Seljački ustanak u Engleskoj

Seljački ustanak u Engleskoj dogodio se 1381. godine. Vođe bune su bili Wat Tyler, John Ball i Jack Straw. Seljačka buna je izbila zbog teških poreza nametnutih da bi se finansirao Stogodišnji rat.

Kraj pobune. Wat Tyler je ubijen, dok je kralj Richard II to posmatrao, nakon čega se obraća masi.

„Stari zakon se mora ukinuti“, objavili su seljaci za vreme ustanka u Engleskoj 1381. Ustanak se širio iz okruga u okrug i završio maršem hiljada seljaka od Kenta do Londona, koji su hteli da „popričaju sa Kraljem“.[1]

Do početka 15. vijeka, makar u Engleskoj, kmetstvo i ropstvo zaista su skoro nestali, iako je pobuna bila politički i vojno poražena, a njene vođe surovo pogubljene.[1]

Pozadina uredi

Glavni članci: Stogodišnji rat i Crna smrt

Crna smrt je ubila 1348. godine milione ljudi u Engleskoj. Nakon Crne smrti osećao se veliki nedostatak radne snage, pa su slobodni seljaci i kmetovi tražili daleko veće plate i uslove. Veleposednici uspevaju da proguraju 1351. kroz parlament nepravedni Statut radne snage, po kome se limitira maksimalna zarada, a ograničava se i mobilnost radne snage, tako da kmet ne može preći na imanje vlastelina, koji nudi bolje uslove.

Da bi se finansirao Stogodišnji rat uvode se novi porezi. Fiksni porez po osobi, nezavisan od imovinskog stanja uveden je 1377. godine. Drugi porez uveden je 1379, a treći porez je bio tri puta veći od drugog i pokazao se kao još nepravedniji. Bio je mnogo proizvoljniji.

Nakon desetkovanja radne snage tokom Crne smrti, englesko plemstvo je pokušalo da obuzda cenu rada pomoću Statuta o radu, koji je ograničavao maksimalnu nadnicu, što je izazvalo Seljački ustanak 1381. godine.[1]

Tok ustanka uredi

Prvi protesti uredi

 
John Ball predvodi pobunjenike.

Pobuna je počela u Eseksu, gde su seljaci napali isuviše revne skupljače poreza. Pobuna se raširila po okolnim regionima. Napadali su plemiće i crkve. U junu 1381, dve grupe običnih ljudi iz Kenta i Eseksa krenuli su prema Londonu. Izraziti vođa je bio Wat Tyler iz Kenta. Kad su došli do predgrađa Londona 12. jula ohrabrio ih je sveštenik John Ball pitanjem gde su bili džentlmeni, u doba Adama i Eve. Ohrabreni sa tom propovedi pobunjenici prelaze londonski most i dolaze u srce Londona.

Nisu napadali po Londonu bez reda, nego su sistematski napadali ono što je pripadalo regentu Johnu od Genta ili redu vitezova hospitalaca.

Napad na Londonsku kulu uredi

U isto vreme, grupa pobunjenika upada u Londonsku kulu i ubija sve koje tu zatiče, uključujući:

  • Lord kancelar (glavni ministar) — Sajmon od Sadberija;
  • nadbiskupa od Kenterberija — glavni crkveni poglavar Engleske;
  • majstora Velike Lože Viteza Hospitalaca (Jovanovaca), koji je bio glavni kraljevski blagajnik Robert de Hals.

Pobunjenici uništavaju Savojsku palatu, koja je pripadala regentu Johnu od Genta.

Sastanak sa kraljem uredi

 
Richard II pregovara sa vođama seljačkog ustanka 1381. (Ilustracija iz Froisarovih hronika)

Obratio im se maloletni kralj Richard II 14. jula. Oni su kralju izložili listu svojih zahteva:

  • pravednije poreze,
  • ukidanje kmetstva,
  • otkaz nekim nepopularnim ministrima,
  • i ostali zahtevi.

Maloletni kralj Richard II pristaje na reforme poreza i na ukidanje kmetstva.

Seča ustaničkih vođa uredi

U Smitfildu u Londonu se nastavljaju dalji pregovori. Tu seljaci zahtevaju i da se ogromna crkvena imanja podele seljacima. Kad je Wat Tyler došao na pregovore ubijaju ga.

Kralj dolazi do seljaka i govori im da Wat Tyler proglašava vitezom, a da će seljačkim zahtevima biti udovoljeno. Rekao je da odu do jedne poljane, gde će im se kasnije obratiti Wat Tyler. Kralj je lagao. Plemstvo je na brzinu skupilo 7.000 vojnika i lako su rasterali seljake. Vođe su pohvatili i pobili. Ubili su i John Bola i Jacka Strawa.

Nakon kršenja pobune kralj je povukao svoja obećanja. Pobuna je zatim skršena i u ostalim delovima Engleske.

Posledice uredi

Iako je pobuna bila politički i vojno poražena, a njene vođe pogubljene, do početka 15. vijeka u Engleskoj, kmetstvo i ropstvo zaista su skoro nestali. Za veliki deo evropskog seljaštva, 15. vijek je bio period nezabeležene društvene moći. „Skandal“ visokih nadnica koje su radnici zahtevali, mogao se, u očima poslodavaca, porediti samo s novom arogancijom koju su ovi pokazivali – s odbijanjem da rade ili da nastave da rade nakon što bi zadovoljili svoje potrebe; njihovom rešenošću da iznajme svoju radnu snagu samo za ograničene poslove, umesto na duže vreme; traženjem drugih pogodnosti, pored nadnica; i s njihovim razmetljivim oblačenjem, zbog kojeg se, prema žalopojkama savremenih društvenih kritičara, nisu mogli razlikovati od vlastelina. „Sluge su sada gospodari, a gospodari sluge“, žalio se John Gower u Mirour de l’omme (Ogledalo čovečanstva, 1378), „seljaci žele da oponašaju slobodnjake i oblače se u njihovu odeću.“[1]

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi