Sedžda
Sedžda je farz koji se obavlja stavljanjem čela i nosa na zemlju, istovremeno sa šakama, koljenima i stopalima. To je propisano na osnovu hadisa od Ibn Abbasa (r.a.), u kojem je Vjerovjesnik (a.s.) rekao:
arapski: أمرت أن أسجد على سبعة أعظم على الجبهه وأشار بيده على أنفه واليدين والركبتين وأطراف القدمين ولا نكفت الثياب والشعر
Naređeno mi je da činim sedždu na sedam dijelova (kostiju): čelu, a rukom je pokazao i na svoj nos, dvije šake, dva koljena i krajevima (prstima) nogu. I da ne zavraćamo odjeću i kosu.[1]
Ako bi neko obavio sedždu samo čelom, bez spuštanja nosa na zemlju, bila bi ispravna, ali je učinio mekruh zbog izostavljanja sunneta kojeg je Poslanik (a.s.) (stalno) praktikovao. Nije dozvoljeno činiti sedždu samo na nosu, osim ako se na čelu ima neka rana. Činjenje sedžde na obrazu ili bradi nije ispravno, makar to neko radio i s razlogom, jer nema teksta koji govori da se sedžda može tako činiti. Ako bi imao razlog zbog kojeg ne može učiniti sedždu na čelu ili nosu, klanjač će je učiniti naginjanjem (išaretom).
Dizanje nogu sa zemlje za vrijeme sedžde je mekruh tahrimi. Sunnet je prste nogu usmjeriti prema Kibli. Ebu Humejd (r.a.) kaže, opisujući namaz Allahovog Poslanika (a.s.):"Kada je činio sedždu, stavljao je ruke niti raširene, niti skupljene, a vrhove nožnih prsta je okretao prema Kibli.[2]
Ako bi se zbog gužve morala činiti sedžda na leđima drugog klanjača, koji klanja isti namaz, namaz je ispravan. Ali, ako bi klanjali različite namaze, to nije dozvoljeno činiti. Ovo je dozvoljeno samo zbog gužve i, ako nje nema, to nije dozvoljeno. Uslov za ispravnost sedžde je da mjesto njenog obavljanja ne bude više od pola podlaktice od mjesta na kojem su stopala. Ako je visina mjesta veća od toga, sedžda nije ispravna, osim ako se ponovi na mjestu odgovarajuće visine.