Sovjetska ratna mornarica
Sovjetska ratna mornarica (ruski: Военно-морской флот СССР) neformalno zvana Crvena mornarica, bila je od 1918. do 1991.dio Oružanih snaga Sovjetskog Saveza. Sovjetsku ratnu mornaricu je nakon raspada Sovjetskog Saveza u decembru 1991., jedno kratko vrijeme naslijedila Ratne mornarice Zajednice nezavisnih država, a nakon tog je podjeljena na države nasljednice Sovjetskog Saveza, Rusiju, Ukrajinu, Azerbajdžan, Kazahstan i Gruziju.
| Sovjetska ratna mornarica Военно-морской флот СССР | |
|---|---|
.svg) Grb sovjetske mornarice | |
| Osnovana | 1918. |
| Država |  Sovjetski Savez
|
| Uloga | pomorsko ratovanje |
Historija i karakteristike uredi
Za vrijeme Hladnog rata Sovjetski Savez pokrenuo je program brodogradnje koji je u svom početku bio koncipiran na obranu. U to vrijeme sigurnosna i pomorska politika Sjedinjenih Amerričkih Država i Sovjetskog Saveza bile su dijametralno suprotne. Tokom razdoblja Hladnog rata sovjetska ratna mornarica nikad nije težila tome da parira Američkoj ratnoj mornarici. Iako je imao status supersile Sovjetski Savez nikad nije bio ravnopravni konkurent Sjedinjenim Američkim Državama.[1]
Umjesto jednostavnog kopiranja brodova američke ratne mornarice, sovjetska mornarica nastojala je nadoknaditi očiglednu američku nadmoć, razvojem odgovarajućih protumjera. Sovjetska ratna mornarica nikad nije prigrlila američku fascinaciju avijacijom na nosačima aviona, ali je u strahu od američkih nosač aviona uložila znatna sredstva u razvoj protubrodskih krstarećih raketa lansiranih sa podmornica, brodova i aviona sa aerodroma na kopnu.[1]
Prije 1962. sovjetska ratna mornarica imala je prvenstvenu ulogu da brani vlastte obale. Kubanska raketna kriza i blokada Kube koju su 1962. provele Sjedinjene Američke Države, ukazale su na važnost pomorskih snaga. Nakon tog je sljedeće dvije dekade, pod vodstvom admirala flote Sergeja Gorškova usljedio ubrzani rast sovjetske mornarice. U tom periodu se sovjetska mornarica transformirala iz obalnih obrambenih snaga, u oceansku flotu sposobnu da ratuje na otvorenom moru, u vodama udaljenim od Sovjetskog Saveza.[1]
Sovjetska ratna mornarica imala je 1989. skoro 500.000 mornara raspoređenih u pet flota, što je pružalo Sovjetskom Savezu mogućnost da demonstrira svoju snagu izvan Evrope i Azije.[1]
Između 1962. i početkom 1970-ih, Sovjetski Savez ratna mornarica je izmjenila je brodovlje iz Drugog svjetskog rata za moderne krstarice i razarače. Pored toga krajem 1970-ih Sovjetski Savez porinuo je more svoju prvu bojnu krstaricu na nuklearni pogon Klase Kirov, treću generaciju krstarica naoružanih balističkim raketama, i dvije nove klase raketnih razarača. Te snage imale su zadatak da u miru pruže podršku režimima naklonjenim Sovjetskom Savezu u zemljama Trećeg svijeta, kroz posjete lukama i isporuku oružja, kao i da jasno istaknu sovjetski interes i aspiracije po dalekim morima. U ratu su trebale biti snaga u borbi protiv neprijateljskih brodova i podmornica.[1]
Brojni pomoćni brodovi pružali su podršku ratnoj mornarici i oružanim snagama. Sovjetski Savez je 1989. imao 63 špijunskih brodova i najveću svjetsku flotu za oceanografska istraživanja, sa više od 500 brodova. U to vrijeme imali su i 11 specijalno opremljenih brodova Klase Nedelin, koji su pratili lansiranja u svemir. Uza sve to sovjetskoj mornarici nedostajale su logističke baze po udaljenim morima.[1]
Početkom 1970-ih sovjetska ratna mornarica pokušala je prevladati svoju veliku slabost – obranu flota iz zraka izvan dosega vlastitih aviona uvođenjem u sastav četiri nosača aviona Klase Kijev. Ti posači mogli su ponijeti po eskadrilu lovaca Jak-38. Krajem 1980-ih 1970-ih, Sovjetski Savez je počeo graditi i opremati svoja prva 2 prava nosača aviona Klase Kuznjecov koji su mogli ponijeti brže avione i više helikoptera.[1]
Zaštita obala Sovjetskog Saveza od napada ili invazije od mora je ostao jedan od najvažnijih misija pomorskih snaga. Kako bi obranila veliku obalu duž tri oceana i dva unutrašnja mora, sovjetska ratna mornarica je rasporedila značajne i raznolike snage. Obrana vlastitih pomorskih baza bio je primarni cilj, zbog tog je obalna raketna i obična artiljerija 1989. imala je snagu jedne divizije. Uz to je velih broj manjih brodva, od lakih fregata, torpiljarki i patrolnih čamaca bio angažiran na istom zadatku.[1]
Komandna struktura četiri flote ličila je na onu kakvu imaju vojni okruzi. Komandant flote imao je zamjenika za svaku od borbenih grana pomorskih snaga i upravljao pomorskim bazama i lukama u području djelovanja flote. Svaka flota imala je vlastitu avijaciju, brigadu specijalnih snaga i nekoliko bataljona obalne raketne i obične artiljerije. Flote su u miru bile odgovorne Glavnom štabu pomorskih snaga; ali bi u ratu došle pod operativni nadzor Vrhovne komande i njenog štaba. Iako je sovjetska ratna mornarica imala brojno brodovlje po unutrašnjim morima, rijekama i velikim jezerima, samo je Kaspijska flotila bila operativna 1989.[1]
Sjeverna flota, sa sjedištem u Murmansku-Severomorsku, bila je najvažnija sovjetska flota, u čijem je sastavu 1989. bilo preko 170 podmornica. ]Pacifička flota sa bazom u Vladivostoku, bila je druga po snazi. Ona je 1989. imala je jednu diviziju mornaričke pješadije, dva nosač aviona i 120 podmornica. Te dvije flote imale su zadatak da za potencijalnog rata djeluju po oceanima Za razliku od tog Baltička, Crnomorska i Kaspijska flotila bile bi u istom ratu samo pomorska komponenta kontinentalnih snaga.[1]
Od sredine 1960-ih sovjetska ratna mornarica počela je razmješteti svoje snage i po inozemstvu, prva je to napravila Mediteranska eskadrila 1964, koja je obično imala od 35 do 45 brodova. Nakon tog je Sovjetski Savez 1968. uspostavio eskadrilu od 15 do 25 brodova u Indijskom oceanu. Slibodan pristup lukama i aerodromima u Vijetnamu, Siriji, Libiji, Etiopiji, Demokratskoj Narodnoj Republici Jemen i Sejšelima (1980-ih) omogućio je sovjetskim pomorskim snagama da popravljaju svoje brodove, i krstare oceanom. Vijetnamska baza Cam Ranh 1989. imala je najviše sovjetskih brodova izvan kruga Varšavskog pakta.[1]
