Parodija (grčki: παρῳδία = verovatno "suprotna pesma", tj. pesma postavljena nasuprot originala) jeste umetničko delo napravljeno da se ismeva originalno delo, njegova tematika, autor ili stil, i to putem satire ili ironije.

Antika uredi

Aristotel u Poetici kao tvorca parodije spominje Hegemona s Tasosa, autora Gigantomahije, "koji je prvi pevao parodije" (ὁ τὰς παρῳδίας ποιήσας πρῶτος)[1] ali Atenej precizira da je on bio prvi koji se takmičio u "teatarskim nadmetanjima" (τοὺς θυμελικοὺς ἀγῶνας) i osvojio nekoliko nagrada u Atini.[2] Pozivajući se na stoičara Polemona (2. vek pne.) Atenej za rodonačelnika parodije uzima Hiponakta iz Efesa (6. vek pne.) i citira četiri njegova heksametra o nekom čankolizu.[3] Margit, koji je danas izgubljen, a u antici je uglavnom pripisivan Homeru, i koji je bio poznat još Arhilohu početkom 7. veka pne., opisivao je avanture neke budaline po imenu Margit i bio napisan mešavinom jampskih i heksametarskih stihova. Sačuvana Batrahomiomahija ili Boj žaba i miševa, napisana možda u doba persijskih ratova ili još kasnije, u stilu visokog junačkog patosa priča o sudbini malih životinja. [4]

Najveći grčki parodist bio je komediograf Aristofan, koji je imitirao Eshila i, sa još većim uspehom, Euripida, parodirajući ne samo njegov jezik, nego i duh i način mišljenja, što je parodiju učinilo efektnom i autonomnom književnom formom.[5] Aristofan parodira sastavne delove tragedije, npr. glasnikov govor (Aharnjani, 1174–1189), pa i cele scene iz tragedija, npr. Tesmoforijazuse 848–923 po uzoru na Euripidovu Helenu. No Aristofan ne parodira samo tragediju, već i Pindarove pesme (Ptice, 904–953), religijske obrede (Ptice, 863–888), umišljene poznavaoce retorske veštine (Vitezovi, 1375–1380). Parodija ostaje prisutna i u kasnijoj komediji (npr. kod Eubula), ali je to prisustvo smanjeno u odnosu na Aristofanove komade.[6]

Platon imitira stil i karakter sagovornika koji se pojavljuju u određenom dijalogu, no tu je element parodije znatno suptilniji i cilja da postigne više nego samo efekt smešnoga. Taj je efekt najočitiji kad se posmatraju učesnici u Gozbi.[7]

U Lukijanovim Istinitim povestima nalazimo zabavno parodiranje Herodota i Ktesije, dok njegovi Razgovori bogova pre pripadaju mitološkoj travestiji, žanru koji je nasleđen iz stare i srednje atičke komedije.[8]

U rimskoj književnosti parodija se ređe pojavljuje. U rimskoj komediji nalazi se aristofanovsko parodiranje Enijeve i Pakuvijeve jezičke pompeznosti, ali u mnogo manjem stepenu nego što su to činili atički komediografi. Među malobrojnim delima u kojima dominiraju elementi parodije jesu: deseta pesma u zbirci Catalepton u Vergilijevom dodatku, gde se Katulovo obraćanje brodiću (pesma 4) pretvara u obraćanje nekom nametljivom magistratu; zatim Petronijev roman Satirikon, "koji parodira iznenađujuće široki spektar ostale književnosti";[9] te napokon Senekina Apokolocintoza ili Igra o Klaudijevoj smrti, koja je pisana u stilu menipske satire i parodira i visoki patos epske književnosti i praksu deifikacije rimskih careva i funkcionisanje rimskog senata.

Reference uredi

  1. Aristotel, Poetika, 3 (1448a).
  2. Atenej, Deipnosophistae, XV, 699a.
  3. Atenej, Deipnosophistae, XV, 698b.
  4. Milivoj Sironić, Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 34.
  5. Dragiša Živković (ur.), Rečnik književnih termina, Beograd, 1992, s.v. "parodija", str. 570.
  6. The Oxford Classical Dictionary (3. izd.), 2003, s.v. Parody, Greek, str. 1114.
  7. M. C. Howatson, The Oxford Companion to Classical Literature, 1997, s.v. Parody, str. 410.
  8. The Oxford Classical Dictionary (3. izd.), 2003, s.v. Parody, Greek, str. 1114.
  9. N. W. Slater, Reading Petronius, 1990, str. 18.