Wikipedija

Historija srpskohrvatskog jezika

(Preusmjereno sa stranice Povijest hrvatskosrpskog jezika)

Povijest ili historija srpskohrvatskog jezika obuhvata period od nastanka zajedničkog srpskohrvatskog jezika u 19. vijeku do danas.

Područje srpskohrvatskog jezika.

Srpskohrvatski jezik je nastao sredinom 19. veka, Bečkim književnim dogovorom, kojim je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slovena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[1]

Srpskohrvatski jezik je bio službeni jezik Bosne i Hercegovine od 1907. do 1918. godine, a potom i novoosnovane Kraljevine Jugoslavije. Takođe, srpskohrvatski je bio jedan od zvaničnih jezika SFR Jugoslavije (druga dva su bili slovenački i makedonski).

Isti zajednički jezik se, pod drugim imenima, i dalje govori u današnjoj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori Hrvatskoj i Srbiji, dok ga stanovnici Makedonije i Slovenije delimično razumeju. Jezik takođe govore manjine iz bivših jugoslovenskih republika u Austriji, Mađarskoj, Albaniji, Italiji, Rumuniji itd.

Jezička situacija početkom 19. vijeka uredi

Glavni članak: Balkanska jezička zajednica

Kroz povijest Južnih Slavena, narječjа i književni jezici raznih oblasti su se razvijali samostalno. Prije 19. stoljeća, razni govori koji su u pojedinim oblastima nazivani "ilirski", "slavenski", "slavonski", "bosanski", "srpski" ili "hrvatski". Početkom 19. veka Srbi i Hrvati su koristili različite standarde književnog jezika. U Srbiji je u zvaničnoj upotrebi bio slaveno-serbski jezik, arhaični jezik obrazovanih slojeva pod jakim uticajem rusizama i crkveno-slavizama. Primer slavenosrpskog jezika pre jezičke reforme:

 
Narječja srpskohrvatskog jezika.

Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие.

– Iz "Slavenoserbskog magazina" koji je uređivao Zaharija Orfelin:

S druge strane, hrvatski pisci su koristili uglavnom kajkavsko narečje i neujednačen slovni sustav za zapisivanje tadašnjeg hrvatskog književnog jezika. Primer horvatsko-slavenskog jezika pre jezičke reforme:

Horvatsko do vezda, ako samo ime pravopisanja zasluži; med vsemi slavenskimi naj zločestejše je, ter potreboču primernoga pboljšanja vre osobe visokeh časti očituvat dostojale jesu...

– Ljudevit Gaj, Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.)

I pored znatnih razlika u književnom jeziku, mnogi tadašnji slavisti su smatrali da je narodni jezik Hrvata i Srba, pa i drugih Južnih Slovena, jedan jezik. Znameniti lingivsta Josef Dobrovský je još 1815. godine upotrijebio izraz «srpski ili hrvatski». Ime srpskohrvatski jezik je, po svemu sudeći, upotrebio najprvi Jacob Grimm u predgovoru za njemačko izdanje Vukove "Pismenice srpskoga jezika", godine 1824.[2] Slovenski lingivsta Jernej Kopitar je smatrao da štokavski govor čini jedinstven jezik koji je u svom pismu iz 1836. godine nazvao «srpsko-hrvatski».

Ilirski pokret uredi

Glavni članak: Ilirski pokret
 
Ljudevit Gaj, tvorac suvremene latinice.

Početkom 19. vijeka među južnim Slavenima Austrijskog carstva se razvijao Ilirski pokret čiji je cilj bilo kulturno i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena. U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ilirskim. Vuk i ilirci su nastojali da ostvare potpuno jedinstvo jezika i pravopisa. Vuk Karadžić je 1845. formulisao taj ideal ovako:

Mi svi valja da se trudimo, dotle da dotjeramo, da nam jezik u knjigama bude tako jednak, da se svaka knjiga može od slova do slova preštampati od Latinskijeh slova Slavenskima i od Slavenskijeh Latinskima, pa ćemo onda (i samo onda) biti jedan narod i imati jednu književnost...[3]

– Vuk Karadžić

Ilirski pokret je naišao na odobravanje većine pismenih u južnoslovenskim zemljama. Pokret je trajao od 1830. do 1843. a svoj najveći procvat je doživeo u Hrvatskoj. U Sloveniji je Stanko Vraz čak odlucio da piše na "ilirskom" umesto slovenačkom. U Hrvatskoj, Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan knjizevni jezik imamo."[4] Ilirski pokret je doveo do sastanka u Beču gde je postignut dogovor o zajedničkom književnom jeziku.

Bečki književni dogovor (1850) uredi

Glavni članak: Bečki književni dogovor

1850. godine je u Beču postignut historijski dogovor hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku. Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.[4]

 
Ivan Mažuranić, jedan od vođa Ilirskog pokreta.
 
Vuk Karadžić, tvorac savremene ćirilice.

Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[5]

– Bečki književni dogovor

Okupljeni južnoslovenski lingvisti zaključuju da ne valja miješajući narječja i graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik. Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.[5]

Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[6] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.[7] Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."[4]

Razvoj srpskohrvatskog uredi

 
Kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1882).

U decenijama koje su usledile bečkom književnom dogovoru, srpskohrvatski jezik biva prihvaćen u svetskoj lingvistici. U Italji, gramatičari Pero Budmani i Giovanni Androvich u svojim radovima iz 1867. i 1908. koriste naziv srpskohrvatski jezik, a u Njemačkoj slavni slavista August Leskien piše gramatiku srpsko-hrvatskog jezika "Grammatik der serbo-kroatischen Sprache", Heidelberg, 1914.[2] 1882. godine Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izdaje kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

U Bosni i Hercegovini se ovaj jezik službeno nazivao bosanskim, u periodu austro-ugarske vladavine od 1878. do 1907. godine. 1890. godine izlazi Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole autora Frane Vuletića. Od 1907. godine ovaj jezik se počinje službeno nazivati srpsko-hrvatskim[8], pa srpskohrvatski jezik tako postaje službeni jezik Bosne i Hercegovine od 1907. do 1918. godine. Gramatika za srednje škole od 1908. godine nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

Srpskohrvatski jezik, pod nazivom "srpsko-hrvatsko-slovenski", je bio službeni jezik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tokom perioda Kraljevine jezička unifikacija je nametana od beogradskih vlasti. Po slomu Kraljevine Jugoslavije razvoj jezika krenuo je u dva odvojena smjera. Ustaše su u travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući zaseban hrvatski jezik.[9] Nakon rata, srpskohrvatski je bio jedan od tri zvanična jezika SFR Jugoslavije (druga dva su bili slovenački i makedonski). Bio je zvanični jezik u četiri bivše republike SFRJ: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj.

Novosadski dogovor (1954) uredi

Glavni članak: Novosadski dogovor

Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca[10] jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.[11]

– Novosadski dogovor
 
Pravopis srpskohrvatskog jezika iz 1960. u zajedničkom izdanju Matice srpske i Matice hrvatske.

10. prosinca 1954. je sklopljen Novosadski dogovor između uglavnom hrvatskih i srpskih jezikoslovaca radi uređenja i standardizacije zajedničkog srpskohrvatskog jezika. Novosadskim dogovorom je predviđeno ujednačenje književnog hrvatskog i srpskog jezika na pravopisnoj, terminološkoj i drugim razinama. Ustanovljeno je sledeće:

Na osnovu ovakvih zaključaka o jeziku je odlučeno da treba preduzeti sledeće:

  • potrebna je izrada rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika.
  • potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
  • zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis, čija je izrada danas najbitnija kulturna i društvena potreba.
  • treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka razvitku zajedničkog književnog jezika i sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.[11] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Odlučeno je da će Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediti naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu.[11] Na temelju tih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Politička podjela jezika uredi

Glavni članak: Raspad SFRJ

Nakon etničkih tenzija 1970-ih godina, a naročito nakon raspada Jugoslavije i rata koji ga je pratio, većina je odlučila da zovu svoj jezik srpski, hrvatski ili bosanski, zavisno od etničke ili regionalne pripadnosti. Raspadom SFRJ 1991. godine srpskohrvatski jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Državotvorljivi jezikoslovci[12] su na svim stranama pri konstituisanju svojih jezika insistirali na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima (kao primer se često uzima riječ kafa-kava-kahva).[13]

 
Srpskohrvatski jezik je 1990-ih godina podeljen ne po dijalektološkoj već po etničkoj osnovi.

Radi većeg razlikovanja od ostatka BiH i približavanja Srbiji, Republika Srpska je u toku rata u BiH proglasila ekavicu za službenu upotrebu. Istovremeno, srpski nacionalisti su uporno dokazivali da su svi koji govore štokavskom ijekavicom – Srbi, dakle i Bošnjaci i Hrvati.[13] U Beogradu je 1998. godine, prvo u režimskom listu Politika, a zatim i kao posebna knjižica u tiražu od 300.000 primeraka distribuirano "Slovo o srpskom jeziku" koje navodi da srpskohrvatski jezik ne samo da ne postoji, već da nikada nije ni postojao, da hrvatski jezik takođe ne postoji, već da Hrvati govore srpski a da to i ne znaju, te da ni oni sami ne postoje, tj. da su svi Hrvati u stvari Srbi.[4] Po Miloševićevom Ustavu Srbije od 1990. godine zvanični jezik je još uvek bio srpskohrvatski, a službena pisma ćirilica i latinica. Tek Koštuničin Ustav Srbije od 2006. godine je ukinuo latinicu i proglasio srpski za službeni jezik.[4]

U Hrvatskoj je hrvatski postao jedini zvaničan jezik a latinica jedino zvanično pismo. Odjeljivanje hrvatskog jezika od srpskoga i ostalih štokavskih standarda je izvedeno po prostom obrascu: gdje god su za neki pojam postojala dva izraza, jednoga se dodjeljivalo hrvatskome, a drugoga ostalim trima standardima. Tako na primjer, „gvožđe" je proglašeno srpskom riječju, a hrvatskom „željezo". Međutim, riječ „gvožđe" se nalazi u Šarićevom prijevodu Biblije, Mažuranićevoj Smrti Smail-Age Čengića, nekoliko Šenoinih djela, kod Gundulića, Kamova, Badalića, Kovačića, Vojnovića, Ivane Brlić-Mažuranić, u hrvatskim narodnim pripovjetkama, itd, što ukazuje na proizvoljnost takve jezičke prakse.[14] Jezičke vlasti tokom 1990-ih puristički kroatiziraju jezik promičući izraze poput zrakomlata (za helikopter), brzoglasa (za telefon) i slično.[13] Hrvatska politika jezičkog udaljavanja kulminirala je 1999. bioskopskim prikazivanje srpskog filma „Rane“ (Srđana Dragojevića) koji je titlovan i preveden kao „Ozljede“.[14] Preterivanje u ovakvoj jezičkoj politici je ubrzo i u samoj Hrvatskoj postalo predmetom sprdnje.[13][14]

Bošnjaci lingvisti su, uz obrazloženje da "opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema", jezik nazvali bosanskim. Srpski i hrvatski lingvisti su odgovorili tako što su ovaj jezik nazvali etničkom odrednicom "bošnjački", izbegavajući naziv "bosanski" koji implicira da Srbi i Hrvati u Bosni govore bosanski jezik. Neki bošnjački jezikoslovci rade na zasebnosti bosanskog jezika umetanjem slova h gde god se ukaže prilika i insistiranjem na turcizmima.[13]

Tokom 2000-ih su i Crnogorci započeli standardiziranje crnogorskog jezika, uz argument da "ako je u Crnoj Gori službeni jezik – srpski, onda su Crnogorci – Srbi".[13] U Crnoj Gori se od 2009. novouvedeni crnogorski jezik uči po pravopisu srpskohrvatskog.[15]

Jezička situacija početkom 21. vijeka uredi

 
Rasprostranjenost ijekavskog, ekavskog i ikavskog narečja.

Iako govorni jezik nije promenjen, govornici ga danas uglavnom ne nazivaju srpskohrvatskim. Npr. na popisu u Hrvatskoj 2001. je samo 0,16 % stanovništva imenovalo svoj materinski jezik hrvatskosrpskim odn. srpskohrvatskim.[16] I pored različitih naziva, te napora hrvatskih, srbijanskih, bosanskih i crnogorskih lingvista da dokažu suštinsku različitost njihovih jezika, narod se još uvijek jako dobro razumije.[14]

Suvremena lingvistika smatra srpsko-hrvatski jezik živim makrojezikom.[17] Srpskohrvatski je u svetu i dalje u normalnoj upotrebi među lingvistima, prevodiocima i profesorima knjizevnosti.[4] U slavistici se danas pored naziva srpskohrvatski takođe koristi i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik.[18] Srpskohrvatski jezik se i dalje izučava na mnogim ozbiljnim univerzitetima sveta: Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Univerzitetu drzave Arizona u Phoenixu, itd.[4]

Neke međunarodne institucije, poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju službeno upotrebljavaju naziv bosanski, hrvatski ili srpski jezik (BHS) za zajednički jezik Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca i Srba.[19]

Izvori uredi

  1. ↑ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987.
  2. ↑ 2,0 2,1 „Bečka kuća srpskohrvatska”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-02. Pristupljeno 2010-05-31. 
  3. ↑ Pavle Ivić: O BEČKOM KNJIŽEVNOM DOGOVORU
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume
  5. ↑ 5,0 5,1 Bečki književni dogovor
  6. ↑ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.
  7. ↑ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.
  8. ↑ Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g. određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'."
  9. ↑ „Hrvatski i srpski jedan jezik?”. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-22. Pristupljeno 2010-05-31. 
  10. ↑ U tekstu se ne pominju Bošnjaci, odnosno Muslimani, jer tada nisu bili priznati kao posebna nacija.
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 Tekst Novosadskog dogovora
  12. ↑ Ironičan naziv Sinana Gudževića
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 Novi jezici: Govorite li našili
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 „Uzalud vam trud, lingvisti”. Arhivirano iz originala na datum 2010-10-08. Pristupljeno 2010-05-31. 
  15. ↑ Crnogorski jezik prema udžbenicima srpskohrvatskog
  16. ↑ „DZS: Stanovništvo prema materinskom jeziku...”. Arhivirano iz originala na datum 2006-05-01. Pristupljeno 2010-05-31. 
  17. ↑ „Documentation for ISO 639 identifier: hbs”. Arhivirano iz originala na datum 2009-02-13. Pristupljeno 2010-05-31. 
  18. ↑ „Bosnian/Croatian/Serbian”. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-21. Pristupljeno 2010-05-31. 
  19. ↑ MKSJ

Vidi još uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Historija_srpskohrvatskog_jezika&oldid=41560834