Rukomet na Olimpijskim igrama

Rukomet se na Olimpijskim igrama prvi put pojavio 1936. godine u Berlinu i to u formi velikog rukometa, koji se igrao na otvorenom. Nakon berlinske Olimpijade, rukomet nije bio dio olimpijskog programa sve do 1972. godine, kada je dvoranski rukomet postao službeni olimpijski sport za muškarce, odnosno 1976. godine, kada je rukomet dobio i natjecanje u ženskoj konkurenciji. Od tog trenutka, rukomet je standardni sport na ljetnim Olimpijskim igrama.

Turnir za muškarce uredi

Rukometni turnir na
Olimpijskim igrama za muškarce
Općenito
Utemeljeno 1936. (veliki rukomet)
1972. (dvoranski rukomet)
Broj momčadi 12
Aktualni prvak   Francuska (treći naslov)
Najuspješnija momčad   Francuska (tri naslova)

Rukometni turnir na Olimpijskim igrama za muškarce igra se svake četiri godine u sklopu Olimpijskih igara. Muški turnir je, u formi velikog rukometa, prvi put odigran na Olimpijskim igrama 1936. godine u Berlinu, ali je onda ukinut i nije igran sve do Olimpijskih igara 1972. godine u Münchenu. Od 1972. godine, turnir se igra na svim Olimpijskim igrama.

Trenutno na glavnom turniru sudjeluje 12 reprezentacija sa svih kontinenata osim Oceanije,[1] a aktualni prvak je Francuska, kojoj je to rekordni treći naslov. Nakon Francuske, po dva naslova imaju Sovjetski Savez, SFR Jugoslavija, Hrvatska i Rusija, s tim da je potonja svoj prvi naslov osvojila kao Ujedinjeni tim.

Historija uredi

Unatoč njegovoj globalnoj popularnosti u suvremenom svijetu sporta, rukomet je relativno kasno uveden u službeni program Olimpijskih igara. Prva pojava ovog sporta bila je u sklopu Olimpijskih igara 1936. godine u Trećem Reichu, ali u formi velikog rukometa, koji se danas više ne igra. Na turniru je sudjelovalo ukupno šest reprezentacija (Sjedinjene Države kao jedina neeuropska reprezentacija), a igralo se u grupnom sustavu u kojeme je, na kraju, slavio domaćin - Treći Reich.

Zbog Drugog svjetskog rata, Olimpijske igre nisu ponovno organizirane sve do 1948. godine, međutim rukomet nije uvršten kao sport na tim igrama. Na Olimpijadi 1952. u Helsinkiju, veliki rukomet je uvršten kao demonstracijski sport, a jedinu utakmicu odigrale su Švedska i Danska, međutim isti se nikada nije formalno vratio na Olimpijske igre. Iako je 1954. godine došlo do obnove Svjetskog prvenstva u dvoranskom rukometu, isti se na Olimpijadi nije pojavio sve do Igara 1972. godine u Münchenu. Te je godine organiziran samo muški turnir, na kojemu je sudjelovalo ukupno 16 reprezentacija sa četiri kontinenta; prvak je bila SFR Jugoslavija, koja je u finalu svladala Čehoslovačku 21:16.

Od minhenske Olimpijade, rukomet je postao standardni dio olimpijskog programa te se kontinuirano igra na svim Olimpijadama. Na Olimpijadi 1976. sudjelovalo je 11 ekipa, dok je od Olimpijade 1980. godine u Moskvi ustaljen broj od ukupno 12 sudionika završnog turnira.

Olimpijskim turnirima u vrijeme Hladnoga rata mahom su dominirale zemlje Istočnog bloka. Tako je SFR Jugoslavija na turniru u Los Angelesu 1984. godine osvojila svoje drugo zlato, dok je Sovjetski Savez osvajao titule 1976. i 1988. godine; olimpijski turnir u Moskvi osvojila je Istočna Njemačka, kojoj je to bio jedini osvojeni međunarodni turnir. Na Olimpijskom turniru 1992. pobjedu je odnio Ujedinjeni tim, koji je predstavljao 12 od 15 zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza (Baltičke zemlje nastupale su samostalno); danas se ta medalja pripisuje Rusiji, koja je zlato osvojila i 2000. godine.

 
Francuska rukometna reprezentacija je 2012. godine postala prva i jedina muška reprezentacija koja je uspješno obranila olimpijsko zlato.

Olimpijski turnir 1996. godine u Atlanti osvojila je Hrvatska, koja je, vođena izbornikom Kljaićem, tako osvojila svoje prvo zlato. Drugi put će postati prvaci 2004. godine pod vodstvom izbornika Červara. Kada je Onestina Francuska 2008. i 2012. osvojila zlatnu medalju, postala je prva muška reprezentacija u historiji koja je obranila olimpijsko zlato.

Zanimljivo je primijetiti kako Švedska, koja je 90-ih godina dominirala svjetskim rukometom, nikada nije bila olimpijski prvak; čak su četiri puta igrali u finalu (tri puta uzastopno od 1992. do 2000. te 2012.), međutim svaki puta su osvajali srebrnu medalju.

Na turniru u Riju de Janeiru, Francuska reprezentacija je ulaskom u finale dobila priliku da postane prva muška reprezentacija koja će tri puta za redom osvojiti olimpijsko zlato. Međutim, u finalu su izgubili od Danske, kojoj je to bilo prvo olimpijsko finale i prva medalja na tom turniru. Francuska je, ipak, postala prva reprezentacija koja je osvojila tri olimpijska zlata u muškom rukometu 2021., kada je u finalu Igara 2020. godine pobijedila Dansku 25:23, postavivši tako novi rekord.

Format uredi

Uz izuzetak Igara 1936. i 1972. godine, format natjecanja na Olimpijskim igrama je u potpunosti ujednačen. Na Olimpijskim igrama 1936. godine igrao se veliki rukomet i sudjelovalo je samo šest reprezentacija, koje su dobile pozivnice. Momčadi su bile raspoređene u dvije grupe po tri reprezentacije, a dvije prvoplasirane momčadi iz obaju grupa su prolazile u završnu grupu, gdje su igrale međusobno; pobjednik turnira bila je momčad s najviše bodova u drugoj grupnoj fazi, a posljednje momčadi iz prve grupne faze su međusobno igrale za peto i šesto mjesto. Što se tiče turnira 1972. godine, na njemu je sudjelovalo ukupno 16 reprezentacija. Reprezentacije su bile raspodjeljene u četiri grupe po četiri ekipe, a u drugu fazu su prolazile dvije najbolje plasirane momčadi iz svake skupine; ostale momčadi međusobno su igrale za plasman. Druga faza sastojala se također od grupa, točnije dvije grupe po četiri ekipe. Pobjednici grupa odlazili su u finale, a drugoplasirani u utakmicu za broncu, dok su treća i četvrta momčad igrale utakmice za plasman.

Od 1976. godine, olimpijski turnir je sveden na 12 reprezentacija i tako se zadržalo i do danas. Momčadi su se kvalificirale preko Svjetskog prvenstva i kvalifikacijskih turnira, a kasnije je omogućena kvalifikacija i preko kontinentalnih prvenstava. Dvanaest reprezentacija raspoređeno je u dvije grupe po šest, s tim da je kroz godine variralo koliko reprezentacija ide dalje. Tako do 1992. godine nije bilo faze na izbacivanje već su prvoplasirane momčadi iz grupa igrale u finalu, a drugoplasirane su se borile za broncu; ostale reprezentacije igrale su za plasman. Na turnirima 1992. i 1996. uvedeno je polufinale za dvije najbolje plasirane momčadi iz dvaju grupa, dok od 2000. godine iz grupne faze prolaze ukupno četiri reprezentacije koje igraju četvrtfinale, polufinale i finale; druga faza je, tako, faza na izbacivanje.

Rezultati uredi

Pregled dosadašnjih turnira uredi

Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Zlatni Rezultat Srebrni Brončani Rezultat Četvrtoplasirani
1936.   Berlin, Treći Reich  
Treći Reich
Grupni sustav  
Austrija
 
Švicarska
Grupni sustav  
Mađarska
Rukomet se od 1948. do 1968. nije igrao na Olimpijskim igrama
1972.   München, Zapadna Njemačka  
SFR Jugoslavija
21:16  
Čehoslovačka
 
SR Rumunjska
19:16  
Istočna Njemačka
1976.   Montreal, Kanada  
Sovjetski Savez
19:15  
SR Rumunjska
 
Poljska
21:18  
Zapadna Njemačka
1980.   Moskva, Sovjetski Savez  
Istočna Njemačka
23:22
(produžeci)
 
Sovjetski Savez
 
SR Rumunjska
20:18  
Mađarska
1984.   Los Angeles, Sjedinjene Države  
SFR Jugoslavija
18:17  
Zapadna Njemačka
 
SR Rumunjska
23:19  
Danska
1988.   Seoul, Južna Koreja  
Sovjetski Savez
32:25  
Južna Koreja
 
SFR Jugoslavija
27:23  
Mađarska
1992.   Barcelona, Španjolska  
Ujedinjeni tim
22:20  
Švedska
 
Francuska
24:20  
Island
1996.   Atlanta, Sjedinjene Države  
Hrvatska
27:26  
Švedska
 
Španjolska
27:25  
Francuska
2000.   Sydney, Australija  
Rusija
28:26  
Švedska
 
Španjolska
26:22  
SR Jugoslavija
2004.   Atena, Grčka  
Hrvatska
26:24  
Njemačka
 
Rusija
28:26  
Mađarska
2008.   Peking, Kina  
Francuska
28:23  
Island
 
Španjolska
35:29  
Hrvatska
2012.   London, Ujedinjeno Kraljevstvo  
Francuska
22:21  
Švedska
 
Hrvatska
33:26  
Mađarska
2016.   Rio de Janeiro, Brazil  
Danska
28:26  
Francuska
 
Njemačka
31:25  
Poljska
2020.   Tokyo, Japan  
Francuska
25:23  
Danska
 
Španjolska
33:31  
Egipat
2024.   Pariz, Francuska : :

Uspješne reprezentacije uredi

Uključujući i zemlje koje danas više ne postoje, ukupno 39 zemalja je sudjelovalo u završnom olimpijskom turniru za muškarce. Od tih 39 zemalja, njih je trinaest igralo u finalu (ne računajući turnir iz 1936., kada se igrala samo grupna faza), dok je ukupno osam zemalja osvojilo zlatnu medalju.

Od osam osvajača zlatne medalje, samo je Francuska osvajala zlato tri puta, dok su četiri reprezentacije to ostvarile dva puta. SFR Jugoslavija je prva momčad koja je postala dvostruki olimpijski prvak (1972. i 1984.), a to su još uspjele i reprezentacije Sovjetskog Saveza (1976. i 1988.), Hrvatske (1996. i 2004.) i Rusije (1992., kao Ujedinjeni tim, i 2000.); Francuska je jedina muška reprezentacija koja je uspješno obranila naslov olimpijskog prvaka, dok je treći naslov osvojen kasnije. Po jedno zlatno odličje imaju Njemačka (1936. kao Treći Reich), Istočna Njemačka (1980.) i Danska (2016.).

Francuska ujedno ima i pet osvojenih medalja ukupno, što je rekord olimpijskog turnira. S druge strane, reprezentacije Švedske, Rumunjske i Španjolske imaju najviše osvojenih medalja, bez da su ikada osvajale zlatno odličje; Švedska je četiri puta bila srebrna, Rumunjska je osvojila jedno srebro i tri brončane medalje, dok je Španjolska čak četiri puta bila brončana. Četiri medalje ima još i Njemačka, međutim ta je reprezenetacija bila olimpijski prvak. Sve reprezentacije koje su se našle među četiri najbolje bile su iz Europe, osim Južne Koreje, koja je 1988. godine osvojila srebrnu medalju, i Egipta, koji je na Igrama 2020. godine osvojio četvrto mjesto.

 Rang  Zemlja Zlato Srebro Bronca Ukupno
1   Francuska 3 1 1 5
2   Sovjetski Savez 2 1 0 3
3   SFR Jugoslavija 2 0 1 3
  Rusija* 2 0 1 3
  Hrvatska 2 0 1 3
4   Njemačka1 1 2 1 4
5   Danska 1 1 0 2
6   Istočna Njemačka 1 0 0 1
6   Švedska 0 4 0 4
7   Rumunjska 0 1 3 4
8   Austrija 0 1 0 1
  Čehoslovačka 0 1 0 1
  Južna Koreja 0 1 0 1
  Island 0 1 0 1
9   Španjolska 0 0 4 4
10   Švicarska 0 0 1 1
  Poljska 0 0 1 1
Ukupno 14 14 14 42

Napomena: Reprezentacije u italiku označavaju one zemlje koje su se u međuvremenu raspale ili spojile s drugim zemljama.
* Zlatna medalja koju je Ujedinjeni tim osvojio 1992. danas se pripisuje Rusiji.
1 Uključuje i odličja koja je osvojila Zapadna Njemačka.

Nagrade uredi

Olimpijada Najbolji strijelac Najbolji golman Najbolji igrač
Igrač Gol. Uda. % Uta.
  1936.   Hans Theilig
22
N/D N/D
5
N/D N/D
  1972.   Gheorghe Gruia
37
N/D N/D
7
  1976.   Ștefan Birtalan
32
N/D N/D
5
  Bent Larsen
32
N/D N/D
6
  1980.   Jerzy Klempel
44
N/D N/D
6
  1984.   Björn Jilsén
50
N/D N/D
6
  1988.   Gang Jae-won
49
N/D N/D
6
  1992.   Talant Dujšebajev
47
N/D N/D
7
  Andrej Lavrov
  1996.   Patrik Ćavar
43
60
72%
6
  Mats Olsson
  2000.   Stefan Lövgren
51
N/D N/D
8
  Peter Gentzel
  2004.   Yun Gyeong-shin
58
N/D N/D
8
  Henning Fritz
  2008.   Juanín García
49
65
75%
8
  Thierry Omeyer
  2012.   Niclas Ekberg
50
74
68%
8
  Thierry Omeyer
  2016.   Karol Bielecki
55
87
63%
8
  Niklas Landin   Mikkel Hansen
  2020.   Mikkel Hansen
61
100
61%
8
  Vincent Gérard   Mathias Gidsel
  2024.

Najbolja momčad uredi

Olimpijada Golmani Krila Pivoti Vanjski igrači
  Berlin 1936. N/D
  München 1972.
  Montreal 1976.
  Moskva 1980.
  Los Angeles 1984.
  Seoul 1988.
  Barcelona 1992.   Andrej Lavrov   Valerij Gopin
  Jo Chi-hyo
  Per Carlén   Denis Lathoud
  Talant Dujšebajev
  Pierre Thorsson
  Atlanta 1996.   Mats Olsson   Patrik Ćavar
  Irfan Smajlagić
  Dmitrij Torgovanov   Frédéric Volle
  Magnus Andersson
  Stéphane Stoecklin
  Sydney 2000.   Peter Gentzel   Baek Won-cheol
  Lav Voronjin
  Dragan Škrbić   Rafael Guijosa
  Talant Dujšebajev
  Stefan Lövgren
  Atena 2004.   Henning Fritz   Juanín García
  Mirza Džomba
  Christian Schwarzer   Carlos Pérez
  Ivano Balić
  Ólafur Stefánsson
  Peking 2008.   Thierry Omeyer   Guðjón Valur Sigurðsson
  Albert Rocas
  Bertrand Gille   Daniel Narcisse
  Snorri Steinn Guðjónsson
  Ólafur Stefánsson
  London 2012.   Thierry Omeyer   Jonas Källman
  Ivan Čupić
  Julen Aguinagalde   Aron Pálmarsson
  Nikola Karabatić
  Kim Andersson
  Rio de Janeiro 2016.   Niklas Landin   Uwe Gensheimer
  Lasse Svan Hansen
  Cédric Sorhaindo   Mikkel Hansen
  Nikola Karabatić
  Valentin Porte
  Tokyo 2020.   Vincent Gérard   Hugo Descat
  Aleix Gómez
  Ludovic Fabregas   Mikkel Hansen
  Nedim Remili
  Jahia Omar
  Pariz 2024.

Rekordi i statistike uredi

Kapetani i izbornici reprezentacija olimpijskih prvaka uredi

Igre Kapetan Izbornik Reprezentacija
N/D   Otto Günther Kaundinya   Treći Reich
N/D   Vlado Štencl   SFR Jugoslavija
N/D   Anatolij Jevtušenko   Sovjetski Savez
N/D   Paul Tiedemann   Istočna Njemačka
N/D   Branislav Pokrajac   SFR Jugoslavija
N/D   Anatolij Jevtušenko   Sovjetski Savez
N/D   Spartak Mironovič   Ujedinjeni tim
Goran Perkovac   Velimir Kljaić   Hrvatska
N/D   Vladimir Maksimov   Rusija
Slavko Goluža   Lino Červar   Hrvatska
Olivier Girault   Claude Onesta   Francuska
Jérôme Fernandez   Claude Onesta   Francuska
Niklas Landin   Guðmundur Guðmundsson   Danska
Michaël Guigou   Guillaume Gille   Francuska

Nastupi kroz historiju uredi

Momčad  
1936
 
1972
 
1976
 
1980
 
1984
 
1988
 
1992
 
1996
 
2000
 
2004
 
2008
 
2012
 
2016
 
2020
 
2024
Ukupno
  Alžir X 10. 12. 10. 10. 4
  Argentina 10. 10. 12. 3
  Australija 12. 1
  Austrija 2. 1
  Bahrein X 8. 1
  Brazil 12. 11. 10. 11. 7. 10. 6
  Čehoslovačka 2. 7. 6. 9. X X X X X X X X 4
  Danska 13. 8. 9. 4. 7. 6. 1. 2. 8
  Egipat 11. 6. 7. 12. 10. 9. 4. 7
  Francuska 3. 4. 6. 5. 1. 1. 2. 1. Q 9
  Grčka 6. 1
  Hrvatska Vidi   SFR Jugoslavija 1. 1. 4. 3. 5. 5
  Island 12. 6. 8. 4. 9. 2. 5. 7
  Istočna Njemačka X 4. 1. 7. X X X X X X X X X 3
  Japan 11. 9. 10. 11. 11. 5
  Južna Koreja X 11. 2. 6. 9. 8. 8. 11. 7
  Kanada 11. 1
  Katar X 8. 1
  Kina 12. 1
  Kuba 11. 11. 2
  Kuvajt 12. 12. 2
  Mađarska 4. 8. 6. 4. 4. 7. 4. 4. 8
  Norveška 9. 7. 2
  Njemačka 1. Vidi   Zapadna Njemačka 10. 7. 5. 2. 9. 3. 6. 7
  Poljska 10. 3. 7. 5. 4. 5
  Portugal X 9. 1
  Rumunjska 5. 3. 2. 3. 3. 8. 6
  Rusija Vidi   Sovjetski Savez 1. 5. 1. 3. 6. 5
  Sjedinjene Države 6. 14. 10. 9. 12. 9. 6
  Slovenija Vidi   SFR Jugoslavija 8. 11. 6. 3
  SFR Jugoslavija X 1. 5. 6. 1. 3. X X X X X X X X X 5
  Sovjetski Savez 5. 1. 2. 1. X X X X X X X X X 4
  Srbija Vidi   SFR Jugoslavija 9. 1
  Španjolska 15. 5. 8. 9. 5. 3. 3. 7. 3. 7. 3. 11
  Švedska 7. 5. 5. 2. 2. 2. 2. 11. 5. 9
  Švicarska 3. 8. 7. 8. 4
  Tunis X 16. 10. 8. 12. 5
  Velika Britanija 12. 1
  Zapadna Njemačka X 6. 4. 2. X X X X X X X X X 3

Turnir za žene uredi

Rukometni turnir na
Olimpijskim igrama za žene
Općenito
Utemeljeno 1976.
Broj momčadi 12
Aktualni prvak   Francuska (prvi naslov)
Najuspješnija momčad   Danska (tri naslova)

Rukometni turnir na Olimpijskim igrama za žene igra se svake četiri godine u sklopu Olimpijskih igara. Ženski turnir je prvi puta uveden na Olimpijskim igrama 1976. godine u Montrealu, četiri godine nakon što je odigran prvi muški turnir u dvoranskom rukometu. Od 1976. godine, turnir se igra na svim Olimpijskim igrama.

Trenutno na glavnom turniru sudjeluje 12 reprezentacija sa svih kontinenata osim Oceanije,[1] a aktualni prvak je Francuska, kojoj je to prvi naslov. Najuspješnija reprezentacija u historiji je Danska, koja je od 1996. do 2004. godine tri puta uzastopno osvajala olimpijsko zlato.

Historija uredi

Ženski rukomet prvi put je na Olimpijsim igrama uveden u Montrealu 1976. godine, kada je sudjelovalo ukupno šest reprezentacija. Natjecanje se igralo kroz jednu grupu u kojoj je svaka reprezentacija igrala međusobno, a medalje su se dijelile sukladno plasmanu u grupi. Prvu zlatnu medalju odnijela je reprezentacija Sovjetskog Saveza, koja je uspješno obranila titulu i na Igrama 1980. godine u Moskvi.

Sovjetske reprezentativke nisu mogle obraniti naslov 1984. godine zbog bojkota tako da je zlato otišlo u ruke SFR Jugoslavije, koja je u finalu porazila Južnu Koreju. Koreanke su u Seoulu 1988. uspjele, na domaćem terenu, osvojiti zlatnu medalju, koju su i obranile 1992. godine u Barceloni. Nakon toga je uslijedila dominacija Dankinja, koje su osvajile tri uzastopna zlata na igrama 1996., 2000. i 2004. godine. Danska dominacija prekinuta je 2008. godine, kada su zlato odnijele Norvežanke, koje su ga uspješno obranile u Londonu 2012. godine.

Na turniru u Riju de Janeiru, zlato su odnijele reprezentativke Rusije, koje su u finalu svladale Francuskinje. Francuskinje su ipak osvojile svoj prvi naslov na Igrama 2020. godine u Tokyu; kako je muška reprezentacija te godine također osvojila zlato, Francuska je postala prva zemlja nakon SFR Jugoslavije 1984. godine koja je iste godine osvojila zlato i u muškom i u ženskom rukometu.

Format uredi

Zbog čestih promjena u broju reprezentacija koje su sudjelovale u završnom turniru, format ženskog rukometnog turnira na Olimpijskim igrama mijenjao se nekoliko puta prije nego se 2008. godine uskladio s formatom muškog turnira.

Od 1976. do 1984. godine, na turniru je sudjelovalo samo šest reprezentacija, koje su međusobno igrale u jednoj grupi po jednu utakmicu. Nakon pet odigranih kola, medalje su se dodjeljivale ovisno o plasmanu u grupi. Godine 1988., broj reprezentacija povećan je na osam, a iste su bile raspoređene u dvije grupe po četiri ekipe. Dvije najbolje momčadi iz svake grupe išle su u drugu grupnu fazu, gdje su međusobno igrale po jednu utakmicu, a medalje su se dodjeljivale ovisno o plasmanu u grupi u drugoj fazi; treća i četvrta reprezentacija iz prve grupne faze išle su u drugu grupu, gdje su igrale za plasman od petog do osmog mjesta.

Isti broj reprezentacija natjecao se i 1992., međutim uz promijenjen format. Prve dvije reprezentacije iz grupne faze odlazile su u polufinale, dok su treće i četvrte reprezentacije iz grupne faze igrale utakmice za plasman. Isti format zadržan je i u Atlanti 1996. godine.

U Sydneyju 2000. godine ponovo dolazi do povećanja sudionica, s osam na deset, što ujedno donosi i promjenu formata. Reprezentacije su raspoređene u dvije grupe po pet ekipa, četiri koje su išle u četvrtfinale. Gubitnici iz četvrtfinala međusobno bi razigravali za plasman, dok bi pobjednici išli u polufinale, odnosno utakmicu za broncu i finale. Nakon što je 2004. godine format ostao nepromijenjen, godine 2008. je došlo do povećanja broja sudionica na 12, mada je format ostao nepromijenjen i isti kao na muškom turniru; jedina razlika je što se grupna faza sastojala od dvije grupe po šest (ne više pet) reprezentacija, što znači da su dvije reprezentacije ispadale već u prvoj fazi.

Rezultati uredi

Pregled dosadašnjih turnira uredi

Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Zlatne Rezultat Srebrne Brončane Rezultat Četvrtoplasirane
1976.   Montreal, Kanada  
Sovjetski Savez
Grupni sustav  
Istočna Njemačka
 
Mađarska
Grupni sustav  
SR Rumunjska
1980.   Moskva, Sovjetski Savez  
Sovjetski Savez
Grupni sustav  
SFR Jugoslavija
 
Istočna Njemačka
Grupni sustav  
Mađarska
1984.   Los Angeles, Sjedinjene Države  
SFR Jugoslavija
Grupni sustav  
Južna Koreja
 
Kina
Grupni sustav  
Zapadna Njemačka
1988.   Seoul, Južna Koreja  
Južna Koreja
Grupni sustav  
Norveška
 
Sovjetski Savez
Grupni sustav  
SFR Jugoslavija
1992.   Barcelona, Španjolska  
Južna Koreja
28:21  
Norveška
 
Ujedinjeni tim
24:20  
Njemačka
1996.   Atlanta, Sjedinjene Države  
Danska
37:33
(produžeci)
 
Južna Koreja
 
Mađarska
20:18  
Norveška
2000.   Sydney, Australija  
Danska
31:27  
Mađarska
 
Norveška
22:21  
Južna Koreja
2004.   Atena, Grčka  
Danska
34:34 (pr.)
(4:2 - 7m)
 
Južna Koreja
 
Ukrajina
21:18  
Francuska
2008.   Peking, Kina  
Norveška
34:27  
Rusija
 
Južna Koreja
33:28  
Mađarska
2012.   London, Ujedinjeno Kraljevstvo  
Norveška
26:23  
Crna Gora
 
Španjolska
31:29  
Južna Koreja
2016.   Rio de Janeiro, Brazil  
Rusija
22:19  
Francuska
 
Norveška
36:26  
Nizozemska
2020.   Tokyo, Japan  
Francuska
30:25  
ROO
 
Norveška
36:19  
Švedska
2024.   Pariz, Francuska : :

Uspješne reprezentacije uredi

Od uvođenja ženskog rukometnog turnira 1976. godine, ukupno su 34 ženske reprezentacije sudjelovale na završnom turniru; među njima su i neke zemlje koje danas više ne postoje. Među njima, samo se sedam reprezentacija ovjenčalo olimpijskim zlatom - tri otkako je uveden sustav na izbacivanje te četiri dok se igrao grupni sustav.

Najuspješnija ženska reprezentacija je ona Danske, koja je tri puta uzastopno (1996., 2000. i 2004.) osvajala olimpijsko zlato, s tim da ni prije ni poslije te serije više nije igrala u polufinalu i tako došla u šansu osvojiti medalju. Po dva zlata, sva osvojena uzastopno, imaju i reprezentacije Sovjetskog Saveza (1976. i 1980.), Južne Koreje (1988. i 1992.) te Norveške (2008. i 2012.), dok SFR Jugoslavija, Rusija i Francuska imaju po jedno zlato, osvojeno 1984., 2016., odnosno 2020. godine. Kao i u muškom rukometu, sve osvajačice medalja su iz Europe, uz izuzetak reprezentacije Južne Koreje. Najviše osvojenih medalja, njih sedam, ima Norveška.

 Rang  Zemlja Zlato Srebro Bronca Ukupno
1   Danska 3 0 0 3
2   Južna Koreja 2 3 1 6
3   Norveška 2 2 3 7
4   Sovjetski Savez 2 0 1 3
5   Rusija* 1 2 1 4
6   SFR Jugoslavija 1 1 0 2
  Francuska 1 1 0 2
7   Mađarska 0 1 2 3
8   Istočna Njemačka 0 1 1 2
9   Crna Gora 0 1 0 1
10   Kina 0 0 1 1
  Ukrajina 0 0 1 1
  Španjolska 0 0 1 1
Ukupno 12 12 12 36

Napomena: Reprezentacije u italiku označavaju one zemlje koje su se u međuvremenu raspale ili spojile s drugim zemljama.
* Brončana medalja koju je Ujedinjeni tim osvojio 1992. danas se pripisuje Rusiji.

Nagrade uredi

Olimpijada Najbolji strijelac Najbolja vratarka Najbolja igračica
Igrač Gol. Uda. % Uta.
  1976. N/D N/D N/D
  1980.
  1984.
  1988.
  1992.   Natalija Morskova
41
61
67%
5
  Marianna Racz
  1996.   Im O-gyeong
41
58
71%
5
  Susanne Lauritsen
  2000.   Kjersti Grini
61
N/D N/D
7
  Heidi Tjugum
  2004.   Bojana Radulovics
54
N/D N/D
7
  Rikke Schmidt
  2008.   Ramona Maier
56
78
72%
8
  Katrine Lunde Haraldsen
  2012.   Katarina Bulatović
53
93
57%
8
  Kari Aalvik Grimsbø
  2016.   Nora Mørk
62
96
65%
8
  Kari Aalvik Grimsbø   Ana Vjahireva
  2020.   Nora Mørk
52
72
72%
8
  Katrine Lunde   Ana Vjahireva
  2024.

Najbolja ekipa uredi

Olimpijada Golmani Krila Pivoti Vanjski igrači
  Montreal 1976. N/D
  Moskva 1980.
  Los Angeles 1984.
  Seoul 1988.
  Barcelona 1992.   Marianna Racz   I Mi Yeong
  Marina Bažanova
  Heidi Sundal   Natalija Morskova
  Im O-gyeong
  Silvia Schmitt
  Atlanta 1996.   Susanne Lauritsen   Kim Eun-mi
  Hong Jeong-ho
  Erzsébet Kocsis   Anja Andersen
  Im O-gyeong
  Kjersti Grini
  Sydney 2000.   Heidi Tjugum   Anette Hoffmann
  Janne Kolling
  Véronique Pecqueux-Rolland   O Seong-ok
  Bojana Radulovics
  Kjersti Grini
  Atena 2004.   Rikke Schmidt   Line Daugaard
  U Seon-hui
  Véronique Pecqueux-Rolland   Katrine Fruelund
  I Sang-eun
  Marina Vergeljuk
  Peking 2008.   Katrine Lunde Haraldsen   Orsolya Vérten
  Ramona Maier
  Else-Marthe Sørlie Lybekk   Ljudmila Postnova
  O Seong-ok
  Irina Bliznova
  London 2012.   Kari Aalvik Grimsbø   Jo Hyo-bi
  Alexandra do Nascimento
  Heidi Løke   Bojana Popović
  Marta Mangué
  Katarina Bulatović
  Rio de Janeiro 2016.   Kari Aalvik Grimsbø   Polina Kuznjecova
  Nathalie Hagman
  Heidi Løke   Allison Pineau
  Darja Dmitrijeva
  Alexandra Lacrabère
  Tokyo 2020.   Katrine Lunde   Polina Kuznjecova
  Laura Flippes
  Pauletta Foppa   Jamina Roberts
  Grâce Zaadi
  Ana Vjahireva
  Pariz 2024.

Rekordi i statistike uredi

Kapetanice i izbornici reprezentacija olimpijskih prvakinja uredi

Igre Kapetanica Izbornik Reprezentacija
N/D   Igor Turčin   Sovjetski Savez
N/D   Igor Turčin   Sovjetski Savez
N/D   Josip Samaržija   SFR Jugoslavija
N/D N/D   Južna Koreja
N/D   Chung Hyung-kyun   Južna Koreja
Janne Kolling   Ulrik Wilbek   Danska
Janne Kolling   Jan Pytlick   Danska
Karen Brødsgaard   Jan Pytlick   Danska
Gro Hammerseng   Marit Breivik   Norveška
Marit Malm Frafjord   Þórir Hergeirsson   Norveška
Irina Bliznova   Jevgenij Trefilov   Rusija
Coralie Lassource   Olivier Krumbholz   Francuska

Nastupi kroz historiju uredi

Momčad  
1976
 
1980
 
1984
 
1988
 
1992
 
1996
 
2000
 
2004
 
2008
 
2012
 
2016
 
2020
 
2024
Ukupno
  Angola 7. 9. 9. 12. 10. 8. 10. 7
  Argentina 12. 1
  Australija 10. 1
  Austrija 6. 5. 5. 3
  Brazil 8. 7. 9. 6. 5. 11. 6
  Crna Gora Vidi   SFR Jugoslavija 2. 11. 6. 3
  Čehoslovačka 5. 5. X X X X X X X X 2
  Danska 1. 1. 1. 9. 4
  Francuska 6. 4. 5. 5. 2. 1. Q 7
  Grčka 10. 1
  Hrvatska Vidi   SFR Jugoslavija 7. 1
  Istočna Njemačka 2. 3. X X X X X X X X X 2
  Japan 5. 12. 2
  Južna Koreja 2. 1. 1. 2. 4. 2. 3. 4. 10. 8. 10
  Kanada 6. 1
  Kazahstan Vidi   Sovjetski Savez 10. 1
  Kina 3. 6. 5. 8. 6. 5
  Kongo 6. 1
  Mađarska 3. 4. 3. 2. 5. 4. 7. 7
  Nigerija 8. 1
  Nizozemska 4. 5. 2
  Norveška 2. 2. 4. 3. 1. 1. 3. 3. 8
  Njemačka Vidi   Zapadna Njemačka 4. 6. 11. 3
  Obala Bjelokosti 8. 1
  Rumunjska 4. 7. 7. 9. 4
  Rusija Vidi   Sovjetski Savez 3. 2. 8. 1. 2. 4
  Sjedinjene Države 5. 7. 6. 8. 4
  SFR Jugoslavija 2. 1. 4. X X X X X X X X X 3
  Sovjetski Savez 1. 1. 3. X X X X X X X X X 4
  Španjolska 7. 6. 3. 6. 9. 5
  Švedska 8. 11. 7. 4. 4
  Ukrajina Vidi   Sovjetski Savez 3. 1
  Velika Britanija 12. 1
  Zapadna Njemačka 4. X X X X X X X X X 1

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 Reprezentacije iz Oceanije mogu nastup ostvariti samo domaćinstvom, jer IHF ne priznaje OHF kao punopravnu kontinentalnu federaciju.

Vanjske poveznice uredi