Wikipedija

Pinkwashing

Pinkwashing (portmanteau složenica engleskih riječi pink → "ružičasto" i washing → "pranje") je termin koji se u kontekstu LGBT prava koristi za opisivanje raznih marketinga i političkih strategija usmjerenih na promoviranje proizvoda odnosno entiteta s pozivom na iznimnu naklonjenost prema LGBT zajednici, uglavnom od strane političkih i društvenih aktivista.[1] Neologizam se isprva rabio od strane organizacija za borbu protiv raka dojke poput Breast Cancer Actiona, i to za identificiranje kompanija koje su tvrdile da pomažu oboljele žene dok su u stvarnosti profitirale od njihove bolesti.[1] U logičkom smislu pinkwashing često obuhvaća više grešaka dvostruke generalizacije uz intenzivno korištenje jednostranih argumenata, naposljetku sintetiziranih u lažnu dilemu. Uz pinkwashing se vezuju i neki drugi suvremeni fenomeni poput homonormativnosti[2] ili homonacionalizma[1] odnosno ideje da je LGBT identitet poput nacionalnog ili plemenskog.[3] Pinkwashing se ponajviše koristio u vidu islamofobije (kasnije i rusofobije), i to primarno od strane proizraelskih odnosno radikalnih desničarskih aktivista po Evropi.[1]

Ružičasta boja (engl. pink) kao jedan od LGBT simbola predstavlja etimološki temelj pinkwashinga

Politički primjeri uredi

Proizraelski aktivizam uredi

Pozadina uredi

 
S. Schulman, američko-jevrejska historičarka, lezbijka i LGBT aktivistica s Njujorškog gradskog univerziteta koja je člankom objavljenim u The New York Timesu 22. 11. 2011. popularizirala termin pinkwashing

Pinkwashing se u kontekstu politizacije LGBT prava prvi put počeo koristiti ranih 2010-ih pri kritiziranju politike Izraela, za što su ga redom prozvali razni eminentni autori poput S. Schulman,[4] J. K. Puar,[5] J. A. Massada,[6] M. Blumenthala,[7] A. Bohrer,[8], B. Deb,[9] S. L. Morgensena,[10] S. Šaroni,[11] N. Elia[12] i H. Maikey,[13] te niz jevrejskih, palestinskih i LGBT aktivista. Još 1998. odnosno godinama prije nego što je pinkwashing postao dijelom službene izraelske politike,[14] izraelski naučnik J. Ben-Zvi s Univerziteta Stanford je ustvrdio da je poboljšan LGBT status postao državni diskurs tj. alat za izraelski propagandni rat kojim se marginaliziraju drugi oblici diskriminacije i kršenje međunarodnog prava,[14] opisavši fenomen riječima:

Queer pokret predstavlja manju prijetnju za aškenaski cionizam negoli nepomirljivi rasni i nacionalni identiteti. Inklinacijom hegemonskim nacionalnim interesima, on omogućuje cionističkom establišmentu da ovjekovječi mit o Izraelu kao "jedinoj demokraciji na Bliskom Istoku", iako on brutalno ugnjetava okupirane Palestince kao i druge 'manjine' uključujući jevrejske Mizrahe, palestinske građane Izraela, etiopske imigrante, te strane radnike.

– J. Ben-Zvi[14]

Među drugim ranim stručnjacima koji su skrenuli pozornost na slučaj je i A. Solomon, američko-jevrejska profesorica s Univerziteta Columbia, koja 2003. navodi da je afirmacijom LGBT pokreta ostvarena nova retorička dimenzija na cionističkoj aktivističkoj sceni i to u vidu suprostavljanja vjerskom fundamentalizmu odnosno zalaganju za liberalizam.[14] Sam termin pinkwashing prvi je upotrijebio američko-palestinski novinar i autor A. Abunima na skupu QUIT-a (engl. Queers Undermining Israeli Terrorism, prevedeno "Queer za potkopavanje izraelskog terorizma") u aprilu 2010. godine, riječima – "nećemo trpjeti izraelski whitewashing [zataškavanje], greenwashing [ekomanipulaciju] ili pinkwashing".[1] Engleski neologizam terminološki je direktno inspiriran ekomanipulacijom (engl. greenwashing) kao manipulativnim korištenjem percepcije o ekološkoj odgovornosti s ciljem stjecanja profita, s tim da se sam pinkwashing ranije koristio za istovrsno manipuliranje borbom protiv raka dojke.[1] Time je terminu pridruženo novo značenje, te se može govoriti o semantičkom arhaizmu.

Konačno, pinkwashing kao LGBT pojam je u široku upotrebu ušao u krajem 2011. kada ga je popularizirala S. Schulman, američko-jevrejska historičarka i LGBT aktivistica s Njujorškog gradskog univerziteta, plasiranjem članka "Izrael i pinkwashing"[4] (engl. Israel and Pinkwashing) u The New York Timesu.[1] Istraživački novinski članak je objavljen 22. 11. nakon tri mjeseca pregovaranja i podnošenja 190 stranica dokumentacije,[1] a naišao je na izuzetan odjek – podijeljen je 4555 puta na Facebooku kroz tri dana, odabran je od strane The Atlantica kao jedna od pet najboljih kolumni dana, preštampan je u francuskom Herald Tribuneu i izraelskom Haaretzu, te je široko distribuiran po svjetskoj blogosferi.[1] Reakcije na članak bile su miješane – od desetina privatnih e-mailova u kojima je Schulman napadnuta kao "zla", "rasistkinja" i "mrziteljica Jevreja", preko uglednih jevrejskih LGBT aktivista koji su izrazili zabrinutost zbog vlastitog iskorištavanja od strane izraelske vlade, do stotina poruka zahvalnosti i podrške među kojima su brojni bili pozitivno iznenađeni što je The New York Times uopće objavio članak takve tematike.[1] O snažnom političkom utisku članka svjedoči i podatak da je izraelski premijer B. Netanjahu mjesec dana kasnije javno odbio objaviti vlastiti članak u istom časopisu s izgovorom da je suviše kritičan i zbog "jedne profesorice s CUNY-a", što S. Schulman smatra jednim od najvećih dostignuća u svom životu.[1]

Politički diskurs uredi

Izraelski pinkwashing ishodišno funkcionira u dva pravca – s jedne strane idealizira se položaj LGBT osoba u Izraelu, dok se s druge demonizira njihov status na palestinskim teritorijima.[5] Potonje se u maksimalističkom obliku nerijetko proširuje na čitav arapski[4] ili islamski svijet[15] (v. odlomak Islamofobni aktivizam). Nadalje, dvije izvitoperene slike LGBT prava potom se pokušavaju preslikati na ljudska prava općenito,[12] pritom oblikujući iluziju civilizacijskog polariteta, koja se naposljetku u vidu komparativne politike nudi liberalnoj zapadnoj publici kao binarni izbor.[1] Prezentiran na ovaj način, Izrael djeluje kao gej utopija[1] i utočište za sve LGBT osobe u regiji,[13] te kao lučonoša slobode i napretka,[15] često u sprezi s mitovima o "jedinoj demokraciji na Bliskom Istoku"[14] i "bedemu civilizacije".[12] Prividnim približavanjem izraelskog imidža evropskim i zapadnjačkim vrijednostima,[16] navedeni kvaziargumenti često se primjenjuju u javnim diskusijama o izraelsko-palestinskom sukobu s ciljem skupljanja političkih bodova kod liberalne ljevice,[17] te za distrakciju od unutrašnjih problema u Izraelu.[18] Također, istovremeno se zataškava homofobija u Izraelu[5] odnosno postojanje aktivnog LGBT pokreta u Palestini,[4] a ignoriraju se i izraelska ugnjetavanja LGBT Palestinaca[12] kao i raznolike orijentacije vojnika koji ih zlostavljaju.[1] Taktikom pinkwashinga služi se ne samo izraelska vlada nego i razne nezavisne grupe koje gaje snažnu cionističku ideologiju,[12] iako S. Schulman tvrdi da nije nužna korelacija s cionizmom.[1] Ovjereni su i paradoksalni primjeri kada su se taktikom služili izraelski radikalni desničari[18] i ultrakonzervativne jevrejske grupe koje su načelno izrazito homofobne.[12]

Sociolozi ističu da pinkwashing reproducira orijentalističke stereotipove o seksualnoj nazadnosti,[5] poput historijskog diskursa evropskih kolonijalnih sila koje su koristile likove "potlačenih orijentalnih žena" kako bi prikrili nasilje nad autohtonom populacijom, pri čemu se u pinkwashingu žensko pitanje zamjenjuje pravima LGBT populacije.[10] A. Bohrer pak navodi da se Izrael služi i identičnim metodama za utjecaj na internacionalni ženski pokret, tražeći od njega podršku za agresivne vojne operacije pod izgovorom jednakosti ženskih prava u Izraelu.[8] Iste paralele ističe i H. Maikey, koja uz pinkwashing i žensko pitanje kao treći primjer izdvaja i retoriku o "moralnoj vojsci".[13] Drugi suvremeni LGBT trendovi koji se vezuju uz pinkwashing su homonacionalizam[1] i homonormativnost.[2] Izraelski pinkwashing se tako smatra direktnim marketinškim produktom lokalnog homonacionalizma,[12] pojave proizišle u bijeloj kulturi[1] koja na temelju ostvarene inkluzije ima tendenciju stavljanja u fokus nacionalne LGBT zajednice odnosno privilegiranja vlastitih rasnih, nacionalnih i vjerskih identiteta,[4] te koju prate i retroaktivni učinci poput povećavanja broja pripadnika gej populacije koji izražavaju ekstremističke i šovinističke stavove prema zajednicama koje smatraju netolerantnim.[15] Homonormativnost kao srodan fenomen podrazumijeva perspektivu po kojoj status LGBT prava postaje referentna točka položaja ljudskih prava općenito, i smatra se emocionalnim nasljeđem homofobije budući da je velika većina LGBT osoba na Zapadu doživjela duboka diskriminacijska iskustva u obliku porodičnog odbijanja, manjka legalne zaštite i negativne predodžbe u popularnoj kulturi, zbog čega su posljedično podložni navedenom iskrivljenom prosuđivanju a time i pinkwashingu.[4] Homonormativnost J. Michaelson simplificira riječima: "Ono što je dobro za LGBT je dobro za sve ostalo, točka".[3]

S. Schulman navodi da je homonacionalizam široko rasprostranjena pojava u zapadnom svijetu i da nastaje nesvjesno svaki put kada se bijele LGBT osobe (i njihovi štovatelji) asimiliraju u rasističke strukture vlasti,[1] no takvi specifični primjeri ipak ne predstavljaju smišljenu vladinu politiku kao što je to slučaj s Izraelom gdje je svjesno upregnuti homonacionalizam dobio novu dimenziju marketinškog impulsa sa svrhom potpore rasističkim programima i okupaciji.[1] Schulman takvu političku praksu naziva pinkwashingom[1] i sažima je na ovaj način:

Smišljena strategija prikrivanja kontinuiranih povreda palestinskih ljudskih prava pod krinkom modernosti izraelskog gej života, nazvana je "pinkwashingom" od strane rastućeg svjetskog LGBT pokreta protiv izraelske okupacije.

– S. Schulman[4]

Uz Schulman, više drugih stručnjaka i autora ponudilo je svoje viđenje pinkwashinga. H. Maikey, čelnica palestinske queer organizacije al-Kavs, kaže:[12]

Dok je izraelski homonacionalizam djelovao kao jedan od načina odstranjivanja palestinskih queer osoba, direktno je prouzročio još jedan oblik iskorištavanja – pinkwashing. Uspon izraelskog homonacionalizma i posljedično otuđenje LGBT Palestinaca otvorilo je vrata izraelskim skupinama, LGBT i ostalima, da koriste stereotip ugroženog palestinskoj geja i njegove implicirane bespomoćnosti, kojeg potom podređuju integriranom i oslobođenom izraelskom geju, s ciljem predstavljanja Izraela u ulozi spasitelja odnosno demoniziranja palestinskog društva kao zaostalog i homofobnog, i sve to zamagljujući izraelski brutalni tretman svih Palestinaca. U demoniziranju palestinskog društva u cjelini, pinkwashing također služi kako bi se opravdali tekući izraelski kolonijalizam, apartheid i ugnjetavanje Palestinaca.

– H. Maikey[12]

N. Elia, američko-libanonska profesorica rodnih studija s Univerziteta Antioch, dijeli srodno mišljenje i objašnjava:[12]

LGBT prava bivaju izrabljivana, a LGBT aktivisti kooptirani u aktivne napore brendiranja odnosno pinkwashinga izraelskih zločina. Nasjedanje na imidž Izraela kao šarolike demokracije kakvom se sam predstavlja podrazumijeva nasjedanje na propagandu koja služi za distrakciju od ubitačne stvarnosti poput rušenja domova, ekspanzije ilegalnih naselja, napada na Gazu, zatvaranja disidenata i vojnog suzbijanja nenasilnih prosvjeda protiv sporne ograde na Zapadnoj obali.

– N. Elia[12]

A. Bohrer, jevrejska queer i feministička akademičarka s Univerziteta DePaul, obrazlaže kontradiktorne elemente pinkwashinga pri čemu navodno zastupanje jednih prava predstavlja apologiju za kršenje istih u nekoj drugoj domeni:[8]

Pinkwashing je obmanjujuć jer poziva se na zaštitu prava žena i LGBT prava koja bivaju kršena preko rasnih, etničkih i vjerskih linija. Kao što su feministice i LGBT aktivisti dužni demontirati rasne hijerarhije u vlastitim zajednicama, tako ih moramo odbaciti u Izraelu i Palestini. Moramo nedvojbeno isticati da je bilo što osim slobode za sve neprihvatljivo, jer u protivnom podilazimo općepoznatoj neoliberalnoj strategiji "podijeli pa vladaj". Ideja da moramo braniti Izrael bez obzira na njegova kršenja ljudskih prava ili rasističko nasilje, razdvaja LGBT oslobođenje od većih socijalnih i strukturalnih fenomena.

– A. Bohrer[8]

J. K. Puar, queer teoretičarka i profesorica ženskih i rodnih studija s Univerziteta Rutgers, ukazuje da se Izrael manipulativno odnosi prema svjetskoj LGBT zajednici jer ih vrbuje i iskorištava njihovo nepoznavanje političkih prilika:[5]

Izraelski pinkwashing je moćna metoda kojom se uvjeti izraelske okupacije Palestine revidiraju – Izrael tako postaje civiliziran, a Palestinci barbari, homofobi, necivilizirani i samoubilački fanatici. Pinkwashing reproducira orijentalističke stereotipove o palestinskoj seksualnoj nazadnosti, a usto i negira utjecaj kolonijalne okupacije na degradaciju i ograničavanje palestinskih kulturnih normi i vrijednosti. Pinkwashing također upreže globalnu LGBT zajednicu kao novi izvor afilijacije, regrutirajući liberalne homoseksualce u prljavu i često nesvjesnu kampanju izraelskog nasilja nad Palestincima.

– J. K. Puar[5]

Američki LGBT novinar i aktivist S. Long veli da pinkwashing služi ne samo za obmanjivanje globalnog javnog mnijenja već i internog izraelskog:[18]

Pinkwashing kvari ideju i praksu ljudskih prava, odbacujući načelo univerzalnosti i pretvarajući ga u instrumente podjela i isključivosti. Ne predstavlja samo obmanu u smislu vanjskih odnosa već i manipulaciju unutrašnjom politikom.

– S. Long[18]

Kronologija aktivizma uredi

Analitičari navode da je izraelsko LGBT reklamiranje započelo neposredno nakon pobjede na Eurosongu 1998. godine.[16] Naime, Dana International kao najslavnija izraelska LGBT ikona stavljena je krajem 1990-ih u fokus državnog projekta popravljanja imidža i trebala je prezentirati lice "novog Izraela",[14] no transseksualna muzičarka uspješno se oduprijela takvim pokušajima i opetovano je u intervjuima ponavljala da ne želi diskutirati o politici.[14] Godine 2005., uz pomoć američkih PR stručnjaka, izraelska vlada počela je novu marketinšku kampanju pod nazivom "Brend Izrael" (engl. Brand Israel) kojom su ciljani muškarci starosti od 18 do 34 godine i koja je nastojala prikazati Izrael kao "relevantan i moderan".[4] Nedugo kasnije, vlada je prionula proširivanju kampanje i na iskorištavanje LGBT zajednice za promjenu svoje globalne reputacije.[4] Iste godine Brand Israel je uz pomoć izraelskog konzulata u Sjedinjenim Državama zakupio termine na lokalnim LGBT festivalima, što je naišlo na trenutačan otpor američkih grupa za ljudska prava koji su pozdravili prikazivanje izraelskih filmova, ali nisu željeli da ih se iskorištava u političke svrhe tj. promociju iluzije o Izraelu kao gej utopiji ili za skretanje pozornosti od ozbiljnih tema poput palestinskog pitanja.[1] Kampanja je također uključivala ulične postere, plakate po bus stanicama, medijske reklame i javne prezentacije sa spornim sadržajem.[1] S. Schulman kao takav primjer izdvaja slogan "Ljubav bez granica" (engl. Love Without Borders) s parade ponosa u Jeruzalemu što naziva apsolutnim nepoštenjem prema neupućenoj publici jer se 56% grada nalazi pod okupacijom.[1] Srodne kritike na račun slogana odnosno prezentacije također su uputili i palestinski LGBT aktivisti.[19] Usto, na prezentacijama su rabljeni i kolaži konzervativne organizacije StandWithUs s tvrdnjama da Izrael predstavlja "raj za palestinske gejeve" i da "poštuje život", sve uz izraziti kontrast prikazivanja Palestinaca kao "primitivnih" odnosno Izraelaca kao "modernih", te uz intenzivno korištenje falsificiranih citata palestinskih LGBT aktivista.[1]

   
Za pinkwashing prozvani su i najviši izraelski državni dužnosnici poput premijera B. Netanjahua (lijevo)[4] i ministra vanjskih poslova A. Liebermana (desno)[18]

Godine 2007., zbog srozane reputacije u Sjedinjenim Državama prouzročene izraelsko-libanonskim ratom, izraelsko ministarstvo vanjskih poslova organiziralo je konferenciju Brand Israela u Tel Avivu što se smatra početkom službene adaptacije kampanje na najvišoj razini.[17] C. Livni, tadašnja ministrica vanjskih poslova, postavila je I. Aharonija na čelo ureda za menadžment brendiranja i povjerila mu budžet od 4,000.000 USD.[17] Dodatnih 3,000.000 USD godišnje dobila je hasbara tj. izraelski odjel za propagandu, a 11,000.000 USD otišlo je i za ured ministarstva turizma u Sjevernoj Americi.[17] Projekt je imao za cilj srušiti militarističku reputaciju odnosno kreiranje novog imidža Izraela kao "moderne demokracije", "sigurnog i mirnog mjesta za investiranje", te "turističke destinacije Sunca i pijeska".[20] Jedan od prvih programa Brand Israela bio je orijentiran na heteroseksualnu mušku publiku – tokom ljeta 2007. u časopisu Maxim lansiran je serijal fotografija pod naslovom "Žene Izraelskih obrambenih snaga" (engl. Women of the Israeli Defense Forces) s manekenkama u vojnim uniformama i kupaćim kostimima.[17] Nakon što je provedena studija pokazala da je taj potez polučio uspjeh u smislu poboljšane percepcije Izraela na Zapadu, pokrenuti su srodni promidžbeni programi za inovacije, umjetnost, te LGBT.[17]

StandWithUs, cionistička organizacija sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, godine 2009. otvoreno je obznanila da provode intenzivnu kampanju popravljanja izraelskog imidža uz pomoć LGBT zajednice u Izraelu.[17] Iste godine Međunarodno turističko društvo gejeva i lezbijki (IGLTA) sazvalo je konferenciju u Tel Avivu za oktobar 2009. s ciljem promoviranja Izraela kao "svjetske LGBT destinacije", što je rezultiralo osudama i pozivom na bojkot od strane libanonske LGBT organizacije Helem.[17] Među najagresivnijim propagatorima navodne izraelske queer-friendly kulture bio je M. Lucas,[7] jedan od najbogatijih svjetskih producenata gej pornografskih filmova koji je uložio velika sredstva u osnivanje kompanije za promociju izraelskog LGBT turizma i tolerantnog imidža.[7] Na njegovu inicijativu 2009. napravljen je promotorski gej pornofilm "Muškarci Izraela" (engl. Men of Israel), što je naišlo na oštre kritike od S. Schulman[4], B. Remkusa Britta[21] i M. Blumenthala s obzirom da je sniman u palestinskom pustom naselju koje je etnički očišćeno od strane cionističkih milicija 1948. godine.[7] Lucas i njegova glumačka postava popraćeni su na PR programu izraelske državne televizije i sporno mjesto snimanja lažno je opisano kao "drevno naselje napušteno vjekovima ranije".[7] B. Deb, profesorica s Univerziteta Nebraska–Lincoln, navodi da je komemoracija smrtonosnom napadu na telavivski LGBT centar 2009. preoteta za promoviranje Izraela kao "zemlje tolerancije" i to od strane najviših državnih dužnosnika poput premijera B. Netanjahua i predsjednika Š. Peresa.[9] Homofobni napad tako je službeno opisan "anti-izraelskim", a palestinskom zastupniku Kneseta uskraćeno je sudjelovanje na mimohodu s paradoksalnim izgovorom "straha od potencijalne politizacije slučaja".[9]

Prema izvještaju lokalnih medija, tokom 2000-ih izraelsko ministarstvo vanjskih poslova utrošilo je 100,000.000 ILS (preko 26,260.000 USD) za brendiranje, pri čemu je poseban naglasak stavljen je na internetski aktivizam i društvene mreže.[17] Također, ministarstvo je provelo istraživanje s konkluzijom da će korisnici interneta pokazati afinitete prema sadržaju koji ih zanima neovisno o političkoj orijentaciji izdavača.[17] Godine 2010. telavivska turistička zajednica započela je 90,000.000 USD vrijednu kampanju s ciljem brendiranja grada kao "međunarodne LGBT destinacije"[4] i "raja za gejeve".[7] Uz financijsku podršku izraelskih konzulata, kampanja je uključivala reklamiranje izraelskih istospolnih parova, snimanje proizraelskih LGBT filmova, aktivno sudjelovanje na LGBT festivalima po SAD,[4] besplatna putovanja izraelskih gejeva spremnih na obavljanje javne diplomacije u inozemstvu, govore izraelskih gej vojnika na američkim univerzitetima,[7] te angažman kulturnih gej ikona.[5] Fokus aktivizma stavljen je na Sjedinjene Države budući da se radi o najvećem novčanom sponzoru Izraela, ali također i na evropsku LGBT zajednicu.[22] Promociji se putem medijskog priopćenja priključila i najveća izraelska LGBT organizacija Aguda, što je izazvalo oštre opaske i homofobne ispade jevrejskih konzervativaca po medijima.[17] U aprilu 2010. Brand Israel pokrenuo je "Mjesec izraelskog ponosa" (engl. Israeli Pride Month) u San Franciscu, naišavši pritom na kritike S. Schulman koja tvrdi da manifestacija nije plodom aspiracija izraelskih LGBT osoba već je u potpunosti inicirana, financirana i organizirana od strane izraelske vlade.[17] Istovremeno, kritike na račun licemjerja Brand Israela uputila je i J. K. Puar navodeći da su s jedne strane reklamirali izraelsku LGBT modernost, dok su se s druge strane aktivno angažirali na cenzuri queer grupa odnosno na otkazivanju uglednih LGBT manifestacija kritičkih prema izraelskoj okupaciji.[5]

Kulminacija pinkwashinga na najvišoj državnoj razini nastupila je u maju 2011. kada je izraelski premijer B. Netanjahu održao govor u Kongresu Sjedinjenih Država prilikom kojeg je Izrael izdvojio kao "jedinu svijetlu točku na Bliskom Istoku po pitanju LGBT prava".[4] U junu 2011. kada su se humanitarci iz svih krajeva svijeta okupili u Grčkoj s ciljem pokretanja druge flotile "sloboda za Gazu", izraelska vlada objavila je YouTube video kojim je pokušano prezentirati organizatore flotile kao homofobe.[7] Snimka prikazuje navodnog LGBT aktivista koji tvrdi da mu nije dozvoljeno sudjelovati u akciji zbog tobožnje zabrinutosti njihovih partnera iz Hamasa, a završava upozorenjem LGBT gledaocima da priključenje pokretu za solidarnost s Palestinom podrazumijeva "odlazak u krevet" s bradatim džihadistima koji mrze homoseksualce.[7] Američki novinari A. Abunima i B. Doherty prvi su razotkrili da je video masovna obmana i lažni LGBT aktivist brzo je identificiran kao izraelski glumac Omer Geršon,[7] a daljnjom istragom M. Blumenthal je ustvrdio da je snimka prvotno plasirana od strane nižerangiranog Likudovog člana iz ureda premijera B. Netanjahua.[7] U julu iste godine, američka Antidifamacijska liga (engl. Anti-Defamation League; ADL) s članovima organizacije StandWithUS održala je zajedničko predavanje na temu LGBT prava, promovirajući pritom izraelske oružane snage.[17] Tokom 2011. telavivska turistička zajednica podnijela je zahtjev IGLTA-i za održavanje WorldPridea u Tel Avivu naredne godine,[17] no manifestacija je naposljetku održana u Londonu. U augustu 2011. izraelski mediji prenijeli su izjave zaposlenika izraelskog konzulata u New Yorku koji je ustvrdio da Izrael treba "više poraditi na liberalnom imidžu" kako bi Amerikancima pokazao da "predstavlja više od mjesta kojim je nekad koračao Isus", te da će se dobra slika o LGBT statusu odraziti i na ukupnu percepciju o ljudskim pravima.[17]

Prema izvješću iz 2013. godine, kritike Izraela za pinkwashing od strane lijevog spektra predstavljale su jedan od najvećih izazova za američko-jevrejsku zajednicu i stoga je angažirano više lobističkih organizacija (AIPAC, JFNA, JCPA i IAN) sa zadatkom opstrukcije ili neutralizacije.[23] Njihove aktivnosti dovele su do otkazivanja više LGBT konferencija na kojima je zakazana rasprava o pinkwashingu, dok je korišten i umjereniji pristup u smislu podizanja svijesti o zajedničkom historijskom stradavanju Jevreja i gejeva.[23] J. K. Puar navodi da je zbog rasprava o pinkwashingu niz akademika i aktivista, uključujući jevrejske i LGBT, doživjelo difamacijske prozivke za "antisemitizam".[15]

Reakcije uredi

 
Anarho-queer prosvjed protiv izraelskog pinkwashinga u Tel Avivu 2013.
 
Performans "Mašpritzot" protiv pinkwashinga i homonormativnih prioriteta na gore navedenom prosvjedu

Među temeljne kritike na račun izraelskog pinkwashinga, koju ističu S. Schulman,[4] A. Bohrer[8] i J. K. Puar,[5] spada svjesno prešućivanje postojanja palestinskog LGBT pokreta odnosno organizacija kao što su al-Kavs, Asvat[4] i Kajan.[8] Schulman navodi da Izrael pokušava predočiti kontrast između sebe kao "LGBT oaze" i palestinskog društva kao monolitnog i statičnog, duboko prožetog nasiljem i homofobijom.[17] Privid izraelske rasne supremacije isto se tako pokušava realizirati ignoriranjem drugih oblika palestinskog pluralizma poput aktivnih feminističkih i intelektualnih pokreta.[17] Schulman kao kontraargument spominje i podatak da je homoseksualnost na palestinskoj Zapadnoj obali (i u Jordanu) dekriminalizirana 1950-ih kada su ukinuti zakoni protiv sodomije, te da oni sami po sebi predstavljaju nasljeđe britanske kolonijalne vlasti.[4] J. K. Puar također tvrdi da je Palestina nasilno brendirana kao "homofobna", te navodi da izraelski odnos prema Palestincima i palestinski odnos prema LGBT osobama nisu međusobno usporedivi.[5] A. Bohrer pak upozorava LGBT aktiviste i ženski pokret na Zapadu da ne smiju podilaziti Izraelu u pinkwashingu i da svoje univerzalne ciljeve mogu ostvariti jedino direktnom podrškom palestinskim LGBT i feminističkim grupama:

Baš kao u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Evropi, ugnjetavanje je multidimenzionalan fenomen. Ukoliko ne uspijemo sa simultanom mobilizacijom rasa, spola, seksualnih orijentacija i klasa, podilazimo sistemu koji štiti Izrael i njegove oružane snage u prikrivanju zločina. Stoga, obaveza zapadnih feministica i LGBT aktivista jest podržati palestinske žene i LGBT osobe u borbi za slobodu. Moramo poduprijeti pokret za bojkot, lišavanje i sankcioniranje Izraela (BDS). Moramo podržati Palestince u zahtjevima za ravnopravnost u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, te u zajednicama njihove dijaspore. Trebamo dati podršku njihovim feminističkim i LGBT organizacijama kao što su Asvat, Kajan, al-Kavs i Queer Palestinci za BDS. Na njihovu feminističku i LGBT borbu moramo početi gledati ne kao na nešto jednodimenzijalno, već kao na ključnu dimenziju projekta globalne i univerzalne emancipacije za sve. Bilo što manje od tog je neprihvatljivo.

– A. Bohrer[8]

Pinkwashing je prouzročio i žestok odgovor palestinske LGBT zajednice čije su organizacije svoju borbu za emancipaciju stavile u jasno definirane političke granice, izjednačavajući pritom borbu protiv homofobije s nacionalnom borbom.[19] Distancirajući se od izraelske javne diplomacije i njihove kampanje promicanja Izraela kao "LGBT raja", oni inzistiraju da bivaju iskorištavani i da takva iluzija ignorira realnost ugnjetavanja njihove nacije.[19] Iz ovih razloga palestinske LGBT osobe i aktivisti na pinkwashing su odgovorili masovnim odbijanjem sudjelovanja na izraelskim paradama ponosa i drugim okupljanjima.[19] Prve kritike od strane navedenih organizacija zabilježene su sredinom 2000-ih i to na račun slogana "Ljubav bez granica", korištenom na paradi ponosa u Jeruzalemu. Palestinski LGBT aktivisti odgovorili su ovim riječima:[19]

Jako smo razočarani manifestacijom i upotrebom naziva "ljubav bez granica". Mi želimo ljubav bez granica. Mi želimo ljubav. Mi želimo vlastite granice kao palestinska zajednica, mi želimo vlastite granice kao žene, mi želimo vlastite granice kao homoseksualci.

Kasnije, solidarnost su izrazile i arapske LGBT organizacije poput libanonskog Helema koji je 2009. odbio sudjelovati na međunarodnoj konferenciji u Tel Avivu i pozvao na njen bojkot.[17] Sama S. Schulman navodi da se aktivnije angažirala protiv pinkwashinga nakon konzultacija s palestinskim LGBT grupama od kojih je čula nešto dijametralno suprotno od lažnih citata korištenih na američkim prezentacijama od strane izraelske nacionalističke propagande.[1] Prema izraelskom pinkwashingu izrazito kritična bila je H. Maikey, čelnica palestinske queer organizacije al-Kavs, opisavši njihove pokušaje stvaranja liberalnog imidža "patetičnim, ridikuloznim i smiješnim",[13] te upozorivši pritom na manjkavost LGBT prava u Izraelu.[13] Kao odgovor na tvrdnje izraelskih dužnosnika da je Izrael "jedino sigurno mjesto za LGBT osobe u regiji", Maikey kaže:

Odbijam biti dijelom vaše kampanje. Prestanite govoriti u moje ime i koristiti me za stvari koje nikad niste ni podržavali. Ako mi želite učiniti uslugu, onda prestanite bombardirati moje prijatelje, završite s okupacijom i pustite me da izgradim svoju zajednicu. Svjesna sam da moje društvo čeka dug put u pogledu ljudskih prava i socijalnih pitanja, no to je moja odgovornost, a ne vaša.

– H. Maikey[13]

H. Maikey[12] i A. Bohrer[8] navode da je izraelsko samoreklamiranje kao spasitelja i branika LGBT prava ne samo netočno nego i paradoksalno, s obzirom da se pod tom izlikom ugnjetava čitavo palestinsko društvo čije žrtve uključuju i samu palestinsku LGBT zajednicu.[12] Maikey argumentira na ovaj način:

Ukratko, pinkwashing je cinična upotreba palestinske queer borbe za klevetanje palestinskog društva kao barbarskog i homofobnog, odnosno uzdizanja Izraela kao bedema LGBT prava a time i ljudskih prava općenito, sve s ciljem ignoriranja i zamračivanja izraelske represije nad Palestincima, bilo kao cjelinom ili nad njihovom queer zajednicom.

– H. Maikey[12]

Bohrer isto objašnjava ovim riječima:[8]

Pinkwashing odbija priznati da su palestinske LGBT osobe među maltretiranima, brutaliziranima, raseljenima, bombardiranima i zatvorenima. Bez obzira na slobode jevrejskih LGBT osoba u Izraelu, biti queer za Palestince ne predstavlja nikakav spas od redovitih i brutalnih napada koji oblikuju uvjete njihovih života. Izraelska vojska ne štedi i ne daje slobodan prolaz za LGBT Palestince, naprotiv, njihovi vojnici ih ciljaju.

– A. Bohrer[8]

Uz argument da izraelsko ugnjetavanje nadilazi granice seksualnosti, palestinske LGBT organizacije tvrde i da vrijedi reciprocitet jer seksualna orijentacija izraelskog vojnika na kontrolnoj točki nije relevantna za njihov tretman.[1] Nadovezujući se na problem ograničene slobode kretanja, Maikey dodaje da se on negativno odražava na kooperaciju palestinske LGBT zajednice koja je raspršena po Zapadnoj obali, Pojasu Gaze, istočnom Jeruzalemu, te unutar Izraela.[17] Pinkwashing prema njenom gledištu predstavlja isključivo alat za pranje lošeg imidža na Zapadu[13] i za izvlačenje ekonomske koristi od LGBT turizma.[12] Konačno, Maikey ističe da su se navedeni izraelski potezi odrazili kontraefektivno odnosno rezultirali porastom homofobije u palestinskom društvu i to u vidu percipiranja LGBT Palestinaca kao izraelskih kolaboratora,[12] što je s druge strane potaklo palestinske LGBT organizacije da se aktivnije suprostave izraelskom pinkwashingu.[12] Jedan od takvih primjera je grupa Queer Palestinci za BDS (engl. Palestinian Queers for BDS) koja se zalaže za bojkot, lišavanje i sankcioniranje Izraela.[12] Usto, sa svrhom razotkrivanja i dokumentiranja izraelskih akcija, pokrenuti su i web-sajtovi poput arapskog Pinkwatching Israel, kanadskog Queers Against Israeli Apartheid (QuAIA) i britanskog No Pinkwashing.[11] Palestinskim LGBT organizacijama u borbi protiv pinkwashinga priključili su se i određeni izraelski LGBT aktivisti.[10]

Jedan od ključnih argumenata protiv pinkwashinga usmjeren je kritici idealiziranja izraelskog LGBT statusa.[4] J. A. Massad, profesor moderne arapske politike i intelektualne historije s Univerziteta Columbia, veli da su izraelska vlada i njeni propagandni organi skloni preuveličavanju pozitivne slike LGBT prava,[6] dok J. K. Puar navodi i da sistematski zataškavaju homofobno nasilje nad vlastitim LGBT osobama.[5] Prema anketi Haaretza provedenoj neposredno nakon smrtonosnog napada na telavivski LGBT centar 2009. godine, gotovo polovina izraelske populacije izjasnila se da smatra homoseksualnost "perverzijom".[13] S. Schulman ističe da se specifični elementi izraelskog LGBT života poput služenja vojnog roka, državnog financiranja queer festivala ili LGBT enklava u Tel Avivu iz američke perspektive mogu doimati "progresivnima", no da je Izrael generalno izrazito homofobno društvo kojim dominiraju vjerski fundamentalisti i seksisti.[17] N. Elia kao ironiju izdvaja izraelsku samohvalu služenjem LGBT osoba u vojsci jer smatra da bi se disproporcionalan broj Izraelaca deklarirao homoseksualcima u slučaju da je to preduvjet za izbjegavanje vojnog roka.[12] Identičan stav Schulmanovoj dijeli i A. Gros, izraelski profesor prava s Telavivskog univerziteta, navodeći da su LGBT prava postala instrumentom za odnose s javnošću iako su konzervativni odnosno religiozni političari i dalje ostali strogo homofobni.[4] Elia isto tako ističe da je pinkwashing postao alatom čak i izraelske krajnje desnice s obzirom da su se ultrakonzervativne cionističke organizacije poput StandWithUS, koje nikad ranije nisu zastupale LGBT prava, najednom okrenule promoviranju Izraela kao gay-friendly zemlje.[12] Također, S. Long je za pinkwashing prozvao tadašnjeg izraelskog ministra vanjskih poslova A. Liebermana, čelnika radikalne nacionalističke i ksenofobne stranke Jisrael Bejtenu.[18]

S. Schulman i A. Bohrer osuđuju i tendenciju pinkwashinga da se uljepšana slika LGBT prava projicira na ljudska prava općenito, nazivajući Izrael "selektivnom demokracijom".[17] Schulman tako povlači paralele sa Sjedinjenim Državama i argumentira da poboljšan položaj LGBT prava u određenim saveznim državama ne može biti mjerodavan pokazatelj za čitavu zemlju, te da isto ne negira ni fenomen rasizma u Americi ili Evropi.[4] Bohrer pak navodi konkretne primjere izuzimanja Palestinaca iz selektivne demokracije:[8]

Pinkwashing opetovano koristi istu retoriku u diskusijama o bliskoistočnom sukobu – da je Izrael demokracija predana ljudskim pravima. Ono što takve rasprave neprestano izostavljaju jest da se navedena ljudska prava primjenjuju samo na Jevreje, pritom flagrantno zanemarujući Palestince koji žive pod izraelskim apartheidom. Milijuni Palestinaca koji žive u Gazi i na Zapadnoj obali nisu obuhvaćeni tom tzv. demokracijom. Milijuni Palestinaca u egzilu ili u izbjegličkim logorima nisu obuhvaćeni tom tzv. demokracijom. Hiljade Palestinaca u izraelskim zatvorima nisu obuhvaćeni tom tzv. demokracijom. Niti su zaštićeni zakonima koji navodno podržavaju i štite žene ili LGBT osobe.

– A. Bohrer[8]

H. Maikey tvrdi da je još najveći problem izraelsko lažno predstavljanje kao "gej utočište" za sve LGBT osobe u regiji.[13] A. Ben-Dor i J. Livnat, izraelski stručnjaci s Telavivskog univerziteta specijalizirani za prava izbjeglica, negiraju mit o Izraelu kao "sigurnom utočištu" za palestinske LGBT osobe navodeći da oni doživljavaju gorka iskustva i na palestinskim teritorijima i unutar samog Izraela.[24] Dvoje pravnika ističu da je Izrael načelno bolje mjesto za izraelske homoseksualce od Sjedinjenih Država, međutim, da se isto ne odnosi i na palestinske ili susjedne arapske homoseksualce s obzirom da "Izrael ne želi arapsku djecu", zbog čega takvim azilantima savjetuju da utočište potraže u drugim državama.[24] Članovi izraelske LGBT organizacije Aguda ističu i loš socijalni status palestinskih homoseksualaca u Izraelu jer sačinjavaju gotovo polovinu žrtava muške gej prostitucije.[24] Pozivajući se na istu udrugu, A. Bohrer navodi da su većina od 2000 queer Palestinaca privremeno nastanjenih u Tel Avivu zapravo ilegalni useljenici odnosno ekonomski migranti, bez ikakve legalne zaštite od zlostavljanja, silovanja, zastrašivanja i diskriminacije na poslu, te da su slučajevi njihove emancipacije izuzetna rijetkost.[8] Usto, Bohrer ističe i primjere izraelskog iskorištavanja homofobije u Palestini odnosno vrbovanja LGBT Palestinaca kao doušnika, pod prijetnjom da će javno obznaniti njihove seksualne orijentacije.[8]

Druga gledišta uredi

S druge strane, opaske na račun Izraela zbog pinkwashinga rezultirale su i oprečnim mišljenjima odnosno blažim tumačenjima kod niza autora ili aktivista. J. K. Puar i M. Mikdaši s Univerziteta Rutgers tako navode da do pinkwashinga može doći i sasvim nehotično tj. da svaka pohvala na račun izraelskih LGBT prava ne spada u tu domenu, osim kad diskurs skrene k homonacionalizmu i komparativnoj politici.[2] Francuska historičarka V. Pouzol ukazuje na negativne posljedice prouzročene kako izraelskim pinkwashingom, tako i palestinskim odgovorom na isti, jer smatra da su oba fenomena zajedno dovela do polarizacije globalne LGBT borbe na lokalni, nacionalistički nivo.[19] I. Aharoni, bivši čelnik projekta Brand Israel, odgovarajući na kritike izjavio je da "njihova namjera nije prikrivanje oružanog sukoba već proširivanje dijaloga i razvoja empatije prema drugim zajednicama".[6] J. Kedar, izraelski gej filmaš i aktivist za ljudska prava, tvrdi da takve opaske "više doprinose homofobiji nego dijalogu i miru". Kedar istovremeno hvali izraelsku LGBT politiku i kudi okupaciju Zapadne obale, te proziva izraelske LGBT grupe zbog mlake reakcije na kritike o pinkwashingu.[6] Američko-jevrejski LGBT aktivist J. Michaelson ukazuje na potrebu distinkcije između izraelskog LGBT promoviranja turističkog tipa i propagande političkog karaktera poput široko distribuirane fotografije dvaju izraelskih vojnika koji se drže za ruke, što po njegovom gledištu definitivno predstavlja oblik pinkwashinga.[3] Š. Ganon, aktivist iz izraelske LGBT organizacije Aguda, nudi kompromisno gledište i navodi:

Obje strane pokušavaju prikupiti bodove. Istina glasi da su jedini gubitnici u svemu tome palestinski homoseksualci.

– Š. Ganon[24]

Također, američko-jevrejski gej novinar D. Kaufman navodi i primjere kada su same izraelske LGBT osobe postale žrtvama politike vlastite vlade, izdvajajući pritom zabranu njihovog sudjelovanja na paradi ponosa u Madridu 2010. zbog napada izraelske mornarice na propalestinsku humanitarnu flotilu nekoliko sedmica ranije.[6]

Islamofobni aktivizam uredi

Pinkwashing se kao sredstvo manipulacije koristi i za raspačavanje islamofobije u čemu podjednako i često zajednički sudjeluju proizraelski aktivisti i evropska krajnja desnica,[4] što se osobito intenziviralo nakon napada 11. septembra 2001. godine.[9] Prvi funkcionira na način da se difamacija Palestinaca po etničkim ili vjerskim osnovama preslikava na čitav arapski ili čak muslimanski svijet,[8] prezentirajući pritom Izrael kao "jedini pozitivan primjer u homofobnoj regiji"[5] i to sa svrhom skupljanja političkih bodova u višedecenijskom izraelsko-palestinskom sukobu[4] ili geopolitičkim tenzijama s regionalnim suparnicima.[7] S druge strane, islamofobni pinkwashing u Evropi plodom je zapadnoevropskog homonacionalizma[1] i koristi se za imigracijske i dnevno-političke polemike, pri čemu je ksenofobija usmjerena protiv muslimanskih manjina poput Arapa, Turaka, Južnoazijaca i Afrikanaca koje se demonizira kao "homofobne fanatike".[4] Istovremeno, rabe se i etnocentrični i rasistički stereotipovi o inferiornosti islamskog svijeta u odnosu na kršćanski i zapadni, nerijetko sintetizirani u teoriju civilizacijskog konflikta.[1] Pritom se oportunistički ignorira postojanje muslimanskih LGBT zajednica i njihovih sociopolitičkih saveznika,[4] zatim dekriminalizirana homoseksualnost u Izraelu susjednim državama poput Palestine, Jordana[4] i Libanona odnosno vrlo definiranog kulturnog LGBT centra u Bejrutu,[13] zajedno s aktivnim LGBT pokretima od Indonezije do arapskog svijeta i Turske, te naposljetku i historijska emancipacija homoseksualaca u Osmanskom Kalifatu.[25] Suvremeni homonacionalizam tako predstavlja dijametralno suprotan diskurs od onog iz vremena evropskog kolonijalizma 19. i ranog 20. vijeka kada se široko rasprostranjena tolerancija homoseksualnosti uzimala kao dokaz dekadencije islamskog svijeta.[25] Pri selektivnim napadima na islam, homonacionalisti također zanemaruju druge religijske uloge poput kršćanskih fundamentalista, Rimokatoličke Crkve i konzervativnih Jevreja koji u jednakoj mjeri izražavaju netrpeljivost prema homoseksualcima.[4]

Direktne kritike upućene su izraelskom državnom projektu Brand Israelu jer dok je s jedne strane po Sjedinjenim Državama i Evropi sebe prezentirao kao kozmopolitsku, progresivnu, zapadnjačku i demokratsku zemlju, s druge strane je blatio islamske nacije kao zaostale, represivne i homofobne, s ciljem da se učvrsti predodžba o Izraelu kao "bedemu demokracije i slobode" odnosno da se opravda njegova agresivna politika.[15] Na meti kritika našle su se i druge jevrejske organizacije,[6] osobito Antidifamacijska liga (engl. Anti-Defamation League; ADL) iz New Yorka jer je na svom web-sajtu nudila poster s reklamiranjem Izraela kao "jedine bliskoistočne zemlje koja štiti prava, sigurnost i slobodu LGBT osoba",[24] dok je s druge strane prešutno ignorirala lobističke napade protiv propalestinskih manifestacija[6] i zajedno s konzervativnim grupama promovirala izraelske oružane snage.[17] J. K. Puar navodi da se proizraelske grupe za obranu služile sistemom Tu quoque tj. da su za svaku kritiku na račun Izraela tražile dodatnu osudu raznoraznog nasilja u cjelokupnom islamskom svijetu.[5]

Najekstremnijim primjerom pinkwashinga u regionalnom kontekstu smatra se govor izraelskog premijera B. Netanjahua u američkom Kongresu iz 2011. kada je Bliski Istok nazvao "regijom u kojoj se homoseksualci vješaju".[4] M. Blumenthal[7] i A. Abunima[26] dovode pinkwashing u izravnu vezu s iranofobijom odnosno izraelsko-iranskim tenzijama zbog Teheranovog nuklearnog programa krajem 2000-ih i početkom 2010-ih godina.[7] Blumenthal tako navodi da je retorika o "muslimanskom vješanju homoseksualaca" učestalo korištena od strane M. Lucasa, filmaša i promotora izraelskog LGBT turizma poznatog po agresivnim islamofobnim ispadima (npr. "apsolutno mrzim sve muslimane"), uskoj kooperaciji s američkim neokonzervativnim masmedijima, te zagovaranju izraelskog vojnog napada na Iran.[7] Navedena retorika temelji se na incidentu iz jula 2005. kada je u svjetske masmedije plasirana dezinformacija o iranskom vješanju dvaju mladića zbog "homoseksualnosti",[26] iako se nedugo kasnije ustvrdilo da je riječ o kazni za pedofiliju i silovanje 13-godišnjeg dječaka.[27] Brojni analitičari, uključujući S. Longa,[27] J. K. Puar,[28], M. Rastegar,[29] J. A. Massada[30] i P. Richéa,[31] osudili su masovnu obmanu i nazvali je plodom podizanja političkih tenzija između Irana i Sjedinjenih Država. Usprkos tome, fotografija pogubljenja iz mašhadskog zatvora nastavila se koristiti kao reprezentativni primjer "homofobnog nasilja u Iranu",[29] a proizraelski aktivisti redovito su je koristili i za obmanjivanje o "palestinskom vješanju homoseksualaca".[26] Također, nizozemski desničar G. Wilders upotrijebio ju je za propagandni film Fitna kao "dokaz" distopijske sudbine koja čeka lokalne LGBT osobe u slučaju muslimanskog dolaska na vlast.[27] Blumenthal izdvaja i druge iranofobne primjere poput proizraelske kampanje na paradi ponosa u San Franciscu 2011. koja je uključivala bizarnu lutku tadašnjeg iranskog predsjednika M. Ahmadinežada sodomiziranog nuklearnim projektilom,[7] a J. Michaelson navodi i ridikuloznu sliku navodnog homoseksualca iz 2014. s porukom "Hamas i Iran ubijaju gejeve poput mene – u Izraelu sam slobodan".[3] Usto, Michaelson ističe i cinične opaske američkih neokona na račun LGBT statusa u Iranu s obzirom da se odupiru priznavanju istih prava u vlastitoj zemlji.[3] Slične opaske od strane LGBT aktivista upućene su 2012. i na račun kanadske konzervativne vlade i ministra vanjskih poslova J. Bairda, s obrazloženjem da se koriste pinkwashingom za manipuliranje imigrantskim pitanjima i za poticanje rata protiv Irana.[32]

Promatrajući pinkwashing kroz prizmu homonacionalizma, S. Schulman navodi niz primjera iz Evrope u kojima je ostvarena simbioza između radikalne desnice i određenih struktura LGBT pokreta.[4] U Nizozemskoj, brojni poklonici ubijenog LGBT političara P. Fortuyna vremenom su se priklonili G. Wildersu, ekstremnom desničaru čija je Stranka za slobodu početkom 2010-ih kotirala kotirala kao treća najjača u državi.[4] U Norveškoj, masovni ubojica A. B. Breivik inspiraciju za svoja pisanja crpio je iz djela B. Bawera, američko-norveškog pisca kritičnog prema muslimanskoj imigraciji.[4] Godine 2010., britanski The Guardian izvijestio je da domaća rasistička organizacija EDL broji 115 članova u svom gej krilu.[4] Njemačka LGBT organizacija LSVD u više je navrata objavljivala priopćenja navodeći muslimanske imigrante kao neprijatelje homoseksualnih osoba.[4] U julu i augustu 2012. godine, koalicija populističkih grupa radikalne desnice (uključujući Englesku ligu obrane ili EDL) u finskom Helsinkiju i švedskom Stockholmu pokušala je organizirati anti-islamski prosvjed paralelno s održavanjem LGBT sedmice ponosa, što je od strane stručnjaka opisano pinkwashingom njihove islamofobne ideologije.[33][34] L. Bjurwald, spisateljica i istraživač evropske radikalne desnice, navodi da EDL iskorištava LGBT manifestacije u Ujedinjenom Kraljevstvu prikazujući muslimane kao "homofobnog i nedemokratskog neprijatelja", te da se pritom koriste taktikom "zavadi pa vladaj" (lat. Divide et impera) tj. stvaranjem razdora među evropskim manjinama.[34] Kao odgovor na navedene aktivnosti ekstremnih desničara nastale su i LGBT organizacije koje su angažiranje u borbi protiv pinkwashinga, npr. Queers against Pinkwashing.[34]

Rusofobni aktivizam uredi

S. Lefebvre iz Centra za ekonomska i politička istraživanja (engl. Center for Economic and Policy Research; CEPR) ističe dvostruka mjerila u tome što Obamina administracija zajedno s vodećim američkim medijima često kritizira Rusiju zbog neuspjeha pružanja osnovnih sloboda LGBT populaciji, dok istovremeno zatvara oči pred lošim stanjem LGBT prava u savezničkim zemljama poput Hondurasa, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te zanemaruje napredak LGBT prava na Kubi. Lefebvre u analizi izričito navodi i fenomen pinkwashinga kojeg definira kao "namjerno isticanje podrške LGBT pravima uz sistematsko ignoriranje ili umanjivanje drugih relevantnih pitanja ljudskih prava".[35] L. Penny, spisateljica i feministička aktivistica, suprostavila se onima koji su kritizirali rusku LGBT politiku tokom zimske olimpijade u Sočiju argumentom o njihovoj šutnji prema homofobnom tretmanu u vlastitim državama, navodeći[36]:

Dok zapadne nacije prkosno mašu zastavama duginih boja pred ruskim licem, LGBT zajednica u istim tim državama biva maltretirana i zlostavljana. Potpora pravima LGBT osoba u svijetu je za pohvalu, no kada je riječ o nečem više od pinkwashinga onda treba poduzeti nešto u vlastitom domu.

– L. Penny[36]

Ekonomski primjeri uredi

J. Michaelson tvrdi da je pinkwashing korišten u kampanji s ciljem pridobivanja simpatija javnog mnijenja za izgradnju naftovoda Keystone kojim bi se kanadska nafta transportirala u Sjedinjene Države, budući da su njegovi zagovornici argumentirali da Kanada zaslužuje takav projekt zbog "boljeg stanja LGBT prava od ostalih svjetskih proizvođača nafte".[3] Neki od korištenih slogana kampanje bili su "OPEC mrzi gejeve" (engl. OPEC hates gays) i "kanadska etička nafta protiv OPEC-ove konfliktne nafte" (engl. Canadian Ethical Oil vs. OPEC conflict oil).[3] Michaelson kritizira takav pristup i ističe da se temeljem iste induktivne pogreške može opravdati etički sporan tretman kanadskih etničkih manjina poput crnaca ili Indijanaca, te ekološki upitna obrada katranskog pijeska.[3] Zbog pinkwashinga kritizirana je i britanska naftna kompanija BP jer je neposredno nakon izljeva nafte u Meksičkom zaljevu pokušala popraviti imidž pokretanjem kampanje zapošljavanja LGBT osoba (engl. LGBT Careers Event).[37]

Umjetnički primjeri uredi

U. Čvoro, istraživač suvremene kulture s australskog Nacionalnog instituta za eksperimentalne umjetnosti (NIEA), u svojoj knjizi o turbofolku navodi prezentaciju "životopisnih zlikovaca" iz filma Parada S. Dragojevića kao primjer pinkwashinga s obzirom da se homofobi, ultranacionalisti i kriminalci iz regije nedavno pogođene ratovima predstavljaju u pozitivnom svjetlu.[38]

Povezano uredi

Reference uredi

  1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 (en) Schulman, Sarah (2012). Israel/Palestine and the Queer International. Durham: Duke University Press. str. 135-136, 141-143, 176. i 181-183. ISBN 9780822353584. OCLC 783520886. 
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 (en) Dhawan, Nikita; Engel, Antke; Holzhey, Christoph H. E.; Woltersdorff, Volker (2015). Global Justice and Desire: Queering Economy. Social justice. Abingdon, Oxon; New York: Routledge. str. 102-103. ISBN 9780415712255. OCLC 894183604. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 (en) Michaelson, Jay (28. 12. 2014). „How Canadian Oilmen Pinkwash the Keystone Pipeline”. New York: The Daily Beast. 
  4. ↑ 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 4,17 4,18 4,19 4,20 4,21 4,22 4,23 4,24 4,25 4,26 4,27 4,28 4,29 4,30 4,31 (en) Schulman, Sarah (22. 11. 2011). „Israel and ‘Pinkwashing’”. New York: The New York Times. 
  5. ↑ 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,12 (en) Puar, Jasbir K. (1. 7. 2010). „Israel's gay propaganda war”. Tel Aviv: Ynetnews. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 (en) Kaufman, David (13. 5. 2011). „Is Israel Using Gay Rights to Excuse Its Policy on Palestine?”. New York: Time. 
  7. ↑ 7,00 7,01 7,02 7,03 7,04 7,05 7,06 7,07 7,08 7,09 7,10 7,11 7,12 7,13 7,14 7,15 (en) Blumenthal, Max (2013). Goliath: Life and Loathing in Greater Israel. New York: Nation Books; Perseus Books Group. str. 215-216. ISBN 9781568586342. OCLC 851754583. 
  8. ↑ 8,00 8,01 8,02 8,03 8,04 8,05 8,06 8,07 8,08 8,09 8,10 8,11 8,12 8,13 8,14 (en) Bohrer, Ashley (9. 8. 2014). „Against the pinkwashing of Israel”. Doha: Al Jazeera. 
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 (en) Deb, Basuli (2015). Transnational Feminist Perspectives on Terror in Literature and Culture. Routledge interdisciplinary perspectives on literature. 36. New York; London: Routledge. str. 68-69. ISBN 9781138797512. OCLC 881664607. 
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 (en) Morgensen, Scott Lauria (januar 2012). Queer Settler Colonialism in Canada and Israel: Articulating Two-Spirit and Palestinian Queer Critiques. Settler Colonial Studies. 2. (2). Abingdon, Oxon: Taylor & Francis. str. 167-190. DOI:10.1080/2201473X.2012.10648848. ISSN 2201-473X. OCLC 5136116899. 
  11. ↑ 11,0 11,1 (en) Sharoni, Simona (septembar 2012). Gender and Conflict Transformation in Israel/Palestine. Journal of International Women's Studies. 13. (4). Bridgewater, Massachusetts: Bridgewater State College. str. 113-128. ISSN 1539-8706. OCLC 832422759. 
  12. ↑ 12,00 12,01 12,02 12,03 12,04 12,05 12,06 12,07 12,08 12,09 12,10 12,11 12,12 12,13 12,14 12,15 12,16 12,17 12,18 12,19 (en) Elia, Nada; Maikey, Haneen (2012). „7. The Brain of the Monster" i "13. The History and Contemporary State of the Palestinian Sexual Liberation Struggles”. u: Lim, Audrea. The Case for Sanctions Against Israel. London; Brooklyn, New York: Verso Books. str. 57, 127-129. i 230. ISBN 9781844674503. OCLC 668194057. 
  13. ↑ 13,00 13,01 13,02 13,03 13,04 13,05 13,06 13,07 13,08 13,09 (en) Berthelsen, Morten (1. 10. 2009). „'Stop using Palestinian gays to whitewash Israel's image'”. Tel Aviv: Haaretz. 
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 14,4 14,5 14,6 (en) Valman, Nadia; Roth, Laurence (2015). The Routledge Handbook of Contemporary Jewish Cultures. Routledge handbooks. Abingdon, Oxon: Routledge. str. 242. ISBN 9780415473781. OCLC 861120111. 
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 (en) Puar, Jasbir K. (august 2011). Citation and Censorship: The Politics of Talking About the Sexual Politics of Israel. Feminist Legal Studies. 19. (2). Dordrecht: Springer. str. 133-142. DOI:10.1007/s10691-011-9176-3. ISSN 0966-3622. OCLC 746763048. 
  16. ↑ 16,0 16,1 (en) Gluhovic, Milija (2013). „10. Sing for Democracy: Human Rights and Sexuality Discourse in the Eurovision Song Contest”. u: Fricker, Karen; Gluhovic, Milija. Performing the 'New' Europe: Identities, Feelings and Politics in the Eurovision Song Contest. Studies in international performance. Houndmills, Basingstoke, Hampshire; New York: Palgrave Macmillan. str. 201-203. ISBN 9780230299924. OCLC 847140452. 
  17. ↑ 17,00 17,01 17,02 17,03 17,04 17,05 17,06 17,07 17,08 17,09 17,10 17,11 17,12 17,13 17,14 17,15 17,16 17,17 17,18 17,19 17,20 17,21 (en) Schulman, Sarah (30. 11. 2011). „A documentary guide to 'Brand Israel' and the art of pinkwashing”. Chicago, Illinois: Mondoweiss. 
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 18,3 18,4 18,5 (en) Long, Scott (19. 11. 2011). „Pinkwashing Lieberman, whitewashing fascism”. Chicago, Illinois: Mondoweiss. 
  19. ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 19,4 19,5 (en) Pouzol, Valérie (2015). „11. From a "Gay Paradise" to a Pioneer Frontier: Constructs of the "Frontier" in the Activist Struggle and Activist Discourse of LGBTQs in Israel and Palestine, 1988-2012”. u: Parizot, Cédric; Latte Abdallah, Stéphanie. Israelis and Palestinians in the Shadows of the Wall: Spaces of Separation and Occupation. Farnham, Surrey; Burlington, Vermont: Ashgate Publishing. str. 196-198. ISBN 9781472448880. OCLC 892514305. 
  20. ↑ (en) Avraham, Eli (17. 6. 2009). Marketing and managing nation branding during prolonged crisis: The case of Israel. Place Branding and Public Diplomacy. 5. (3). London: Palgrave Macmillan. str. 202-212. DOI:10.1057/pb.2009.15. ISSN 1751-8040. OCLC 443244495. 
  21. ↑ (en) Remkus Britt, Brett (25. 7. 2014). Pinkwashed: Gay Rights, Colonial Cartographies and Racial Categories in the Pornographic Film Men of Israel. International Feminist Journal of Politics. 72. Abingdon, Oxon: Taylor & Francis. str. 1-18. DOI:10.1080/14616742.2014.929370. ISSN 1461-6742. OCLC 5712510886. 
  22. ↑ (en) Puar, Jasbir K. (maj 2013). Rethinking Homonationalism. International Journal of Middle East Studies. 45. (2). New York: Columbia University Press. str. 336-339. DOI:10.1017/S002074381300007X. ISSN 0020-7438. OCLC 5127895396. 
  23. ↑ 23,0 23,1 (en) Grossman, Lawrence (2014). „4. Jewish Communal Affairs”. u: Dashefsky, Arnold; Sheskin, Ira. American Jewish Year Book 2013: The Annual Record of the North American Jewish Communities. Cham; New York: Springer. str. 171-172. DOI:10.1007/978-3-319-01658-0. ISBN 9783319016580. OCLC 868921074. 
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 (en) Luongo, Michael (8. 6. 2012). „Gay Palestinians caught in the middle of the conflict”. Boston: Global Post. 
  25. ↑ 25,0 25,1 (en) Drucker, Peter (2015). Warped: Gay Normality and Queer Anti-Capitalism. Historical materialism book series. 92. Leiden; Boston: Brill. str. 47. i 132. ISBN 9789004223912. OCLC 893452246. 
  26. ↑ 26,0 26,1 26,2 (en) Abunimah, Ali (2014). The Battle for Justice in Palestine. Chicago, Illinois: Haymarket Books. ISBN 9781608463244. OCLC 864789666. 
  27. ↑ 27,0 27,1 27,2 (en) Long, Scott (mart 2009). Unbearable Witness: How Western Activists (Mis)recognize Sexuality in Iran. Contemporary Politics. 15. (1). London: Routledge; Taylor & Francis. str. 119-136. DOI:10.1080/13569770802698054. ISSN 1356-9775. OCLC 362957073. 
  28. ↑ (en) Puar, Jasbir K. (2007). Terrorist Assemblages: Homonationalism in Queer Times. Next Wave. Durham: Duke University Press. str. ix-xi, 229. i 321. ISBN 9780822341147. OCLC 137324975. 
  29. ↑ 29,0 29,1 (en) Rastegar, Mitra (1. 1. 2013). Emotional Attachments and Secular Imaginings: Western LGBTQ Activism on Iran. GLQ: A Journal of Lesbian and Gay Studies. 19. (1). Durham: Duke University Press. str. 1-29. DOI:10.1215/10642684-1729527. ISSN 1064-2684. OCLC 822926549. 
  30. ↑ (en) Massad, Joseph Andoni (2015). Islam in Liberalism. Chicago; London: University of Chicago Press. str. 245-258. ISBN 9780226206226. OCLC 871670666. 
  31. ↑ (fr) Riché, Pascal (13. 7. 2007). „Pour diaboliser l’Iran, « Rue 89 » confond crimes pédophiles et homosexualité”. Beirut: Voltaire Network International. 
  32. ↑ (en) CTV News (25. 9. 2012). „Critics accuse Kenney of 'pinkwashing' in targeted emails”. Toronto: CTV Television Network. 
  33. ↑ (en) Deland, Mats; Minkenberg, Michael; Mays, Christin (2014). In the Tracks of Breivik: Far Right Networks in Northern and Eastern Europe. Berlin; Wien: LIT Verlag. str. 12. ISBN 9783643905420. OCLC 881140905. 
  34. ↑ 34,0 34,1 34,2 (en) „Queers against Pinkwashing reject Counter Jihad”. Stockholm: Radio Sweden. 3. 8. 2012. 
  35. ↑ (en) Lefebvre, Stephan (16. 8. 2013). „Foreign Policy Pinkwashing: Russia's New Law and Continuing Violence in Honduras”. Washington, DC: Center for Economic and Policy Research. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-20. Pristupljeno 2015-06-22. 
  36. ↑ 36,0 36,1 (en) Penny, Laurie (13. 2. 2014). „Less homophobic than Russia? It's not something to give yourself a medal for”. London: The Guardian. 
  37. ↑ (en) Wilkins, Naomi (11. 11. 2014). „BP reach for the pinkwash with 'LGBT Careers Event'”. Edinburgh: Bright Green. 
  38. ↑ (en) Čvoro, Uroš (2014). Turbo-folk Music and Cultural Representations of National Identity in Former Yugoslavia. Farnham, Surrey; Burlington, Vermont: Ashgate Publishing. str. 171-175. ISBN 9781472420367. OCLC 868038305. 

Vanjske veze uredi

  Portal LGBT
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Pinkwashing&oldid=41583596