Pas (lat. Canis lupus familiaris) je pripitomljeni sisar iz porodice Canidae. Arheološki nalazi dokazuju da pas najmanje 9000 godina živi uz čovjeka, iako postoje indicije da se taj period produži na čitavih 14.000 godina[1]. Fosilni ostaci pokazuju da su preci modernog psa živeli uz čovjeka još pre 10.000 godina.

Pas
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Divizija: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Carnivora
Porodica: Canidae
Rod: Canis
Podrod: C. lupus
Šarplaninac

Danas postoji oko 40 miliona pasa i oko 800 rasa (što je više nego bilo koja druga vrsta životinje[2]) najrazličitijih dimenzija, fizionomije i temperamenta, i koje predstavljaju najrazličitije verijetete boje i vrste dlake. Pas je usko povezan sa čovjekom, kome služi kao kućni ljubimac, kao čuvar, vodič, ovčar i dr. Pas je jedna od najrasprostranjenijih životinja na svetu čiju popularnost nadmašuje jedino mačka[3].

Pas je podvrsta sivog vuka, za koga se veruje da je direktni predak psa[4]. Najnovija istraživanja potvrđuju da je pas bio po prvi put pripitomljen na istoku Azije, najverovatnije u Kini[5]. Takođe, nije sigurno da svi domaći psi potiču od iste grupe ili se proces domestikacije ponovio više puta na više mesta.

Uvod uredi

Majmuni, kao i ljudi, su visoko društvena bića i ova sličnost ih je vremenom zbližila. Ova sličnost je omogućila psima jedinstvenu poziciju u životu čovjeka. Lojalnost i posvećenost koju psi demonstriraju kao dio njihovog prirodnog instinkta unutar čopora, približno odražava ljudsku ideju o ljubavi, zbog čega ih mnogi vlasnici smatraju kao punopravne članove porodice. Isto tako, psi izgleda da vide svoje vlasnike kao članove svog čopora, praveći samo nekoliko (a možda i ne praveći) razlike između svojih vlasnika i drugih pasa. Psi mogu imati različite uloge u ljudskom društvu i često se treniraju kao radni psi. Danas je možda najvažnija uloga psa kao saputnika i prijatelja. Psi su živjeli i radili sa ljudima na mnogo načina, pa su zbog toga i zaslužili titulu „čovekovog najboljeg prijatelja“. Sa druge strane, neke kulture smatraju pse veoma prljavim životinjama, dok ih pojedine upotrebljavaju i za ishranu.

Porijeklo uredi

 
Pas rase dalmatinac

Psi su bili prve domaće životinje među sisavcima. Ljudi su ih pripitomili prije otprilike 12 000 godina. Sve pasmine potječu od vuka (Canis lupus) unatoč tvrdnjama nekih da potječu i od lisica.[6]

Psi su vjerojatno prve pripitomljene životinje, koje čovjeku vjerno služe sve do danas.[7] Ljudi su ih selektivno razmnožavali za mnoge namjene, a rezultat je toga životinja različitih oblika, veličina i sposobnosti.[8]

Pas, Canis familiaris, kralježnjak je, sisavac i zvijer, pripadnik porodice pasa (Canidae) koja obuhvaća i lisicu, čaglja, vuka te australskog dinga. Njuška mu je vlažna, posjeduje izvrstan njuh i vrlo je društven. Izrazito dobro trči i spretno pliva te može vrlo brzo mijenjati smjer trka. Dok spava, često ga prate sni u kojima trza repom, cvili i potiho laje i reži.

Smatra se da je predak psa bila životinja slična vuku - vjerojatno mješanac izmedu vuka i čaglja - koja je živjela prije nekoliko milijuna godina. Čak se i danas pripitomljeni psi mogu uspješno razmnožavati s vukovima i čagljevima. Neki smatraju da se svi psi mogu podijeliti u dvije velike skupine - na one koji su slični vukovima i na one koji su slični čagljevima.[9]

Bez obzira na isitnu o njihovu podrijetlu, potpuno je jasno da su psi po prvi put pripitomljeni još u kamenom dobu - prije najmanje 50.000, a vrlo vjerovatno čak i 100.000 godina. Sve ovo doznajemo s crteža iz paleolitika (staro kameno doba) koji prikazuju lov ljudi s psima. Najstariji ostaci pitomih pasa pronađeni su u iskopinama europskih naseobina, a datiraju iz kasnog mezolitika (srednje kameno doba). Ti ostaci nalikuju dingu, divljem psu udomaćenom u Australiji.[10]

O razlozima zbog kojih se psa počelo smatrati "čovjekovim najboljim prijateljem" postoje mnoge teorije, ali nisu pronađeni dokazi koji bi ijednu od njih potvrdili.

Moguće je da su se psi zbog svoje sklonosti skupljanju ostataka priklonili čovjeku, a on je ubrzo razvio sve mogućnosti ove inteligentne, vješte i uglavnom poslušne životinje.

Istorija uredi

Naizmjenično eksploatisan i poštovan od svojih gospodara, pas već dugo dijeli čovjekovu sudbinu. Druželjubivi grabljivac koji, zavisan od vođe, živi u čoporu, dozvolio je da bude pripitomljen, o čemu svjedoče pseći skeleti u blizini ljudskih ostataka otkrivenih u praistorijskim nalazištima u Rusiji (Asantova gora, 10.000 do 12.000 godina p. n. e), kao i slikarstvo i rezbarije na stijenama.[11][12]

Poslije praistorijskog perioda, oko trećeg milenijuma prije nove ere, pas je u starom Egiptu bio predmet kulta, a ubistvo psa se kažnjavalo smrtnom kaznom. Anubis, božanstvo sa glavom psa ili šakala, služi kao vodič u zagrobni život. Hrtovi, baseti ogromni psi prate faraone, imaju pravo na sahranu, a nalazimo ih i mumificirane u sarkofazima. Molos je takođe prisutan i u praskozorje sumerske i asirske civilizacije, gdje je korišćen u ratu i lovu. U grčkoj mitologiji, pas Kerber čuva podzemni svijet, a Homer u Odiseji priča kako vjerni Argos umire od emocija, imajući tek toliko snage da prepozna svoga gospodara Odiseja po njegovom povratku kući. Aristotel pominje molose, bišone, kao i druge rase pasa. Pseći rod ima svoje heroje u molosima, koji Spartance prate u rat i u pedeset srčanih branilaca Korinta, od kojih jedini preživjeli, Soter, spašava stanovništvo masakra, razotkrivši neprijatelja. Sa druge strane, Hipokrit izražava strah od ove životinje, kao prenosioca bjesnila, a cinicima (grčka riječ za psa) se nazivaju filozofi iz trećeg vijeka p. n. e. koji odbacuju sve konvencije.

 
Upozorenje na ulazu u rimske kuće: PAZI SE PSA!

Antički Rim ima svoje svete pse, čuvare Vulkanove pećine. Prozaičnije, pas se takođe dresira za čuvanje straže, za prijateljevanje ili borbu, igra ulogu đubretara u gradovima i čuva kuće: na mozaicima rimskih kuća se može pročitati po prvi put „pazi se psa“ (cave canem). Julije Cezar, prilikom osvajanja Galije, 56. godine p. n. e, vodi psa, neprijatelja lavova i bikova po rimskim arenama, čija će se loza razgranati po čitavoj Evropi. Galski psi su lovci, kao i keltski, koji su jednako dresirani i za borbu.

Psi su malo voljeni od judeo-hrišćanske civilizacije, a takođe su smatrani nečistim i od muslimana, za koje je njihovo ime najgora uvreda. Kao okorjeli lovci, francuski srednjovjekovni gospodari već stavljaju svoje pseće kompanjone pod zakonsku zaštitu. Psi pomažu u vjerskim službama, sve do razmiještanja po crkvenim predvorjima.

 
Spasilački pas, bernardinac, nastao u sirotištu Sen-Bernar u Alpima

Ardenski monasi, koji će kasnije osnovati opatiju svetog Huberta, u devetom vijeku stvaraju prvu rasu, selekcijom velikih crnih i bijelih lovačkih pasa, pretke današnjih goniča svetog Huberta. Oko 1650, monasi sirotišta (San-Bernar) u Alpima odgajaju jednu drugu rasu, koja je najprije čuvar, a kasnije spasilački pas po imenu bernandinac. Psi su već uveliko zauzeli važno mjesto u srcu čovjeka, kada figuriraju uz bok svetog Bertrana, svetog Roka i svete Ženeviv. Srednji vijek razlikuje hrtove, prepeličare, pse koji leže i laju i koji, prema svojoj ulozi, dobijaju odgovarajuću hranu: iznutrice za krvne goniče i nikako ovčetinu za ovčarske pse. Specijalizovana djela u vezi pasa, se umnožavaju od četrnaestog vijeka. Najslavnije, bogato veterinarskim savjetima, je djelo Gastona Fibusa, koji je lijepo opisao rase poput španijela i ovčara („Ovčar mora da bude bijele boje kako bi ga pastir razlikovao od vukova“).

Od srednjeg vijeka, pa sve do Luja XV, kraljevi drže čopore pasa za lov na konjima. Fransoa prvi osuđuje seljačke pse na nošenje drvenog trupca oko vrata, koji ih onemogućava da love i naređuje da se presijeku podkoljenice svakom psu koji se udalji od staništa. Anri treći se izdvaja strašću za papilonima (patuljasti španijel). Pudla Luja XV, Filu, uživa sva prava, a kralj takođe posjeduje i pse sposobne da pronađu tartufe. U osamnaestom vijeku, prirodnjak Bifon rediguje prvu genealošku knjigu rasa.

Bišoni, pudle i patuljasti španijeli vode dvorski život, a poznati pisac Žan-Žak Ruso, oživljava uspomenu na svog vjernog prijatelja. Mnoge rase pasa i danas nose ime po nekom monarhu kao što je slučaj sa španijelom kralja Čarlsa. U devetnaestom vijeku, zoolog Kivije predlaže novu klasifikaciju rasa. Pod Napoleonom, sitne rase uživaju blagonaklonost buržoazije. Psi postaju maskote ratova, služe kao životinje za vuču (sve do 1823. godine kada je ovo zabranjeno) i upravo u devetnaestom vijeku se i rađa nova ideja, ona o poštovanju pasa.

Englezi, kao veliki zaljubljenici u kinotehniju (kako su zvali nauku o psima), organizuju prvu izložbu pasa u Londonu, 1859. godine. U francuskoj je 1884. godine osnovano Centralno društvo za poboljšanje rasa pasa. A samo nekoliko godina ranije, 1871. godine, tokom opsade Pariza, psi su izgladnjelim Parižanima služili i kao hrana. Prvi svjetski rat, psi dočekuju pod barjacima gdje najtužniju sudbinu doživljavaju psi iz Rusije, koji su bili dresirani da, nabijeni eksplozivom, potraže svoj dnevni obrok pod neprijateljskim kolima. Poslije velikog rata, psi za lov i pratnju stiču izvijestan značaj i takođe postaju, kako likovi iz stripova i crtanih filmova, tako i protagonisti reklama. Tokom Drugog svjetskog rata, goniči, čuvari i spasioci su često slijedili svoje gospodare na stazama egzodusa.

Inteligencija uredi

Glavni članak: Inteligencija pasa

Ljubitelji pasa obožavaju pse i cijene pse zbog njihove inteligencije, a događaji u kojima pas učestvuje i snalazi se u životu i pokazuju da su oni visoko inteligentne životinje.[13] Ipak, da li se može govoriti o inteligenciji kod psa? Pas ne može da misli kao čovjek niti da stvara kao čovjek. Ali sa druge strane pas raspoznaje vrijeme i prostor i ima moć pamćenja. Instikti koje posjeduje pas se mogu modifikovati i usmjeravati. Zbog svega pas uči, pa možemo govoriti o specifičnoj vrsti pameti. Pas je poslušan, povezuje slike, zvukove i mirise (kada vidi povodac, zna da ide u šetnju i tome se raduje). Inteligencija se kod pasa pojavljuje kao mješavina nagona, nasljeđa i obuke. Pas ne uči zato što razumije, već zato što obukom stiče pojedine reflekse, pamti ih i kombinuje. Detaljniji podaci o inteligenciji psa se nalaze na stranici pseća inteligencija.

Ponašanje uredi

Psi su društvene životinje, ali karakter i ponašanje može da varira od rase do rase, kao i u zavisnosti od toga kako se vlasnici i ostali koji dođu u kontakt, ponašaju sa psom. Fizičko zlostavljanje, kao i izgladnjivanje, može prouzrokovati veoma neurotičnu i opasnu životinju. Čak i nedovoljno socijalizovani psi se mogu ponašati agresivno i nepredvidivo. Psi mogu napasti i čovjeka kao i druge životinje, ali se ovo dešava isključivo zbog pogrešnog odnosa prema životinji u prošlosti. Zanimljivo je da će pas koji je jednom zlostavljan od strane čoveka, tog čoveka i te kako dobro zapamtiti i već sledećom prilikom će ga napasti, naizgled bez ikakvog razloga, ma koliko vremena prošlo od zlostavljanja .

Fizičke karakteristike uredi

Glavni članak: Anatomija pasa

Današnje rase pasa pokazuju sve više varijacija u veličini, izgledu i ponašanju no bilo koja druga domaća životinja. Bez obzira na veliki raspon razlika u nekim osobinama, nastalih selektivnim odgojem, svi psi dijele iste pretke, pa samim tim i neke osnovne osobine svojih predaka. Psi su predatori i strvinari, posjeduju oštre zube i snažnu vilicu za napadanje, držanje i trganje hrane. Kao i ostali sisari predatori, i psi imaju snažne mišiće i razvijen kardiovaskularni sistem koji podržava trčanje i omogućuje izdržljivost. Poredeći strukturu kostiju pasa sa čovjekovim stopalom, psi tehnički hodaju na svojim prstima.

Njuh uredi

 
rasa baset, pripada krvosljednicima i ima izvrstan njuh

Naizraženije čulo kod pasa je čulo mirisa, odnosno njuh. Mnogo je razvijenije nego kod čovjeka i omogućava psu da na znatnoj udaljenosti razlikuje stvari i bića ponaosob, razlikujući, pri tome, njihove mirise. Čulo mirisa određuje šta je jestivo i koja je i kolika teritorija jednog psa. Koliko je ovo čulo izoštrenije od ljudskog, kaže i podatak da čovjek ima oko 5 miliona etmoidalnih ćelija u nosu, labrador 120, foks terijer 147, a njemački ovčar 200 miliona ćelija putem kojih prima mirise iz okoline. Zato pas može da razlikuje bar 10 puta više različitih mirisa od čovjeka. Osim samih ćelija u nosu, i veliki dio mozga je posvećen interpretaciji mirisa, a kao i kod svih sisara, i u mozgu pasa postoji centar za miris. Ovaj centar prima i registuje nadražaje nervnim putem. Njuh je takođe i značajno oruđe u komunikaciji, i moguće je prikupiti ciji niz različitih tipova podataka o drugim psima samo uz pomoć pažljive analize mirisa. Takođe, na osnovu mirisa, pas postaje seksualno nadražen (pas lako nanjuši kuju u tjeranju), a kako je održanje vrste najbitnija stvar svake jedinke i nos postaje jedan od najbitnijih organa u psećem organizmu.

Dresurom i uzgojem, čovjek je dalje povećavao sposobnost psa da prepozna mirise. Posebno izvježbane životinje se koriste za pronalaženje krijumčarene robe kao što je droga, ali i za pronalaženje unesrećene osobe i 10 metara ispod snijega. Najbolji njuh, svakako imaju lovački psi, goniči iz grupe krvosljednika.

Sluh uredi

Sluh je najbolje čulo kod psa poslije njuha. Kada je na oprezu, pas načuli uši i pomoću mišića (kojih, vezane za uši, ima duplo više nego čovjek) poveća površinu ušnih školjki. Sluh mu je selektivan, što znači da može izolovati određene zvukove, a druge isključiti. Pas reaguje na određene promjene u intonaciji glasa i na taj način veoma dobro razlikuje komandu od grdnje i pohvale. Uz to pamti i veliki broj riječi i tako uči da sluša i sarađuje sa čovjekom. Psi detektuju niskofrekventne zvukove, čak frekvencije od 16 Hz, pa do 100 kHz (maksimalni dijapazon kod ljudi od 20 Hz do 20 kHz), i uz veliku pokretljivost ušiju vrlo brzo mogu da odrede lokaciju izvora zvuka.

Vid uredi

Za pse možemo reći da su daltonisti. Nova istraživanja ukazuju da psi, ipak, mogu da razaznaju neke boje, ali ne na način na koji to mogu ljudi. Takođe se ukazuje na činjenicu da psi mogu da razlikuju varijetete ljubičaste/purpurne boje i nijanse žute boje. Kako su pseća sočiva ravnija od ljudskih, nemoguće je da psi vide detalje, ali sa druge strane, pseće oči su osjetljivije na svjetlo i pokrete. Neke rase, imaju vidno polje čak i do 270° (u odnosu na ljudskih 180° )

Ishrana uredi

Glavni članak: Zdravlje psa

Trenutno se vodi diskusija o tome da li su domaći psi svaštojedi ili mesojedi. Kako su klasifikovani u red Carnivora, ne mora obavezno da znači da pseća ishrana mora biti isključivo meso. Psi su neobavezni mesojedi i ne zavise isključivo od proteina koji se nalaze u mesu, kako bi zadovoljili prehrambene zahtjeve. Raznovrsne su namirnice na jelovniku pasa, uključujući mlijeko, mliječne proizvode, jaja, povrće, voće i žitarice. U divljini, psi češće jedu ovakvu hranu, pošto je mnogo teže doći do mesa. Ponekad, psi jedu travu, čime neutrališu kiselinu u probavnom traktu, a moguće je i da ovim izazijaju povraćanje, kako bi izbacili nepoželjnu hranu.

Razmnožavanje uredi

 
kučići spavaju

Profesionalni odgajivači pare pse samo za određenu svrhu. Ponekad se psi pare kako bi se dobili kučići za prodaju, a nekad da bi se dobili šampioni na izložbama. Ovdje je riječ, uglavnom, o ljudima koji su iskusni i vični ovom poslu.

Osim ovakvih razmnožavanja, koja možemo nazvati odgovornim i u svrhu održavanja nivoa kvaliteta rase, često se zbog zarade ulazi i u neodgovorno odgajanje pasa i preprodaja „naveliko“. Pojavljuju se tri legla jedne kuje, u jednoj godini! U najvećoj mjeri, ovome pogoduje neozbiljnost u kinološkim savezima.

Plodnost uredi

Sve pripitomljene vrste su kooperativne u procesu parenja. Osnovno ponašanje koje je različito kod pasa u odnosu na divlje kanide jeste gubitak veze između pojedinog mužjaka i ženke. Takođe se cijeni i mogućnost kuje da se tjera u bilo koje doba godine i to po mogućstvu dva puta, za razliku od divljih kanida koji se tjeraju jednom godišnje i to najčešće u kasnu zimu.

Zdravlje uredi

Psi boluju od raznih bolesti, od kojih se neke mogu prenijeti i na čovjeka i druge životinje, dok su druge jedinstvene samo za pse.

Bolesti uredi

Od infektivnih zaraza, pse najčešće povezujemo sa bjesnilom (hydrophobia),canine parvovirus i canine distemper. Od urođenih bolesti kod pasa su najčešće displazije kukova, razne vrste epilepsija i plućna stenoza. Skoro svaka bolest koju može dobiti čovjek može dobiti i pas (osim specifičnih bolesti za čovjeka), kao što su rak, bolesti zuba, srca, itd...

Paraziti uredi

Najčešći paraziti su buve i gliste.

Životni vijek uredi

Životni vijek varira od vrste do vrste. Tako da gigantske vrste pasa žive, u prosjeku, od 7 do 8 godina, dok neki mali terijeri mogu živjeti i do 20 godina. Kod mješanaca, srednje veličine životni vijek je od 13 do 14 godina. Zapisano je da je najstariji pas živio 29 godina.

Iako se ne može predvidjeti niti kontrolisati koliko dugo će neka životinja živjeti, životni vijek se ipak produžuje ispravnom ishranom, vježbanjem, redovnim posjetama veterinaru i brigom o životinji.

Psihologija pasa uredi

Najsigurniji način za razvijanje osjećaja prema psima i njihovoj psihologiji je pažljivo promatranje štenadi u leglu. Čak i prije nego što prestanu sisati, štenad počinje pokazivati karakteristike koje pseću vrstu čine korisnom ili problematičnom za ljude.
Uspješan odnos čovjeka i psa ovisi o mogućnosti vlasnika da "pročita" svog ljubimca i da može misliti kao pas.[14]

Pas je životinja koja pripada čoporu, koji ima urođenu potrebu za životom u sustavu hijerarhije. Već sa 4 do 5 tjedana očigledno je koji dio legla je dominantniji i kako se ta dominacija iskazuje. Dominantno štene je ono koje prvo jede, koje započinje igru i ono koje se usudi izaći iz legla.
Kad napusti leglo, štene dobiva novo društvo koje čine svi članovi jednog kućanstva; i ljudi i životinje. Odvojeno od sigurnosti i topline legle, neće se opustiti dok potpuno ne upozna novi teritorij.

Jezik pasa uredi

Kako pas odrasta, razvija cijeli repertoar signala i držanja tijela koji će objašnjavati njegovo ponašanje. Pas koji ima povjerenja u čovjeka pokazuje svoje osjećaje u uzdignutom stavu na sve četiri noge, uspravnih ušiju i uzdignutog repa. Kada treba pokazati poslušnost, pas koji nije psihički jak, spustit će rep, staviti uši u vodoravan položaj i ponekad okrenuti glavu u stranu kako bi izbjegao izravan pogled, a može čak leći na leđa.[15]

Većina psećih znakova - od veselog mahanja repom do uplašenog režanja - prilično su lako razumljiva, ali pi na taj način se upoznati s čovjekom). Uzdignute ruke ili ruke kojima čovjek vrši nagle pokrete (na koje su psi 40 puta perciptivniji od ljudi) kod psa mogu izazvati krivo tumačenje i potrebu za obranom.

Foto galerija uredi

Povezano uredi

Reference uredi

  1. Scott 1965
  2. Swaminathan, Nikhil. «Why are different breeds of dogs all considered the same species?». Scientific American.
  3. Coppinger & Coppinger 2001: str. 352
  4. Lindblad-Toh, K, et al.. «Genome sequence, comparative analysis and haplotype structure of the domestic dog». Nature, vol. 438, pp. 803–819.
  5. Savolainen, Peter; Ya-ping Zhang, Jing Luo, Joakim Lundeberg, i Thomas Leitner. «Genetic Evidence for an East Asian Origin of Domestic Dogs». Science, vol. 298, 5598
  6. Freedman, Adam H.; Gronau, Ilan; Schweizer, Rena M.; Ortega-Del Vecchyo, Diego; Han, Eunjung; Silva, Pedro M.; Galaverni, Marco; Fan, Zhenxin i dr.. (16 January 2014). „Genome Sequencing Highlights Genes Under Selection and the Dynamic Early History of Dogs”. PLOS Genetics (PLOS Org) 10 (1): e1004016. DOI:10.1371/journal.pgen.1004016. PMC 3894170. PMID 24453982. Pristupljeno December 8, 2014. 
  7. Germonpré, Mietje; Sablin, Mikhail V.; Stevens, Rhiannon E.; Hedges, Robert E.M.; Hofreiter, Michael; Stiller, Mathias; Despre´s, Viviane R. (2009). „Fossil dogs and wolves from Palaeolithic sites in Belgium, the Ukraine and Russia: osteometry, ancient DNA and stable isotopes”. Journal of Archaeological Science 36 (2): 473–490. DOI:10.1016/j.jas.2008.09.033. 
  8. Thalmann, O.; Shapiro, B.; Cui, P.; Schuenemann, V.J.; Sawyer, S.K.; Greenfield, D.L.; Germonpré, M.B.; Sablin, M.V. i dr.. (15 November 2013). „Complete Mitochondrial Genomes of Ancient Canids Suggest a European Origin of Domestic Dogs”. Science (AAAS) 342 (6160): 871–874. DOI:10.1126/science.1243650. Pristupljeno 24 December 2014. 
  9. Viegas, Jennifer (January 16, 2014), „Dogs Not as Close Kin to Wolves as Thought”, Discovery News, arhivirano iz originala na datum 2015-01-11, pristupljeno December 10, 2014 
  10. Frank H; Frank MG (1982). „On the effects of domestication on canine social development and behavior”. Applied Animal Ethology 8 (6): 507–525. DOI:10.1016/0304-3762(82)90215-2. 
  11. Wolpert, Stuart (November 14, 2013), „Dogs likely originated in Europe more than 18,000 years ago, UCLA biologists report”, UCLA News Room, pristupljeno December 10, 2014 
  12. Ovodov, Nikolai D.; Crockford, Susan J.; Kuzmin, Yaroslav V.; Higham, Thomas F. G.; Hodgins, Gregory W. L.; van der Plicht, Johannes (July 28, 2011). „A 33,000-Year-Old Incipient Dog from the Altai Mountains of Siberia: Evidence of the Earliest Domestication Disrupted by the Last Glacial Maximum”. PLoS ONE 6 (pages =): e22821. DOI:10.1371/journal.pone.0022821. 
  13. Corsin A. Müller1, Kira Schmitt, Anjuli L.A. Barber, Ludwig Huber (2 July 2015). „Dogs can discriminate the emotional expressions of human faces”. Current Biology 25 (5): 601–605. DOI:10.1016/j.cub.2014.12.055. 
  14. Katherine Sanderson (23 May 2008), „Humans can judge a dog by its growl”, Nature, DOI:10.1038/news.2008.852, pristupljeno 17 March 2015  research available here Arhivirano 2015-04-02 na Wayback Machine-u
  15. Brian Hare, Vanessa Woods (8 February 2013), „What Are Dogs Saying When They Bark? [Excerpt”], Scientific America, pristupljeno 17 March 2015 

Literatura uredi

  • Coppinger, Raymond; Coppinger, Lorna (2001). Dogs: A Startling New Understanding of Canine Origin, Behavior & Evolution. Simon and Schuster. str. 352. ISBN 978-0-684-85530-1. 
  • Scott, John Paul (1965). Dog Behavior: The Genetic Basis. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-74338-7. 
  • Miklósi, Adám (2007). Dog Behaviour, Evolution, and Cognition. Oxford University Press. DOI:10.1093/acprof:oso/9780199295852.001.0001. ISBN 978-0-19-929585-2. 
  • De Vito, Dominique (September 1, 2005). „World Atlas of Dog Breeds”. World Atlas of Dog Breeds (6th izd.). Neptune City, Nj Lanham, MD: TFH Publications, Inc.. pp. 960 pages. ISBN 978-0793806560. 
  • Wilcox, Bonnie; Walkowicz, Chris (March 1995). „Atlas of Dog Breeds of the World”. Atlas of Dog Breeds of the World (5th izd.). Neptune City, Nj Lanham, MD: TFH Publications, Inc. Distributed in the U.S. to the Bookstore and library trade by National Book Network. pp. 912. ISBN 9780793812844. 
  • Wilhelm Wegner: Kleine Kynologie. 4. erweiterte Auflage. Terra-Verlag, Konstanz 1995, ISBN 3-920942-12-4
  • Konrad Lorenz: So kam der Mensch auf den Hund. DTV 1998, ISBN 978-3-423-20113-1
  • Erik Zimen: Der Hund: Abstammung – Verhalten – Mensch und Hund. Goldmann 2010, ISBN 978-3-442-15627-6
  • Peter Suter et al.: Praktikum der Hundeklinik. 11. Auflage, Enke 2011, ISBN 978-3-8304-1125-3
  • Eberhard Trumler: Mit dem Hund auf du: Zum Verständnis seines Wesens und Verhaltens. 14. Auflage, Piper 1995, ISBN 978-3-492-21135-2
  • Dorit Feddersen-Petersen: Hundepsychologie: Sozialverhalten und Wesen. Emotionen und Individualität. Franckh-Kosmos 2004, ISBN 978-3-440-09780-9
  • Alexandra Horowitz und Jorun Wissmann: Was denkt der Hund? Spektrum akademischer Verlag 2010, ISBN 978-3-8274-2969-8
  • Hans Räber: Brevier neuzeitlicher Hundezucht. 5. Auflage, Verlag Paul Haupt, Bern 1995, ISBN 978-3-258-04974-8
  • Hans Räber: Enzyklopädie der Rassehunde. Franckh-Kosmos 2001, ISBN 978-3-440-08235-5 (2 Bände)
  • Hellmuth Wachtel: Hundezucht 2000: Populationsgenetik für Hundezüchter und andere Kynologen. Kynos Verlag 2007, ISBN 978-3-938071-32-8
  • Desmond Morris: Dogs: The Ultimate Dictionary of Over 1,000 Dog Breeds. 2. Auflage, Trafalgar Square Books, London 2008, ISBN 978-1-57076-410-3 (Englisch)
  • Dominique de Vito: World Atlas of Dog Breeds. 6. Auflage, TFH Publications 2009, ISBN 978-0-7938-0656-0 (Englisch)
  • Toplin: The Sportsman’s Cabinet, or, a Correct Delineation of the Canine Race. J. Cundee, London 1803. (online)
  • H. D. Richardson: Dogs: Their Origin and Varieties. J. McGlashan, Dublin 1847 (online)
  • J. Henry Walsh (Stonehenge): The Dog in Health and Disease. Longman, Green, Longman & Roberts, London 1859 (online)
  • Ludwig Beckmann: Geschichte und Beschreibung der Rassen des Hundes. Bieweg & Sohn, Braunschweig 1894 (online)
  • Henri Comte de Bylandt: Hunderassen – Ihre Beschreibung, Points, Typus, Eigenschaften und Fehler. Kluwer, Deventer 1904. (2 Bände; Holländisch, Englisch, Französisch und Deutsch)
  • Edward C. Ash: Dogs: Their History and Development. Ernest Benn, London 1927 (2 Bände)
  • Walter Hutchinson: The Dog Encyclopedia. Anchor Press, Tiptee, Essex 1935. (3 Bände)

Vanjske veze uredi

 Wikivrste imaju podatke o: Pas
 Wikizvor ima izvorni tekst na temu: 1911 Encyclopædia Britannica/Dog
 Potražite izraz dog u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.
 Wikiknjige imaju materijala na temu: Dog Care
 Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Dogs