Rano hrišćanstvo i helenizam

Rano hrišćanstvo i helenizam opisuje složen odnos grčko-rimske helenističke civilizacije i nove hrišćanske vere, tokom prva četiri veka naše ere. Tokom ovog dugog istorijskog procesa hrišćanstvo je helenizovano, a helenska civilizacija hristijanizovana.[1] Proces hristijanizacije Rimskog carstva, unutar kojeg se govorio grčki jezik, nije bio jednostran, jer je istovremeno značio helenizaciju hrišćanske religije.[2]

Hrišćanski apologeti su nastojali da jezikom helenističke filozofije učine kršćanstvo što shvatljivijim paganskim obrazovanim krugovima, čime su započeli proces helenizacije kršćanstva.[3] Verner Jeger dokazuje da je helenistička ekspanzija grčke kulture bila neophodan preduslov za proširenje hrišćanstva kao svetske religije. Jeger smatra da je helenizacija ranog hrišćanstva bila nužna, ukazujući na sličnosti grčke filozofije i hrišćanskih verovanja i njihovu složenu sintezu grčke i hrišćanske misli u delima Klimenta, Origena i Grigorija Niskog.[1]

Neki ne gledaju tako blagonaklono na odnos hrišćanstva i helenizma, podsećajući da je hrišćanstvo ugasilo nauku, i uništilo filozofiju, donoseći takozvano srednjevekovno Mračno doba, koje je trajalo čitav milenijum.[4] Kada su preuzeli vlast, hrišćani su u 4. veku spalili Aleksandrijsku biblioteku,[5] a u 5. veku zatvorili Platonovu Akademiju.[4]

Helenizacija hrišćanstva uredi

 
Helenistička civilizacija

Hrišćanstvo je prvobitno bilo jevrejski pokret, a Jevreji su u prvom veku bili znatno helenizovani i to ne samo u jevrejskoj dijaspori nego, u izvesnom stepenu, i u samoj Palestini. Širenju hrišćanstva poznatim svetom su prethodila tri veka svetske ekspanzije grčke civilizacije tokom helenističkog perioda.

Hrišćanski misionari su se prvo okrenuli helenizovanom delu jevrejskog naroda. Grčki jezik se govorio u sinagogama širom Mediterana, što se vidi iz primera Filona iz Aleksandrije, koji je svoj književni grčki koristio za obrazovane Jevreje. Ranohrišćansko misionarstvo je primoralo apostole da koriste grčke literarne i govorne oblike u obraćanju helenizovanim Jevrejima koje su sretali u velikim gradovima mediteranskog sveta. Ovo je postalo još neophodnije kada se Pavle okrenuo ne-Jevrejima i počeo da ih preobraća.[2]

Stefan i prvi apostoli su imali grčka imena: Filip, Nikanor, Prohor, Timon, Parmen, Nikola, i poticali su uglavnom iz jevrejskih porodica koje su, jednu ili više generacija, bile helenizovane. Ova jevrejska sekta je čak postala poznata po svom grčkom nazivu, hrišćani, koji je ponikao verovatno u Antiohiji, gde su helenizovani Jevreji provodili hrišćansku misiju.[2]

Upotreba grčkoj jezika uredi

Prvi prevod Starog zaveta na grčki jezik, tzv. prevod Sedamdesetorice (Septuaginta) neizbežno je dodao platonske kolorite hebrejskim pojmovima, pervertirajući izvorno značenje. Jevrejska reč torah je prevedena grčkom rečju nomos (zakon), emunah kao pistis (vera), zedakah kao dikaiosunh (pravednost), itd. Upotreba Septuaginte od strane judeohrišćana koji su govorili grčki imala je ozbiljne teološke posledice, npr. prilikom upotrebe titule kurios i cristos u ranoj hristologiji.[6]

Iako je Isusov jezik bio aramejski, u apostolskom i postapostolskom dobu prvi stupanj hrišćanskog helenizma jeste upotreba grčkog jezika (što je izvorno značenje reči hellenismos), kojim su pisani spisi Novog zaveta. Ovaj proces započeo je kada su prvi evanđelisti, vraćajući se najranijim postojećim zveštajima o onome što je Isus govorio i činio, preveli te izveštaje s originalnog aramejskog jezika na grčki. Dalji korak napravljen je kada je hrišćanski pisac Luka, dobar poznavalac grčkog, pokušao da prilagodi te manjakve prevode višim standardima.[7] Sa grčkim jezikom u hrišćansku misao ušao je čitav svet pojmova, kategorija mišljenja, nasleđenih metafora i istančanih konotacija značenja.[2]

Veliko nejevrejsko sledbeništvo (gentiles) ne bi nastalo da nisu bili u stanju da razumeju jezik bogosluženja u sinagogama u rasejanju. Čitava Pavlova misionarska delatnost bila je zasnovana na ovoj činjenici. Njegove rasprave s Jevrejima kojima se obraćao na svojim putovanjima bile su na grčkom jeziku, sa svim istančanostima grčke logičke argumentacije. Obe strane nisu navodile Stari zavet prema jevrejskom originalu nego prema grčkom prevodu (Septuaginta).[2]

Upotreba grčkih književnih oblika uredi

Pored novih književnih oblika logia (zbirka Isusovih izreka), i euangelia, rani hrišćanski pisci su po ugledu na grčke filozofe koristili književne oblike grčke poslanice, i praxeis ili dela mudrih ljudi o kojima su pisali njihovi učenici. Dalji razvoj hriščanske književnosti doneo je i druge forme kao što su didahe (učenje dvanaest apostola), apokalipsa i propoved. Ova poslednja preuzela je karakteristike napada i dijaloga popularne grčke filozofije, kojima se nastojalo da se učenja kiničara, stoika i epikurejaca približe ljudima. Pagani su u Egiptu upotrebljavali oblik martirologija (od martyr - mučenik), koja se razvila tokom religijske borbe između Egipćana i Jevreja, pre nego što je hrišćanska martirološka književnost uopšte i nastala.[2]

Preuzimanje filozofske terminologije uredi

Hrišćanstvo je preuzelo mnoge pojmove grčke filozofske terminologije (agape, agoge, aletheia, arete, dogma, doxa, gnosis, homonoia, metamorphosis, morphosis, pistis, pneuma, pronoia, stasis, skopos, sympnoia....), prilagodivši ih svojim potrebama. From smatra da je uvođenje kristologije Logosa imalo za posljedicu transformaciju hrišćanstva u doktrinu sa grčko-filozofskim crtama; ono je potisnulo stare eshatološke ideje i zamijenilo historijskog Isusa konceptualnim Kristom.[8] Zizjulas smatra da je dodir ranog hrišćanstva sa helenskom mišlju bio veoma značajan za formiranje temeljne hristološke ideje: ovaploćenja.[6]

Različite grčke filozofske škole pokušavale su da nađu sledbenike služeći se retoričkim govorima u kojima su svoje znanje ili dogmu preporučivale kao jedini put ka sreći (sofisti, Sokrat, Platonovi dijalozi). Hrišćanska objava takođe govori o neznanju ljudi i obećava da će im pružiti bolje znanje i, kao i sve filozofije, poziva se na učitelja koji poseduje i otkriva istinu. Čak i reč „preobraćanje" potiče od Platona, jer je usvajanje filozofije prvenstveno značilo promenu života.[2]

 
Pavlova beseda na atinskom Areopagu.

Bog filozofa bio je drugačiji od bogova mitološkog Olimpa, a filozofski sistemi su služili sledbenicima kao neka vrsta duhovnog utočišta. Hrišćanski misionari išli su njihovim stopama i pozajmljivali su argumente svojih prethodnika, naročito onda kada su se obraćali obrazovanoj grčkoj publici. Kada je Pavle posetio Atinu, intelektualni i kulturni centar klasičnog grčkog sveta, on na Areopagu propoveda o nepoznatom bogu publici sastavljenoj od stoičkih i epikurejskih filozofa. Rasprava zahteva zajedničku osnovu, inače ne bi bila moguća. Za takvu osnovu Pavle je uzeo grčku filozofsku tradiciju koja je bila najreprezentativniji deo grčke kulture. Njegovi argumenti uglavnom su stoički i cilj im je da ubede obrazovan filozofski um. On navodi i stih grčkog pesnika: „Mi smo njegovo potomstvo".[2]

U Delima apostola Filipa, Filip kaže: „Došao sam u Atinu da bih vam otkrio Hristovu paideju." Nazivajući hrišćanstvo Hristovom paidejom, on namerava da hrišćanstvo predstavi nastavkom klasične grčke paideje. Istovremeno, on sugeriše da je stavljanjem Hrista u središte nove kulture klasična paideja istisnuta. Antička paideja postala je tako njen instrument.[2]

Pitagorejci su kao svoj simbol koristili Y, znak za raskrsnicu na kojoj čovek mora da se odluči kojim putem da krene, dobrim ili lošim. Najstariji hrišćanski katihizam otkriven u 19. veku, Učenje dvanaest apostola, nudi isto učenje o dva puta kao suštinu hrišćanskog učenja, koje spaja sa svetim tajnama krštenja i pričešća. Očigledno je da su oni dodati kao karakteristično hrišćanski element, a dva puta su preuzeta iz neke prehrišćanske rasprave.[2]

Poznata i veoma čitana rasprava "O duševnom spokojstvu", oca atomističke filozofije Demokrita, je počinjala sledećom etičkom maksimom: „Ko hoće da živi spokojno, neka ne preduzima mnogo ni u privatnom ni u javnom životu." U Jerminom Pastiru se nalazi ovo uputstvo preobraženo u hrišćansku zapovest u sledećem obliku: „Klonite se mnogih delatnosti i nikada nećete zastraniti. Jer oni koji se upuštaju u mnoge delatnosti, prave i mnoge greške, i prepuštajući se različitim đelatnostima, oni ne služe svom gospodaru."[2]

U Jakovljevoj poslanici nailazimo na izraz „točak rođenja", koji je preuzet iz orfičke religije.[2]

Nastanak hrišćanske filozofije uredi

Uticaj Filona na razvoj religijske filosofije je toliko bitan da ga neki smatraju osnivačem religijske filosofije uopšte, kako u judaizmu, tako i u hrišćanstvu i islamu. Karakteristična je njegova podela na umni i čulni svet i identifikacija umnog sveta sa istinom, dok je čulni svet obuzet „mišljenjem“ ili verovatnoćom koja nužno poseduje privremeni i nesigurni karakter. Ovo shvatanje predstavlja osnovu alegorijskog tumačenja Pisma, pri čemu se istina deli na spoljašnji, čulni deo koji je slovo Pisma (doslovno tumačenje) i unutrašnji, duhovni deo koji se tumači alegorijski.[6]

Aleksandrija je bila središte helenističkog sveta, grad u kome su se sretali Istok i Zapad. Ovde su se u 2. veku suočile helenska i hrišćanska tradicija. Sukobi s kritičaima su uzrokovali uspon hrišćanske učenosti i filozofske „teologije", nastale sintezom hrišćanske vere i grčke filozofske tradicije u delima Klimenta Aleksandrijskog i njegovog učenika Origena.[7]

Razvoj hrišćanske misli je zahtevao filozofsko tumačenje hrišćanske poruke i odgovore na pitanja: ko je bio Isus i šta je bilo njegovo nebesko ovlašćenje? Tumačenja su najpre delovala unutar jevrejskih kategorija zakona i proroka i mesijanističke tradicije Izraela, ali uzbrzo su morala biti prilagođena ušima i umovima ljudi koji su govorili grčki jezik s ciljem prihvatanja u helenističkom svetu.[7]

Apologeti su, svojim pothvatom da pomoću filozofije učine kršćanstvo pristupačnim paganskim intelektualcima, pomerili u kršćanstvu naglasak na njegov intelektualni elemenat, i započeli proces koji je druge elemente gurao u drugi plan, a sve veću brigu posvećivao doktrinalnom elementu, što je vodilo u opasnost da se kršćanstvo prvenstveno shvaća kao jedna ideologija.[3]

Hristijanizacija helenizma uredi

Filozofski sistemi stoika i epikurejaca su bili postali skupovi dogmi koji prvenstveno ispunjavaju religijsku funkciju i pokušavaju da ispune vakuum koji je za sobom ostavila stara grčka religija kulta olimpskih bogova.[7] Monoteističke ideje uvukle su se u staru grčku veru preko filozofske rasprave koja se u Pavlovo vreme već vekovima odvijala i došla do ušiju običnog čoveka.[7]

Helenistička kritika hrišćanstva uredi

Mnogi Heleni su mrzeli hrišćane zbog njihovog „ateizma", koji će, kako su Rimljani strahovali, navući gnev bogova na cele zajednice.[9] Dve najznačajnije helenističke filozofske kritike hrišćanstva su Kelsov Istinski logos i Porfirijevo delo Protiv hrišćana.

Kelsos je bio grčki platonistički filozof iz 2. veka i istaknuti kritičar hrišćanstva. Njegovo delo Istinski logos (Alethes logos), napisano 178, se smatra prvom sveobuhvatnom filozofskom kritikom hrišanstva.[10][11] Pretpostavlja se da je pisao u Aleksandriji.[12] Kelsos je živeo u vreme kada se antička filozofija susrela s novim vjerovanjem, koje je nastupalo kao bogom objavljena istina, što je za obrazovane Helene, a posebno za filozofe, bilo nepojmljivo. Filozof Kelsos je u kršćanstvu vidio negaciju svega onoga što je stoljećima bilo prisutno u grčkom geniju.[11]

U svome delu Kelsos podvrgava racionalnoj kritici razne judeo-hrišćanske mitove, navodeći da su neki, poput mita o potopu, pozajmljeni iz drugih tradicija, dok su neki, poput mita o stvaranju sveta, u sukobu sa naukom.[11] On sa filozofskog stanovišta dalje kritikuje antropomorfnu predodžbu boga, judeo-hrišćanski antropocentrizam i verovanje u sopstvenu izabranost. Hrišćansko učenje o uskrsnuću tijela kritikuje kao pogrešno shvaćeno filozofsko učenje o seobi duše.[11] Hrišćanske zajednice svoga vremena Kelsos kritikuje zbog protivljenja obrazovanju i zastupanja slepe vere umesto razumskog ispitivanja. On hrišćane kritikuje i zbog neučestvovanja u zajedničkim obredima, nepoštovanja zakona i drskog ponašanja prema slikama bogova drugih naroda.[11]

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 Verner Jeger, Rano hrišćanstvo i grčka paideja (apstrakt), Službeni glasnik, Beograd, 2007.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 Verner Jeger, Rano hrišćanstvo i grčka paideja (str. 10-13), Službeni glasnik, Beograd, 2007.
  3. 3,0 3,1 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  4. 4,0 4,1 Srđan Jovanović, Rano hrišćanstvo
  5. Navedeno prema: Knjižnica Nag Hammadi, Hrvatsko izdanje, Biblioteka Svjetlost, Predgovor Jamesa Robinsona
  6. 6,0 6,1 6,2 „Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство”. Arhivirano iz originala na datum 2018-03-04. Pristupljeno 2013-02-21.  Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "Зизијулас" je zadan više puta s različitim sadržajem
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Verner Jeger, Rano hrišćanstvo i grčka paideja (str. 29-31), Službeni glasnik, Beograd, 2007.
  8. Erich Fromm, Dogma o Kristu (scribd)
  9. Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
  10. H.Chadwick, Origen:Contra Celsum, CUP 1965. p xxviii
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 Branko Bošnjak, Grčka filozofska kritika Biblije (Kelsos contra apologeticos)
  12. Chadwick, H., Origen:Contra Celsum, CUP (1965), p. xxviii-xxix

Literatura uredi

Vanjske veze uredi