Stjepan IV., hrvatsko-ugarski kralj

Stjepan IV, je bio hrvatsko - ugarski kralj koji je vladao nekoliko meseci 1163. godine.

Kralj Stjepan IV. je bio sin kralja Bele II. Slijepog i Jelene, kćeri srpskog velikog župana Uroša I. Nakon smrti oca vlast je naslijedio Stjepanov najstariji brat Gejza II.. Kralj Gejza je za svog suvladara uzeo najstarijeg sina Stjepana. Kako se nije znalo točno da li vlast naslijeđuje najstariji član dinatije ili kraljev najstariji sin, unutar same dinastije je došlo do sukoba. Stjepan i njegov stariji brat Ladislav su se smatrali zakinutima, pa su pobjegli u Carigrad i zatražili pomoć bizantskog cara Manuela I. Komnena. Stjepan se u Bizantu vjenčao za carevu rođakinju Mariju.

1162. godine umro je iznenada kralj Gejza II., a nasljedio ga je najstariji sin 15-godišnji Stjepan III.. Čim je to saznao bizantski je car s velikom vojskom i pretendentima pohrlio u Ugarsku. Država se podijelila na bizantsku stranku, koja je podržavala stričeve i zapadnjačku, koja je podupirala mladog kralja Stjepana III. Bizantska stranka je sve više jačala, pa je mladi kralj Stjepan III. pobjegao u Austriju.

Car je želio da novi kralj postane mlađi brat Stjepan, jer je bio oženjen carevom rođakinjom, no ugarsko i hrvatsko plemstvo se protivilo toj veoma bliskoj vezi s Vizantijom. Zbog toga su pozivajući se na načelo seniorata po kojem vlast nasljeđuje najstariji član dinastije za kralja izabrali starijeg Stjepanovog brata Ladislava II., a Stjepana su priznali za prestolonasljednika. Ladislav se naime nije ženio u Bizantu da si ne pokvari šanse da nasljedi krunu. Ladislav je međutim nakon kratke vladavine od šest mjeseci umro 1163. godine, pa ga je nasljedio brat Stjepan IV.

Ta probizanstka promena na vlasti u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu je bila neprihvatljiva za cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika Barbarossu koji je izvršio invaziju i definitivno porazio Stjepana IV 19.6.1163. u bitki kod Stolnog Biograda. Stjepan IV je bio zarobljen, a na vlast je ponovno došao njegov nećak, Stjepan III.. Ubrzo potom Stjepan IV. je pušten iz zatvora na nagovor ostrogonskog nadbiskupa Luke.

Svrgnuti Stjepan IV. je pobjegao u Bizant potražiti pomoć. Ne postigavši ništa, obratio se njemačko - rimskom caru Fridriku I. Barbarossi i ponudio da mu bude vazal, no car je to odbio. Potom se obratio pristaši bizantske stranke bosanskom banu Boriću, koji se odbio pokoriti Stjepanu III. Mladi je kralj na Bosnu poslao vojsku, koja je porazila bosanskog bana i prisilila ga da ponovno prizna hrvatsko - ugarsku vlast kralja Stjepana III. Stjepan IV. je tada ponovno odlučio potražiti pomoć kod njemačkog cara, ali bez uspjeha, pa se vratio u Bizant.

Car Manuel je uvidio da je Stjepana III. priznala cijela država, te ga je prihvatio za kralja i ponudio mir pod uvjetom da mu preda Srijem, svog mlađeg brata Belu na odgoj u Bizant, te Belinu baštinu tj. Dalmaciju i Hrvatsku južno od Velebita. Bela je došao u Carigrad, a car mu je promijenio ime u Aleksije, zaručio ga sa svojom kćeri Marijom, te ga je imenovao svojim nasljednikom, jer u to doba još nije imao sina kako bi tim putem po carevim zamislima došlo do personalne unije hrvatskougarskog kraljevstva i Bizanta. Kada je Stjepan III. odbio predati područja obećana mirovnim sporazumom ponovno je izbio rat.

Saznavši za to provalio je Stjepan IV. na svoju ruku u Ugarsku, ali ga je od propasti spasila bizantska vojska. Mir je ubrzo sklopljen pod istim uvjetima, koje je kralj prije odbio, no ponovno je buknuo zbog Srijema. Naime Stjepan IV. je provalio u Srijem, ali ga je hrvatsko - ugarska vojska porazila. Stjepan IV. se sklonio u Zemun, koji su opsjele ugarsko - hrvatske čete.

Stjepan IV. je umro za trajanja opsade 11. travnja 1165.

Bibliografija uredi

Šišić, Ferdo (1944). Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1102-1301. 1. Zagreb: HAZU.
Klaić, Vjekoslav (1980). Povijest Hrvata. 1. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Kraljevske titule
Stjepan IV., hrvatsko-ugarski kralj Arpadovići
Prethodi: Stjepan III. Ladislav II.	Kralj Mađarske 1163 – 1165	Slijedi: Stjepan III.