Premijer Francuske
Premijer Francuske (francuski: Premier ministre français) je, u kontekstu Pete Republike, šef vlade i predsjednik Vijeća ministara u Francuskoj.[1] Tokom Treće i Četvrte Republike, službena titula premijera bila je Predsjednik Vijeća ministara (francuski: Président du Conseil des Ministres) koje se uglavnom skraćeno nazivala Predsjednik Vijeća (francuski: Président du Conseil).
| Premijer Francuske
Premier Ministre | |
|---|---|
| Titula | Ekselencija |
| Sjedište | Hôtel Matignon Pariz, Francuska |
| Imenuje | Predsjednik Republike |
| Mandat | Nema fiksni mandat Premijer zadržava svoju funkciju sve dok uživa povjerenje Narodne skupštine i Predsjednika Republike |
| Prvi | Michel Debré |
| Formiranje | 4. listopada 1958. |
| Plaća | €14,910 |
Premijer je odgovoran za sastav svoje vlade, a prijedloge ministara šalje Predsjedniku Republike. Dekreti i odluke premijera, kao i cijele egzekutive, podložni su kontroli od strane sudbene vlasti. Premijera izabire Predsjednik Republike. Predsjednik može birati koga želi. Iako se premijeri uglavnom izabiru iz redova zastupnika Narodne skupštine, to nije zakonska obveza tako da Predsjednik može izabrati i osobu koja nije izabrana na neku javnu dužnost, ali ima potrebno iskustvo na određenim poljima.[2]
Iako premijera bira predsjednik, Narodna skupština ima ovlast prisiliti premijera na ostavku, što u praksi znači da izbor premijera mora reflektirati odnos snaga u Narodnoj skupštini. Iz istog je razloga moguća kohabitacija, situacija u kojoj su premijer i predsjednik iz međusobno oponiranih političkih stranaka.[3]
Premijeri su dužni zastupati i braniti politiku svojih ministara te donositi odluke vezane uz proračun. Važnost i doseg tih odluka ovisi, pak, o tome kojim strankama pripadaju premijer i predsjednik. U praksi, premijer je (osim u slučaju kohabitacije) uglavom podređen predsjedniku.
Od 9. siječnja 2024., aktualni premijer je Gabriel Attal. On je s 34 godine najmlađi francuski premijer u historiji te prvi otvoreno gej premijer u historiji te zemlje.
Dužnosti i ovlašetnja uredi
Francuski ustav u nekoliko članaka regulira dužnosti i ovlasti premijera:[4]
- Zadužen je za vođenje Vlade (članak 21.)
- Vlada je zadužena za vođenje nacionalne politike (članak 20.)
- Za provođenje odluka obvezan je dobiti potporu Narodne skupštine, ili mora dati ostavku (članak 49.)
- Zakon koji još uvijek nije promulgiran može dati na ocjenu Ustavnom savjetu (članak 61.)
- Suodlučuje, zajedno s Predsjednikom i predsjednicima parlamentarnih domova, o raspuštanju Narodne skupštine (članak 12.)
Zanimljivosti i rekordi uredi
- Prva i zasad jedina žena premijerka je Édith Cresson, koja je bila Mitterandova premijerka od 1991. do 1992. godine.
- Jedina osoba koja je, za Pete Republike, bila premijer u dva navrata jest Jacques Chirac, koji je premijer bio od 1974. do 1976. i od 1986. do 1988. godine.
- Najmlađi imenovani premijer je Laurent Fabius, koji je 17. srpnja 1984. imao 37 godina.
- Najstariji imenovani premijer je Pierre Bérégovoy, koji je 2. travnja 1992. imao 66 godina.
- Premijer s najdužim mandatom je Georges Pompidou, čiji je mandat trajao od 1962. do 1968., ukupno 6 godina, 2 mjeseca i 26 dana.
- Premijer s najkraćim mandatom je Édith Cresson, čiji je mandat od 1991. do 1992. trajao samo 10 mjeseci i 18 dana.
Reference uredi
- ↑ „Constitutional Council - Constitution of 4 October 1958”. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-27. Pristupljeno 2014-08-06.
- ↑ Primjerice, Dominique de Villepin je od 2005. do 2007. godine bio premijer bez da je ikada izabran na neku javnu dužnost.
- ↑ Takva situacija dogodila se 1986. godine, kada je predsjednik François Mitterrand nakon parlamentarnih izbora za premijera morao imenovati Jacquesa Chiraca, koji je bio iz opozicijske stranke RPR. Naime, iako je Mitterandova PS imala najviše zastupnika u parlamentu, Chiracova RPR je imala podršku UDF-a te je tako osigurala parlamentarnu većinu. Zbog tog je razloga Mitterand morao imenovati premijera iz redova opozicije.
- ↑ Welcome to the english website of the French National Assembly - Assemblée nationale