Salo ili 120 dana Sodome
Salo ili 120 dana Sodome (talijanski Salò o le 120 giornate di Sodoma) talijanska je antiratna drama iz 1975. koju je režirao Pier Paolo Pasolini. Temelji se na knjizi 120 dana Sodome koju je napisao Markiz de Sade, ali je Pasolini priču smjestio u razdoblje vladavine fašizma u Republici Salò. Kroz priču o četiri imućna fašista koji narede vojnicima zarobljavanje 18 tinejdžera kako bi ih mogli seksualno iskorištavati i mučiti u svojoj vili, film govori o krajnjoj bešćutnosti, okrutnosti i bezobzirnosti fašizma, ali kroz to i o opasnostima neograničene moći općenito.
| Salò o le 120 giornate di Sodoma | |
|---|---|
 | |
| Režija | Pier Paolo Pasolini |
| Producent | Alberto Grimaldi Alberton De Stefanis Antonio Girasante |
| Scenario | Pier Paolo Pasolini Sergio Citti |
| Uloge | Paolo Bonacelli Giorgio Cataldi Umberto Paolo Quintavalle |
| Muzika | Ennio Morricone |
| Fotografija | Tonino Delli Colli |
| Montaža | Nino Bragli Tatiana Casini Morigi Enzo Ocone |
| Distribucija | United Artists |
| Datum(i) premijere | 22. studeni 1975. |
| Trajanje | 118 min. |
| Zemlja |  Italija |
| Jezik | talijanski |
| Salò o le 120 giornate di Sodoma na Internet Movie Database | |
Priča se dijeli na četiri dijela, po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju: anteinferno, krug manije, krug sranja i krug krvi. Nakon Pasolinijeve "trilogije života", ovo je trebao biti njegov prvi film u nizu "trilogije smrti". Zbog pomicanja granica prikaza nasilja i okrutnosti na filmu, to je jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća te je i danas zabranjen u nekoliko država. Sam Pasolini je ubijen nedugo prije premijere pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.
Radnja uredi
Fašistička republika Salò na sjeveru Italije, 1944. Okolica grada je razorena od rata. Četiri visoko rangirana i bogata člana fašista; sudac, predsjednik, biskup i vojvoda, se udaju za kćerke jedno drugoga. Zatim narede vojnicima da otmu puno mladića i djevojaka iz grada. Od te gomile, četvero zapovjednika izaberu 9 mladića i 9 djevojaka koje odvedu u konvoju u svoj dvorac u okolici grada. Jedan mladić pokuša pobjeći iz konvoja i biva strijeljan. Tamo zapovjednici objasne mladićima i djevojkama da će od tada živjeti samo za njihov užitak i da se svaki prijestup kažnjava smrću. Ubrzo, uz pomoć stražara, podrede mladež svojim perverznim željama, u koje su uključena i silovanja, homoseksualni odnosi, sadizam, mazohizam, koprofagija te bizarne priče četvero starih prostitutki, prijateljica fašista.
U strahu i u nadi da će ih jednog dana pustiti, mladi se podvrgavaju volji četvero fašista. Dokazujući svoju dominantnost i apsolutnu moć, četvero se zapovjednika osjeća gospodarima života. Na kraju odaberu one mladiće i djevojke koji nisu bili apsolutno poslušni te ih odvedu u obližnje dvorište. Tamo ih fašisti nasumice promatraju dalekozorima sa udaljene sobe negdje na katu dvorca, dok ih stražari muče i ubijaju. Jedna pijanistica, koja je svirala i radila za njih, ugleda taj prizor te zgrožena takvim zlim ponašanjem skoči sa prozora i počini samoubojstvo. Dok mladi bivaju ubijeni na radiju svira Carmina Burana. Nakon toga dvoje mladih stražara promijene stanicu i puste veselu pjesmu te zaplešu. Jedan stražar upita drugog kako mu se zove djevojka a ovaj odgovori; "Margharita".
Glumci uredi
- Paolo Bonacelli - Vojvoda
- Giorgio Cataldi - Biskup
- Aldo Valletti - Predsjednik
- Umberto Paolo Quintavalle - Sudac
- Sergio Fascetti - Žrtva
- Franco Merli - Žrtva
- Caterina Boratto - Prostitutka Catelli
- Hélène Surgère - Prostitutka Vaccari
- Graziella Aniceto - Žrtva
- Dorit Henke - Žrtva
- Ines Pellegrini - Žrtva
Teme i analiza uredi
Pier Paolo Pasoloni[1]
Salo ili 120 dana Sodome je jedan od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Pasolini u tom filmu predstavlja hladan svijet bez nade i ljubavi, apokalipsu u kojoj zli pobijeđuju, ali i implicitno nagoviješta da takav režim ne može opstati jer je radnja filma smještena na području Sala pred kraj Drugog svjetskog rata, kada su fašisti počeli nepovratno gubiti rat od saveznika, pa se tijekom filma mogu čuti zvukovi savezničkih aviona iznad dvorca. Gary Indiana je analizirao kako je film "alegorija kasne kapitalističke tržišne ekonomije, gdje je neograničen izbor gratifikacije sakrio odsutnost svakog izbora ili otpora, gdje ništa ne može zaustaviti operacije sistema koji pretvara umjetnost u produkte a ljude u stvari".[2]
Pasolini je oblikovao strukturu filma po paklu u Božanstvenoj komediji Dantea Alighierija. Tako je film podijeljen na četiri poglavlja; "Anteinferno", "Krug manija", "Krug sranja" i "Krug krvi". Svako poglavlje počinje sa scenom u kojoj se fašisti gledaju u zrcalu.[3] U završnici svira Carl Orffova pjesma Carmina Burana. Tomislav Brlek također primjećuje: "I najmanji odmak na bilo kojoj razini destabilizira rigidno homogen fikcionalni režim: jedini primjer heteroseksualne ljubavi, mogućnosti tvorbe novoga sjedinjenjem različitosti, odmah se kažnjava smrću, a samoubojstvo pijanistice, koja je jedina povremeno iskazivala nelagodu, stilistički izrazito odudara od formalne organizacije filma."[3]
Andrea Gronemeyer uočava kada se radnja odigrava unutar prostorija vile u kojoj su razne slike, instrumenti i kipovi, te navodi kako je film "šokantna apokaliptična vizija o nerazumljivosti ljudskog barbarstva usred visoko duhovnih kulturnih dostignuća."[4]
Zabrane uredi
Iako je Pasolini znao dignuti prašinu svojim filmovima, ipak je bio znan kao introvertirani, humani umjetnik i ljevičar, a njegovi filmovi su porterirali potproletarijat i njihov neušminkan život, tako da danas većinom ne djeluju šokantno nego uvjerljivo. Stoga je za mnoge njegove poznanike „Salo“ došao kao iznenađenje i šok, mračna i beskrajno depresivna vizija života puna neviđeno nasilnih scena, a mnogi nisu mogli vjerovati da ju je uopće snimio čovjek njegovog senzibiliteta. „Salo“ je bio zabranjen u mnogim državama zbog svojeg grafičkog portreta silovanja, mučenja i ubojstava mladeži. Neki su prigovarali da neki mladići i djevojke u filmu ne izgledaju kao da su punoljetni, nego maloljetni; ipak, svi glumci u filmu bili su stariji od 17 godina. Primjerice, Franco Merli je tada imao 17 godina i bio jedan od najmlađih glumaca u filmu. Osim spomenutog nasilja, mnogi su bili i škoirani tada neuobičajnim homoseksualnim scenama.
Film je bio zabranjen u Australiji 1976. Zabrana je skinuta tek 17 godina kasnije, 1993., da bi opet bila obnovljena 1998. U Britaniji je film 1976. zabranjen od BBFC-a za prikazivanje u kinima – privatna projekcija filma u „Old Compton Cinema Club“ u Londonu rezultirala je policijskom racijom i konfiskacijom filma. Konačno, 2000. je film pušten u integralnoj verziji u državi za video i kino tržište, ali se preporuča samo gledateljima starijim od 18 godina.
U Njemačkoj je 1976. film konfisciran od državnog odvjetnika kako bi ga zabranio u toj zemlji. Sud u Stuttgartu ga je okarakterizirao kao pornografsko djelo puno žestokog nasilja, ali je par dana kasnije film ipak pušten u distribuciju u cijeloj zapadnoj njemačkoj. Japanski DVD filma iz 2002. sadrži neke slike koje ne sadrži nijedna poznata verzija film; jedna od njih prikazuje djevojku svezanu za električnu stolicu (vjerojatno tijekom završnice) te leševe žrtava poredanih u dva reda u dvorištu, neki prekriveni bijelom plahtom. U SAD-u je film prikazan na filmskom festivalu u New Yorku 1977., ali je onda isto tako zabranjen. I u samoj Italiji je film imao problema sa cenzorima. Danas je dostupan na DVD-u u Britaniji, Francuskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Novom zelandu, Švedskoj i Italiji.
Verzije uredi
Postoji nekoliko verzija filma. Originalni film je trajao oko 145 minuta, ali je Pasolini osobno izbacio 25 minuta materijala kako bi postigao brži ritam. Najduža verzija na DVD-u trenutno pordaje BFI a sadrži scenu koja inače nedostaje u drugim verzijama; tijekom lažne svadbene ceremonije jedan od fašista citira pjesmu Gottfrieda Benna. James Ferman, britanski cenzor, je pripremio modificiranu verziju filma za prikazivanje u britanskim klubovima; u toj verziji je izrezano 6 minuta najbrutalnijih scena te je sastavljen četvero minutni prolog koji je opisao stanje u fašističkom gradu Salo te izložio neke teme od redatelja. Konačno, 2000. je film pušten u integralnoj verziji u državi za video i kino tržište, ali se preporuča samo gledateljima starijim od 18 godina.
Kritike uredi
U svojoj recenziji nezadovoljni kritičar Michael Thompson je napisao: "Film je bio grozan 1975., i još uvijek je grozan danas" kao i Christopher Null: "Bez obzira na to da li se slažete sa mnom ili ne, imati ćete vrlo teško vrijeme probaviti ovaj film (ako ga uopće nađete). Pasolinijeva poruka nije samo neukusna, nego nije ni predstavljena dobro; film je sirov, zvuk izvan fouksa, ritam spor. Da budem iskren, ovo je grozno, grozno iskustvo - ali priznajem jedno; sigurno je jedinstveno".
Među kritičarima koji su hvalili film bili su i Derek Smith koji je zaključio: "Ovo je težak film za gledati, ali jedan koji vas natjera da razmišljate" te Cole Smithey, koji je napisao: "Pasolini stvara nemoguću, informativnu, satiričnu alegoriju o fašizmu koji je evolvirao u konzumerizam". Mike Bracken ga je također hvalio: „Pasolinijev film je nihilistični, blijed pogled u srce čovjeka. I makar na površini izgleda da nema nikakve vrline koje ga iskupljuju, to je zapravo složen film koji istražuje ne samo tamnu stranu u nama, nego i našu pasivnost koja dopušta tiranima poput onih u ovoj priči i u knjizi da čine takve grozote. Ipak, usprkos ovim umjetničkim aspiracijama, mnogi su izabrali jednostavno odbaciti film kao ništa više nego jednu elaborirano snimljenu eksploataciju...Ovo je zastrašujuča vizija podređenosti, degradacije i uništenja ljudskog duha pošto četiri vladara neprestano napadaju svoje zatvorenike u svrhu svojeg užitka...Na kraju, „Salo“ je snažna, uznemirujuča alegorija koja gleda duboko u najtamnije kutove ljudske psihe i nikada ne trepne dok to otkriva. Da, to je eksploatacijski, ali i umjetnički film napravljen od filmaša koji je želio konfrontirati samozadovoljstvo kinematografije i ljudske vrste. Malo ljudi može gajiti dobre uspomene na ovaj Pasolinijev film, ali još manji broj bi priznao da nije osjetio nikakav učinak dok ga je gledao. Zbog tog razloga svatko tko je imalo ozbiljan o filmu bi trebao pogledati „Salo“. Ja mu dajem najveću preporuku“.
I Derek Smith je hvalio film: „Ovo nije lagan film za gledati; nemoguče je uživati u njemu, pun je tako puno degradirajučih, odurnih, uznemirujučih slika da se ne nitko ne može kriviti što okrene glavu od njega. Kada mi bivamo konfrontirani sa takvim grozotama, postaje puno lakše nijekati njihovo postojanje te zaboraviti da ste ikada vidjeli ovaj film...No reducirati ovaj film u eksploatacijsku vježbu koja nas samo želi zgaditi bi bilo da potpuno propustimo poantu. U portretu korijena zlog sistema misli, Pasolini je izabrao ne uskratiti nam bolne detalje nego nas prisliti da postanemo nijemi promatrači horora te nas stalno tjerati da pogledamo unutar nas kako bismo pronašli nekakve odgovore o tome zašto reagiramo tako i shvatimo da ono što se događa na ekranu je ono što je bila stvarnost i što bi opet (u alegorijskom smislu) mogla postati stvarnost...Jedna od tvrdnji filma „Salo“ je da eventualno sam postane ono što prezire, naime fašistički. No, važno je naznačiti da osim što priča analizira rođenje, život i smrt fašističkog sistema, ne pokušava kontrolirati gledatelja propagandom ili bilo kakvim drugim mjerama. Zapravo, film nam stalno daje mjesta za slobodu misli, nikada nas ne prisiljavajuči da prihvatimo što je na ekranu. Samo zahtjeva da se suočimo sa tim“.
Izvori uredi
- ↑ „A Mad Dream - Pier Paolo Pasolini's own notes on him film Salò”. zakka.dk. Arhivirano iz originala na datum 2006-09-10. Pristupljeno 2014-01-11.
- ↑ Gary Indiana. „Salò or The 120 Days of Sodom”.
- ↑ 3,0 3,1 Tomislav Brlek (2003). „Salo ili 120 dana Sodome”. Filmski leksikon.
- ↑ Gronemeyer 1998, str. 144
Literatura uredi
- Gronemeyer, Andrea (1998). Film. Koln: DuMont. ISBN 3770138449.