Skijaški vezovi
Skijaški vezovi su dio skijaške opreme koja omogućuje skijašu da se veže sa skijama. U osnovi postoje dva tipa veza za alpsko i nordijsko skijanje, koji se koriste i za skijaške skokove.
| Skijaški vezovi | |
|---|---|
 | |
Današnji vezovi za alpsko sastoje se iz dva dijela, prednjeg i stražnjeg. Izrađuju se od metala presvučenog plastikom. Prednji dio fiksira vrhove pancerice, ali je ipak fleksibilan (može rotirati) i kod većih sila, kao u slučaju pada oslobađa pancericu (i nogu) skijaša, i tako spriječava teže ozljede, koje bi skijaš mogao imati od samih skija. Na prednjem dijelu se nalazi i skala za namještanje težine udara, koja omogućava podešavanje oslobađanja veza, a ona zavisi od težine samog skijaša i njegovog znanja.
Stražni dio radi potpuno automatizirano, čim se spusti peta - pancerica se uglavljena, - a štoperi (dvije metalne igle) vodoravno su izravnani sa skijama. U slučaju ispadanja iz veza, oni se okreću okomito i zabadaju u snijeg i tako zaustavljaju skiju u daljnjem klizanju. Taj dio na stražnjem dijelu - ima utor za oslobađanje veza, koji se aktivira pritiskom na njega.
Za razliku od alpskih - vezovi za nordijsko skijanje moraju omogućiti skijašu podizanje pete jer se tako skijaš kreće po snijegu, a kod skijaških skokova upravo se podizanjem pete vine u zrak.
Historija uredi
Najstariji vezovi bili su obični kožni remeni, koji su se vezali na čizme.
Norvežanin Bror With, kreirao je 1927. vezove Rottefella, što je norveškom značilo mišolovka, oni su doista i izgledali kao mišolovka za prednji dio čizama, izrađene od drva i tvrde žice. Njegovi vezovi ostali su standard za skijaško trčanje slijedećih 60 godina.
Do sredine 1930-ih gotovo polovica najvećih izuma u alpskom skijanju već je bila izmišljena. Standardni izvijeni oblik skija kreirao je Sondre Norheim. Rudolph Lettner uveo je čelične rubove 1928., a prve višeslojne skije proizvedene su 1932.[1] Što se tiče vezova postojali su Huitfeldtovi i Kandaharovi vezovi koji su osiguravali solidnu vezu čizama i skija.
Norvežanin Fritz Huitfeldt je još 1894. izmislio nešto poput stupice za stopalo od željeza sa oprugom, koja je čvrsto pritisnula čizmu i stopalo (čak prečvrsto) tako da su i lomovi bili česti.
Kandahar vezove izmislio je 1929. švicarski skijaš Guido Reuge, oni su imali utore od kože (ili platna) za prste, i fiksirane čelične opruge za fiksiranje pete, iako su bili nešto elastičniji i sa njima se lako moglo teško unesrećiti i polomiti noge.
Prve - sigurne vezove patentirao je 1937. Norvežanin Hjalmar Hvam, koji je 1923. emigrirao u Kanadu, a 1925. se preselio u američki Portland. Hvam je i sam bio pasionirani skijaš i skakač.[1] Njegov patent u suštini bio je kombinacija rottefellove mišolovke i kandaharovih vezova pa i nadalje nije bio siguran.
Pravu revoluciju napravio je nakon Drugog svjetskog rata francuski proizvođač sportske opreme Jean Beyl iz Neversa. On je shvatio da do lomova dolazi jer dotadašnji vezovi nisu omogućavali da se stopalo okreće sa skijom. Stoga je napravio metalnu pločicu u obliku polumjeseca koja se pomoću navoja i osovine fiksirala na prednji dio skije. U nju se uglavljivala čizma, a njen stražnji dio fiksirao se elastičnim ali ipak čvrstim metalnim oprugama. Kako se njegov polumjesec mogao rotirati (ovisno o tome koliko je bio zategnut) to je omogućavalo skijašu da trenutačno prilagodi stopalo ispravnom kutu (kod kojeg ne dolazi do loma) a kasnije ga vrati u normalni položaj.[1]
Tako je 1950. Beyl kreirao - Look Nevada, prve vezove modernog dizajna, koji su pružali dovoljno bočne elastičnosti za apsorpciju udara. Kako je Beyl bio perfekcionist, želio je da njegovi vezovi budu lagani, zato ih je napravio od tada vrlo skupog ljevanog aluminija, koji je bio gotovo neprobojan, a ne kao drugi proizvođači od željeza Svojim vezovima dao je američko ime, jer je računao na prodaju na tom tržištu, pa je tamo i objavljivao oglase, a uspio je nagovoriti i tadašnje francuske šampione Henri Oreillera i James Coutteta da koriste njegove vezove.[1]
Slijedeći veliki inovator bio je berlinčanin Hannes Marker, osnivač tvornice Marker, on je na bazi Look Nevade, 1952. izbacio na tržište vez Marker Duplex, koji je umjesto jedne pločice, imao dvije, i u suštini nije bio veliki pomak, ali je njegov slijedeći vez iz 1953. - Marker Siplex, to bio, jer je uveo i drugi stražni dio kojim se fiksirala peta na skiju, istina još uvijek sa oprugama, ali je bio puno sigurniji za alpske skijaše.[1]
Američki inženjer i skijaš rekreativac Mitch Cubberley iz Nutleya, koncetrirao se na problem automatskog oslobađanja iz vezova u slučaju pada. On je 1952. patentirao svoj sistem vezova, suština njegova dizajna bila je u tom da je povezao čeličnim žicama prednji i stražni dio veza, pa bi on u slučaju da je prednji kraj ispao iz pera, automatski otvarao i dio na peti.[1]
Sljedeći veliki inovator bio je njemački raketni i avio inženjer Robert Lusser, kog su Amerikanci odveli nakon Drugog svjetskog rata u Ameriku da radi za njih, a 1957. se vratio u Njemačku. Do ideje za nove vezove došao je nakon što je slomio nogu na skijanju 1961. Suština njegova dizajna bila je u tri komponente; u nesklizajućoj podlozi od teflona, čašice za petu (umjesto opruga), i mehanizmu za otpuštanje pete.[1]
Lusser je patentirao svoj dizajn ali pored tog što je sam proizvodio vezove, prodao je licenca prava drugim proizvođačima vezova, između ostalog Tyroliji, Gezu i Markeru. Ni Jean Beyl nije mirovao već je 1962. izbacio svoj revolucionarni model Look Nevada II., u koji je u oba dva dijela ubacio opruge, tako da su puno čvršće prijanjale uz čizme, a kod udara su se brzo otpuštale, taj patent bio je temelj Look-ovih vezova za sljedećih 40 godina.[1]
Proizvođači vezova za skijaško trčanje i skokove Telemat i Rotamat su do 1960-ih usvojili neka rješenja vezova za alpsko skijanje, s tim da su i nadalje zadržali princip slobodnog podizanja pete.
Od kad su 1966. kreirane prve plastične pancerice, počelo se sa standardizacijom vezova i došlo se do današnjeg dizajna.
