Spilja Apokalipse
Spilja Apokalipse (grčki: Σπήλαιο Αποκάλυψης) ili Sveta spilja je hodočasničko svetište na otoku Patmos, koje je 2006. uvršteno na UNESCO-vu Lista mjesta svjetske baštine u Evropi.[1][2]
| Spilja Apokalipse, Manastir Jovana Bogoslova i historijski centar Hore, na otoku Patmosu | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
 Grčka
  Spilja Apokalipse | |
| Registriran: | 2006.(23. zasjedanje) |
| Vrsta: | Kulturno dobro |
| Mjerilo: | iii, iv, vi |
| Ugroženost: | no |
| Referenca: | UNESCO |
Spilja se nalazi na pola puta između Hore i najveće otočke luke Skale, na brdu iznad mora.[1]
Opis uredi
To je rupa u stijeni duga 6,60 m, a široka 5,50 m, koja je danas obzidana - tako da predstavlja njeno svetišta. U pećini se ne smije fotografirati, jer je to bio dom Apostola Ivana (Jovana Bogoslova) kad ga je na Patmos prognao rimski car Domicijan.[1] On je u njoj doživio objavu, koju je kasnije izdiktirao svom učeniku Prohorusu[1], i to je danas posljednja knjiga Novog zavjeta Apokalipsa.[3]
Spilja je osvjetljena sa sedam srebrnih svjetiljaka koje vise sa stropa, a najveća osvjetljava mjesto gdje je navodno sv. Apostol spavao koristeći stijenu kao jastuk. Danas neki od monaha sjedi na toj stijeni i priča turistima priču o Apokalipsi i kako je ona napisana.
Spilja ima nekoliko kamenih niša, po legendi u jednoj od njih je Apostol polagao glavu, a u drugoj plićoj ruke. U jednoj trostruko lomljenoj je čuo glas Boga, preko Svetog Trojstva.[1]
Spilja ima slavu (Panagia Erimitiriou) 26. septembra tad dolaze mnogobrojni hodočasnici slaviti sveto mjesto.[1]
Pored spilje je Makarios Kalogeras - 1713. osnovao bogosloviju koja je imala veliki značaj za Dodekanez.
Izvori uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 „Patmos Cave Of Apocalypse” (engleski). Greeka. Pristupljeno 22. 10. 2013.
- ↑ WHC-UNESCO-942 „The Historic Centre (Chorá) with the Monastery of Saint-John the Theologian and the Cave of the Apocalypse on the Island of Pátmos” (engleski). UNESCO. Pristupljeno 22. 10. 2013.
- ↑ „Pátmos” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 20. 10. 2013.
