Rimsko-partski ratovi

Rimsko-partski ratovi je naziv za niz oružanih sukoba koji su od sredine 1. vijeka pne. do početka 3. vijeka na Bliskom istoku vodio između rimske države - Republike, potom Carstva - i njenih klijentskih država na jednoj, te Partskog Carstva i njegovih klijentskih država na drugoj strani. S obzirom da su Parti bili narod srodan Perzijancima, a njihovi vladari sebe smatrali legitimnim nasljednicima drevnog Perzijskog Carstva, ponekad se smještaju u okvir šire cjeline poznate kao rimsko-perzijski ratovi; dio historičara, pak, taj izraz koristi tek za kasnije sukobe koji su počeli nakon rušenja Partskog i osnivanja "pravog" Perzijskog, odnosno Sasanidskog Carstva.

Rimsko-partski ratovi
Segment rimsko-perzijskih ratova
Datum 66. pne.217. n.e.
Lokacija Jugoistočna Anadolija, Armenija, jugoistočna rimska granica (Osroena, Sirija, Mezopotamija)
Ishod Status quo ante bellum
Teritorijalne
promjene
rimsko osvajanje sjeverne Mezopotamije, sve do Nisibisa i Singare
Sukobljene strane
Rimska Republika, koju je naslijedilo Rimsko Carstvo i njegove klijentske države Partsko Carstvo i klijentske države
Komandanti i vođe
Lukul,
Pompej,
Kras,
Marko Antonije,
Publije Venditije Bas
Gnej Domicije Korbulon
Trajan,
Stacije Prisk
Avidije Kasije
Septimije Sever
Fraat III,
Surena,
Fraat IV
Artaban II
Vologas I
Hozroje I
Vologas IV

Uzrok za početak sukoba je bio kolaps Seleukidskog Carstva u 1. vijeku pne. koji je stvorio veliki vakuum moći na području Levanta, Kavkaza i istočnog dijela Male Azije, a koji su nastojali ispuniti Partsko Carstvo prodirući sa istoka (koje je krajem 2. vijeka pne. bilo zauzelo najveći dio seleukidskih teritorija, uključujući Mezopotamiju) i Rimska Republika zainteresirana da svoju kontrolu Mediterana zaokruži osvajanjem Levanta. Prvi kontakti Parta i Rimljana datiraju s kraja 2. vijeka pne. ali su prvi sukobi nastali tek 66. pne. pred kraj trećeg mitridatskog rata kada su područje Levanta i dijelove Kavkaza zauzeli rimski vojskovođe Lukul i Pompej, te je tako nastao spor s Partima oko granice na Eufratu. Nastojanje da se taj spor riješi je godine 53. pne. doveo do bitke kod Kare i katastrofalnog rimskog poraza, koji je stvorio famu o Partima kao najuspješnijim i nesavladavim protivnicima rimske države. Takvo mišljenje, s druge strane, nisu opravdali kasniji sukobi u kojima su Rimljani tradicionalno pobjeđivali Parte i postepeno širili svoje teritorije na istok, pri čemu su im veće probleme činili logistički problemi i politički obziri vlastitih vlastodržaca, nego otpor samih Parta. Rimski car August je 20. pne. formalizirao mirovni sporazum koji se održao gotovo cijeli vijek, te je stvorio mrežu rimskih klijentskih država na istočnim granicama, u koje je u kraćim periodima bilo uključeno i Partsko Carstvo. Taj je sistem zamijenjen u drugoj polovici 2. vijeka kada su rimski vladari otpočeli agresivniju politiku prema istoku, u kojoj se najviše istakao Trajan koji je Rimskom Carstvu pripojio Mezopotamiju. Međutim, već njegov nasljednik Hadrijan je odustao od tih osvajanja, stvorivši još jedan duži period mira, prekinut 160-ih u doba careva Marka Aurelija i Lucija Vera; rimske vojne pobjede u tom sukobu je, pak, zasjenilo izbijanje tzv. Antoninske kuge koja se smatra katalizatorom procesa koji će tri vijeka kasnije dovesti do propasti Carstva. Ratovi s Rimom, su s druge strane, daleko brže iscrpili partsku državu, koja je početkom 3. vijeka kolabirala uslijed ustanaka domorodačkih Perzijanaca; oni će stvoriti novo Sasanidsko Carstvo koje će se pokazati kao daleko opasniji protivnik Rimljanima i potisnuti rimske granice na zapad.

Vanjske veze uredi