Pelleas
Pelleas je bio jedan vitezova Okruglog stola iz legende o Kralju Arthuru.
| Pelleas | |
|---|---|
 | |
Njegov lik se prvi put pojavljuje u francuskom Ciklusu postvulgata, u kom je prikazan kao sin siromašnog plemića zaljubljen u djevicu Arkade (ili Arhade).
U romanu Thomasa Malorya Le Morte Darthur - Pelleas je vitez zaljubljen u Ettardu. On ju je nakon što pobijedio na velikom turniru, proglasio svojom muzom i najljepšom ženom, ali je ona oholo odbila njegovo udvaranje.[1] Kako bi joj se približio i mogao je vidjeti, Pelleas se više puta dao zarobiti od njenih vitezova, iako bi ih prije tog pobijedio. Njegov drug Gawain ponudio mu je pomoć sa Ettardom, tako što će joj reći da ga je ubio, pa će tako kod nje probuditi samilost i ljubav prema Pelleasu.[1] Plan se izjalovio na samom startu, jer se Ettarda razveselila kad je čula tu vijest, čak je dozvolila Gawainu, da provede noć u njenoj postelji, pa je on tako iznevjerio Pelleasa. Pelleas je to i sam otkrio našavši ih usnule u krevetu, ali kad je razjaren potegao mač da ih ubije, u posljednjem trenutku je odustao od osvete, ali je ostavio svoj mač preko njih. Kad je Ettarda ujutro to vidjela, shvatila je Gawainovu prevaru i otjerala ga.[2]
U Pelleasov život se nakon tog uplela vila Gospa od jezera, ovdje zvana Nyneve, kojoj se on toliko smilio, da ga je i zavoljela, pa mu je htjela pomoći u nastojanju da ga Ettard zavoli. Ona je svojim čarolijama u tom i uspjela, ali se Pelleas od nje toliko ohladio, da ju je zamrzio. Nesretno zaljubljena Ettard je zbog tog umrla, dok su Pelleas i Nyneve postali ljubavnici.[2]
Po Maloryu Pelleas je bio jedan od četvorice vitezova koji su došli do Svetog grala, što se ne slaže sa prethodnim pričama na tu temu, jer su se dotad uvijek spominjala samo trojica.[1]
Pelleas je varijacija od imena - Pelli ili Beli, Pellinore, a ona su derivat od imena Pelli (ili Beli) Mawr, - mawr je značio velik. Jedna intrigantna mogućnost je da su Pellinore i Pelleas bili braća. [2]
Izvori uredi
Vanjske veze uredi
- Pelleas na portalu Gordd Cymru Arhivirano 2015-09-16 na Wayback Machine-u (en)