojske na francuskom tlu. Iste godine Engleska je u Bitci kod Neville's Crossa odnijela važnu pobjedu protiv Škotske koja je Edwardu osigurala pozadinu i smanjila moć važnog saveznika Francuske.

 
Birka kod Poitiersa
 
Jean II. Dobri

Godine 1348. kuga je harala Evropom pa je tako zahvatila obje zaraćene strane. Prošlo je osam godina dok se Engleska oporavila od te pošasti, da bi 1356. godine Edwardov sin istog imena znan kao Edward Crni Princ skupio vojsku i napao Francusku sa strane Gaskonje te u Bitci kod Poitiersa izvojevao veliku pobjedu koristeći istu taktiku kao i njegov otac u Bitci kod Crécyja, upotrebljavajući dalekometne strijele svojih strijelaca. Novi francuski kralj Jean II bio je u btici zarobljen te je prisiljen potpisati primirje s Edwardom, koje je kasnije bilo potvrđeno Londonskim sporazumom kojim je Edward Crni Princ stekao Akvitaniju, a Jean II bio je pušten iz zatvora, ali se kasnije sam vratio u zatvor jer nije mogao platiti otkupninu za koju je prilikom puštanja bio garantirao.

Ugovor iz Brétignya uredi

Francuska je ovim porazom upala u potpuni kaos. Odmetništvo te pljačka koju su činili poraženi vojnici uzeli su maha. 1358. Seljaci su digli ustanak. Tu situaciju iskoristio je Edward napavši ponovno Francusku u nadi da će kapitalizirati svoje vojne uspjehe te osvojiti francusko prijestolje. No Francuzi su pružili žilav otpor te mu onemogućili da osvoji Pariz i Rheims. Slijedom događaja na bojnom polju sklopljen je 1360. Ugovor iz Brétignya temeljem kojeg su Englezi dobili polovicu Bretanje i cijelu Akvitaniju, Calais, Ponthieu i oko polovice francuskog plemstva koje je postalo Edwardovim vazalima. Odredbe tog ugovora prepolovile su Francusku u teritorijalnom smislu i bile su za nju vrlo nepovoljne. Ugovorom iz Brétignya Edward III je stekao velike teritorijalne dobitke i potvrdio svoje osvajanje Calaisa, no istim sporazumom morao se odreći francuske krune. U stvarnosti Edward III nije se nikada odrekao svojih aspiracija prema francuskom prijestolju, te su se, čim je 1364. za francuskog kralja okrunjen Jeanov sin Charles V, neprijateljstva obnovila.

Drugi (Charlesov) period rata, od 1369. do 1389. uredi

 
Charles V od Francuske

Tokom vladavine francuskog kralja Charles V Englezi su postupno potiskivani s pozicija koje su dobili Ugovorom iz Brétignyja. Vojvode od Bretanje pomirili su se s francuskim kraljem, te su čak i vojsku okrenuli protiv Engleza.

Sve je to koincidiralo sa sudjelovanjem engleskog prijestolonasljednika Edwarda Crnog Princa u ratu u Španjolskoj godine 1366. Naime, uz pomoć Francuske svrgnut je kralj Kastilije Petar Kastilijski. Kako su Petrove kćeri bile udane za Edwardovu braću rat je bio neizbježan i izbio je svom žestinom 1370. između Francuske i Kastilije s jedne i Engleske i Portugala s druge strane. Rat u Španjolskoj Francuzi su iskoristili da manjim vojnim operacijama postupno oslabe engleske pozicije, pa su tako godine 1372. povratili i Poitiers, izgubljen u slavnoj Bitci kod Poitiersa.

Smrću Edwarda Crnog Princa 1376. i njegovog oca Edwarda III. 1377., kraljem u Engleskoj postao je Richard II, maloljetni sin Edwarda Crnog Princa. Engleska se pomalo okretala svojim unutarnjim problemima. U Francuskoj je zbog prerane smrti Charlesa V 1380. krunu preuzeo maloljetni i psihički bolestan Charles VI koji nikada tokom svoje vladavine nije u Francuskoj uzeo u svoje ruke potpunu kontrolu vlasti. Rat je, slijedom tih okolnosti, postupno slabio i utihnuo do godine 1389.

Engleski kralj Henry IV koji je vlast preuzeo od Richard II imao je planove novih napada na Francusku ali ih zbog svoje kratke vladavine i unutarnjih pobuna nije nikada ostvario. U Francuskoj je izbio građanski rat između Charlesa VI bliskih rođaka, njegovog brata Luisa od Valoisa i bratića Jeana, vojvode Burgundskog. Tokom rata Luis je ubijen, a od godine 1410. obje zaraćene strane na svojoj su strani kao saveznika željele imati Englesku.

Treći (Lancasterski) period rata, od 1415. do 1429. uredi

 
Henry V

1413. godine, dolaskom na englesko prijestolje ratobornog i energičnog Henrya V, počinje naintenzivniji i najslavniji period Stogodišnjeg rata. 1414. godine Henry V odbija ponudu Francuza da se ponovno uspostave granice iz Ugovora iz Brétignyja u zamjenu za kooperativnost francuske strane.

 
Bitka kod Agincourta

Henry V nije dugo čekao. U augustu 1415. godine on se sa svojom vojskom iskrcao u Francuskoj. Iako je bio u iskušenju da krene izravno na Pariz, odlučio se za varijantu preko Calaisa, manevrirajući poput engleskih snaga prije Bitke kod Crécyja da bi se s mnogo većim francuskim snagama susreo kod Agincourta, sjeverno od rijeke Somme. U Bitci kod Agincourta Henry V je izvojevao glatku pobjedu i nanio katastrofalan poraz francuskim snagama među kojima su izginuli mnogi vojskovođe.

Henry V osvojio je Normandiju, a 1417. grad Caen i 1419. grad Rouen. Sklopio je savez s Burgundskim Vojvodstvom i godine 1419. došao pred zidine Pariza. 1420. Henry V je s Charlesa VI vodio pregovore čiji je rezultat bio Sporazum iz Troyesa prema kojem se Henry V oženio kćerkom francuskog kralja, Katarinom od Valoisa i postao nasljednik francuske krune. Henry je tim sporazumom postao prvi engleski kralj koji je i faktički i pravno, svojim pravom na nasljedstvo francuske krune, ujedinio francusku i englesku krunu. Henry Vje nastavio svoje osvajanje Francuske ali je ubrzo 1422. poginuo u opsadi grada Meauxa. Charles VI također je uskoro umro, a Henrya V naslijedio je njegov maloljetni sin Henry VI koji je tako postao engleski i francuski kralj.

Četvrti i zadnji period (period Ivane Orleanske), od 1429. do 1453. uredi

 
Ivana Orleanska

Kako je Henry VI bio maloljetan oko regentstva nad njim u Engleskoj su izbile svađe, koje su usporile daljnji tok rata u Francuskoj. Zbog toga su tek 1428. Englezi ponovno pokrenuli ratne operacije opsjedajući grad Orléans. U tome trenutku Englezi nisu imali dovoljno snaga da bi osvojili utvrđeni grad pa se opsada otegla. U tome trenutku na francuskoj strani pojavila se jedna osoba o kojoj je kasnije stvoren mit, a to je bila Ivana Orleanska. 1429. Ivana Orleanska uvjerila je francuske vojne zapovjednike da je doživjela viziju Boga koji joj je rekao da će uz njezinu pomoć francuske snage otjerati Engleze. Njezinom pojavom na bojištu povećao se moral francuskih snaga koje su napale engleske položaje te ih prisilile na povlačenje. Francuska vojska, osokoljena tim uspjehom pomela je nekoliko engleskih uporišta na rijeci Loire. Ubrzo nakon toga 8.000 francuskih vojnika u Bitci kod Pataya teškom je konjicom probilo engleske strijelce te porazilo oko 3.000 engleskih vojnika. Ponešen na krilima pobjede Charles se dao u Reimsu okruniti za francuskog kralja kao Charles VII.

Ivana Orleanska nedugo je potom zarobljena od strane burgundskih snaga te izručena Englezima koji su ju pogubili. Započeti su pregovori pa je ofenziva francuskih snaga izgubila na snazi.

No, preokret u cjelokupnoj situaciji unijela je odluka engleskog saveznika Filipa III. Burgundskog da promijeni stranu u ratu. Isti se 1435. sporazumom iz Arrasa zakleo na vjernost francuskom kralju te mu vratio Pariz, koji je do tada držao pod svojom kontrolom. Dugački pregovori dali su Charlesu VII dovoljno vremena da reorganizira svoju vojsku u profesionalnu, te da maksimalno centralizira upravljanje Francuskom.

Da je Charlesu VII uspjela reorganizacija vojske govori i to da su Francuzi godine 1449. ponovno zauzeli Rouen, a 1450. u Bitci kod Formignyja teško porazili englesku vojsku. Francuzi su iste godine oslobodili Cherbourg, 6. jula i Bordeaux, a 1451. Bayonne.

Englezi se nisu mirili s porazima pa su 1453. pokrenuli protuofanzivu u namjeri da povrate Gaskonju. U početku protuofanzive Englezi su bili srdačno primljeni od stanovništva no njihova je vojska razbijena i zaustavljena u Bitci kod Castillona. Ta bitka bila je posljednja bitka Stogodišnjeg rata. Nakon toga poraza Engleska je na duže vrijeme izgubila vojnu moć na kontinentu, a na unutarnjem planu utonula je u dinastički građanski rat čije su posljedice smanjile njezin utjecaj na politička zbivanja u Evropi.

Posljedice uredi

Stogodišnji rat donio je mnoge novosti na više razina, od vojne tehnologije vođenja rata do raznorodnih društvenih posljedica koje su ostavile traga na obje zaraćene strane ali i šire.

Posljedice na vojnom planu uredi

U vojno-organizacijskom smislu najvažnija posljedica bilo je napuštanje koncepta feudalne vazalske vojske koja je bila teritorijalno vezana, u korist profesionalne vojne sile koja se učinkovitije suprotstavljala zastarjeloj i sporoj vojsci feudalaca opterećenih svojim partikularističkim težnjama. Ona će u budućnosti imati i zadaću zaštite kralja i poretka od unutarnjih pobuna.

 
Rekonstrukcija luka i strijele velških strijelaca

U vojno-taktičkom smislu napušten je koncept teško oklopljene konjice s teško oklopljenim vitezovima u korist pješaka strijelaca koji su svojim velikim lukovima mogli strijelama pogoditi udaljene mete te time spriječiti neprijateljsko napredovanje i prije nego dođe do borbe „prsa o prsa“. Prednosti strijelaca naročito su došle do izražaja u Bitci kod Crécyja i u Bitci kod Agincourta. Najslavnije oružje Stogodišnjeg rata bili su luk i strijela velških strijelaca. Ovo snažno, precizno i dalekometno pješadijsko oružje dalo je Engleskoj stratešku prednost. Strijelci su bili izuzetno mobilni a njihove su strijele, zbog velikog luka i energije kojom su strijele iz tih lukova bile izbacivane, bile izuzetno precizne i mogle su probiti čak i oklop oklopljenih konjanika koji su činili okosnicu francuskih snaga i njihovu osnovnu udarnu moć. Francuska vojska pouzdavala se u samostrele koji su bili predviđeni za bliskiju borbu i nisu imali moć probijanja oklopa. Samostreli su se kvarili u presudnim trenucima, a njihova jedina prednost bila je u tome da osoba koja njime rukuje ne treba gotovo nikakvu vještinu niti snagu, dok je za rukovanje lukom i strijelom trebalo dugotrajno iskustvo, snaga i vještina. Kako je zbog ovih promjena svatko mogao postati vrlo ubojit ratnik, feudalci – vitezovi više nisu jedini imali tu privilegiju da budu ratnici čime im je uzeta jedna od moći i privilegija na kojima su gradili svoj položaj u društvu.

Ono što je bila velika novost Stogodišnjeg rata pojava je baruta i topova koji su korišteni već od 1375. godine. Bitka kod Castillona bila je prva bitka u povijesti ratovanja u kojoj su topovi odigrali presudnu ulogu u francuskoj pobjedi nad Englezima.

Još se jednom, kao i mnogo puta u historiji, pokazalo da osvajanje velikog prostora nameće okupacijskoj sili sve veće potrebe za vojnom kontrolom osvojenog prostora što opet, zbog nedostatka ljudstva, diktira potrebu da se sklapaju savezništva s prevrtljivim lokalnim feudalcima što se pokazalo lošim rješenjem za Engleze budući da je moćno Vojvodstvo Burgundija u odlučnom trenutku promijenilo stranu u sukobu i time praktično odlučilo sukob.

Posljedice na društvenom planu uredi

Stogodišnji rat pokazao je da je organizacija same države i njezinih financija bio jedan od presudnih faktora u ovom sukobu. Naime, Engleska je krenula u rat kao centralizirana država s kraljem na čelu i s jedinstvenim poreznim sustavom koji je namicao sredstva za rat. Za razliku od Engleske, Francuska je bila rascjepkana partikularističkim interesima moćnih lokalnih feudalaca, a u vrijeme najvećih engleskih vojnih uspjeha i slabim i nesposobnim kraljem Charlesom VI

Nakon što je Charles VII reorganizirao državu i vojsku, ratna se sreća preokrenula i napadač više nije imao mogućnosti suprotstaviti se organiziranoj obrambenoj vojsci francuskog kralja.

Stogodišnji rat pridonio je i nacionalnoj koheziji obje zaraćene strane, a naročito na francuskoj strani koja je bila opustošena ratom i svedena u minimalne okvire. Taj nacionalni osjećaj pridionio je preobražavanju Francuske u centraliziranu državu kakva je i danas.

Kronologija vojnih sukoba uredi

Literatura uredi

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Stogodišnji_rat&oldid=41688626