Wikipedija

Paleoantropologija

Paleoantropologija (od grč. παλαιός (paleos) "star, drevan", ἄνθρωπος (antropos) "čovjek", u smislu čovječanstvo, i -λογία (-logija) "diskurs" ili "istraživanje") je nauka koja se bavi istraživanjem drevnih ljudi predstavljenih fosilima hominida u vidu okamenjenih kostiju i otisaka stopala, te kombinira discipline paleontologije i fizičke antropologije.

Izlog sa fosiliziranim lubanjama hominida u Muzeju osteologije

Historija paleoantropologije uredi

18. vijek uredi

Od vremena Carla Linnéa, čovjekoliki majmuni su se na osnovu morfološke sličnosti smatrali čovjekovim najbližim srodnicima. U 19. se vijeku nagađalo da su najbliži ljudski srodnici bili šimpanze i gorile, te se na osnovu prirodne rasprostranjenosti tih stvorenja pretpostavljalo da su ljudi dijelili zajedničkog pretka sa afričkim čovjekolikim majmunima i da će se fosili tih predaka pronaći u Africi.[1]

19. vijek uredi

 
Charles Robert Darwin

Početak te nauke je u 19. vijeku kada je došlo do bitnih otkrića koja su dovela do istraživanja ljudske evolucije. Otkriće Neandertalaca u Njemačkoj, Huxleyevo djelo Evidence as to Man's Place in Nature, te Darwinovo Porijeklo čovjeka (The Descent of Man) bili su bitni za rana paleoantropološka istraživanja.

Moderno polje paleoantropologije nastalo je u 19. vijeku sa otkrićem "čovjeka iz Neanderthala" (istoimeni skelet pronađen je 1856. godine, ali je bilo otkrića drugdje još od 1830. godine) i sa dokazima tzv. pećinskih ljudi. Ideja da su ljudi slični određenim čovjekolikim majmunima duže je vrijeme bila očita ljudima, ali ideja biološke evolucije vrsta općenito nije bila legitimisana sve dok Charles Darwin nije objavio Porijeklo vrsta (On the Origin of Species) 1859. godine.

Iako se Darwin u svojoj prvoj knjizi o evoluciji nije pozabavio pitanjem ljudske evolucije — "svjetlo će biti bačeno na porijeklo čovjeka i njegovu historiju" bilo je sve što je napisao o toj temi — implikacije teorije evolucije bile su jasne tadašnjim čitateljima.

Debate između Thomasa Huxleya i Richarda Owena fokusirale su se na ideju čovječje evolucije. Huxley je ubjedljivo predstavio mnoge sličnosti i razlike između ljudi i čovjekolikih majmuna u svom djelu Dokazi čovjekovog mjesta u prirodi (Evidence as to Man's Place in Nature) iz 1863. godine. Do vremena kada je Darwin objavio svoju vlastitu knjigu na tu temu, Porijeklo čovjeka, to je već bila poznata interpretacija njegove teorije — i interpretacija koja je činila njegovu teoriju vrlo kontroverznom. Čak su se i mnogi Darwinovi izvorni pristalice (kao što su Alfred Russel Wallace i Charles Lyell) suzdržavali pred idejom da su ljudska bića mogla evoluirati svoje naizgled beskrajne mentalne kapacitete i moralni senzibilitet prirodnom selekcijom.

Azija uredi

Prije današnjeg općenitog slaganja da rod Homo vuče korijene iz Afrike, prirodoslovci 19. vijeka tražili su njegovo porijeklo u Aziji. Znalo se za takozvane "zmajske kosti" (fosilizirane kosti i zubi) iz kineskih apoteka, ali tek je u ranom 20. vijeku njemački paleontolog Max Schlosser opisao jedan ljudski zub iz Pekinga. Iako je Schlosser (1903) bio jako pažljiv, identificiravši taj zub samo kao "?Antropoid g. et sp. indet?" nadao se da će se u budućim radovima u Kini otkriti novi antropoid.

Jedanaest godina kasnije, švedski geolog Johan Gunnar Andersson poslan je u Kinu kao savjetnik pri iskopavanju i uskoro se zainteresovao za "zmajske kosti". On je bio taj koji je 1918. otkrio nalazišta oko Zhoukoudiana, sela oko 50 kilometara jugozapadno od Pekinga. Međutim, zbog rijetke prirode prirode prvobitnih otkrića, to nalazište je napušteno.

Iskopavanje nije nastavljeno sve do 1921. godine, kada je austrijski paleontolog Otto Zdansky, koji je tek doktorirao u Beču, došao u Peking da bi radio za Anderssona. Zdansky je izveo kratkotrajna iskopavanja na Lokalitetu 1 1921. i 1923. godine i otkrio je samo dva zuba od nekog značaja (jedan pretkutnjak i jedan kutnjak) koje je kasnije uz oprez opisao kao "?Homo sp." (Zdansky, 1927). Nakon toga Zdansky se vratio u Austriju i zaustavio sav terenski rad.

Vijesti o zubima fosilnih hominina obradovale su naučnu zajednicu u Pekingu i uskoro su stvoreni planovi za razvijanje većeg, sistematičnijeg projekta u Zhoukoudianu. U epicentru uzbuđenja nalazio se Davidson Black, kanadski anatom koji je radio pri Peking Union Medical Collegeu. Black je dijelio Andersson interes, kao i njegovo stanovište da je centralna Azija bila obećavajuć dom za rane ljude. Black je tokom kasne 1926. podnio prijedlog Zakladi Rockefeller u potrazi za podrškom za sistematska iskopavanja u Zhoukoudianu i uspostavljanje instituta za istraživanje ljudske biologije u Kini.

Projekat Zhoukoudian nastao je u proljeće 1927. i, dvije godine kasnije, službeno je osnovan Kenozojski istraživački laboratorij Geološkog nadzora Kine. Kao prva institucija te vrste, Kenozojski laboratorij otvorio je nove puteve za istraživanje paleogeologije i paleontologije u Kini. Taj Laboratorij bio je prethodnik Instituta za paleontologiju kičmenjaka i paleoantropologiju (IVPP) Akademije nauke Kine, koja je poprimila svoju modernu formu nakon 1949. godine.

Do prvih bitnijih otkrića tog projekta došao je mladi švedski paleontolog, Anders Birger Bohlin, koji je tada radio kao savjetnik pri terenskom radu u Zhoukoudianu. Pronašao je donji lijevi kutnjak kojeg je Black (1927) identificirao kao nepogrešivo ljudski (povoljno je uspoređen sa prethodnim kojeg je pronašao Zdansky). Kasnije je nazvan Sinanthropus pekinensis.[2] Vijesti o tome isprva su naišle na skepticizam i mnogi naučnici bili su suzdržani po pitanju toga da je jedan zub dovoljno opravdanje za imenovanje nove vrste ranog hominina. Ipak, za malo više od dvije godine, u zimu 1929. godine, Pei Wenzhong, rukovodilac terenskog rada u Zhoukoudianu, pronašao je potpun gornji dio lubanje (lat. calvaria) pekinškog čovjeka. 27 godina nakon Schlosserovog prvobitnog opisa, antika ranih ljudi u Istočnoj Aziji više nije bila predmet nagađanja, već stvarnost.

 
Nalazište u Zhoukoudianu

Iskopavanja na tom nalazištu nastavljena su i davala su odlične rezultate sve do izbijanja Drugog kinesko-japanskog rata 1937. godine. Decenijska istraživanja urodila su brojnim faunskim i kamenim materijalima, kao i fosilima hominina. Među njih spadalo je još 5 potpunih gornjih dijelova lubanje, 9 velikih dijelova lubanje, 6 dijelova lica, 14 nepotpunih donjih čeljusti, 147 izoliranih zuba i 11 postkranijalnih elemenata; procjenjuje se da su to ostaci barem 40 jedinki. Pronađeni su i znaci korištenja vatre u vidu tragova pepela i kostiju i kamenja oštećenih vatrom,[3] iako su neka novija istraživanja izazvala to stanovište.[4][5] Franz Weidenreich je brzo nakon Blackove preuranjene smrti 1934. došao u Peking i preuzeo na sebe istraživanje primjeraka hominina.

Nakon gubitka ostataka pekinškog čovjeka krajem 1941. godine, naučni napori u Zhoukoudianu usporeni su, pretežno zbog manjka financiranja. Došlo je do mahnite potrage za nestalim fosilima, koja se nastavila u 1950-ima. Nakon uspostavljanja Narodne Republike Kine 1949. godine, iskopavanja u Zhoukoudianu nastavljena su. Međutim, zbog političke nestabilnosti i socijalnih nemira u Kini, počevši od 1966. godine, te velikih otkrića u klancu Olduvai i u istočnoj Turkani (Koobi Fora), pozornost paleoantropologa usmjerila se zapadno prema Istočnoj Africi. Iako je Kina ponovo otvorila svoja vrata Zapadu tokom kasnih 70-ih, nacionalna politika koja je pozivala na samodovoljnost, zajedno sa proširenom jezičkom preprekom, osujetile su sve mogućnosti obnovljenih naučnih veza. Doista, harvardski antropolog K. C. Chang naveo je, "međunarodna saradnja (u zemljama u razvoju vrlo često krinka za Zapadnu dominaciju) postala je stvar prošlosti" (1977: 139).

Afrika uredi

 
Australopithecus africanus

U Južnoj Africi 1924. je pronađen važan i rijedak fosil. Profesor Raymond Dart je u kamenolomu vapnenca kod Taunga otkrio neobično dobro očuvan primjerak mlade jedinke (unutrašnji odljev lica i mozga) koji je nazvao Australopithecus africanus (Australopithecus = južni majmun). Iako mu je mozak bio malen (410 cm³), bio je kružnog oblika, za razliku od onog kod šimpanzi i gorila, te sličniji mozgu modernog čovjeka. Uz to, primjerak je imao kratke očnjake, a veliki otvor (foramen magnum) je imao više anterioran položaj, što ukazuje na dvonožno kretanje.

Sve te osobine uvjerile su Darta da je dijete iz Taunga bilo dvonožni ljudski predak, prelazna forma između čovjekolikog majmuna i čovjeka. Prošlo je još 20 godina prije nego što su Dartove tvrdnje ozbiljno shvaćene nakon otkrića dodatnih fosila australopiteka u Africi, koji su imali sličnost s njegovim primjerkom. Preovladavajuće stanovište u to vrijeme bilo je da je veliki mozak evoluirao prije dvonožnosti. Smatralo se da je za dvonožno kretanje bila neophodna inteligencija kao kod modernih ljudi.

Koji su faktori doista pokrenuli čovjekovu evoluciju još uvijek je predmet kontroverze. Dartova hipoteza o savanama predlaže da je dvonožnost uzrokovana prelaskom na savane u svrhu lova. Međutim, noviji dokazi upućuju na to da je dvonožnost postojala i prije savana.[6] Nekoliko antropologa, među njima Bernard Wood, Kevin Hunt i Philip Tobias, proglasili su teoriju o savanama pobijenom. Hipoteza o vodenim majmunima, osmišljena kao odgovor na opažene nedostatke hipoteze o savanama, predlaže da je hodanje kroz vodu, plivanje i ronjenje u potrazi za hranom izvršilo snažan evolutivni utjecaj na pretke roda Homo i da je dijelom odgovorno za odvajanje zajedničkih predaka ljudi od ostalih čovjekolikih majmuna. Većina istraživača u paleoantropologiji ne prihvata tu ideju.[7]

Danas se australopitecini smatraju posljednjim zajedničkim precima koji su doveli do roda Homo, grupe kojoj pripadaju moderni ljudi. I australopitecini i Homo sapiens dio su tribusa Hominini, ali noviji morfološki podaci bacili su sumnju na poziciju vrste A. africanus kao direktnog pretka modernog čovjeka.

Australopitecini su se prvobitno na osnovu veličine grupisali kao gracilni ili robusni. Robusni tip Australopithecusa preimenovan je u rod Paranthropus (P. robustus iz Južne Afrike, te P. boisei i P. aethiopicus iz Istočne Afrike). Tokom 1930-ih, kada je Robert Broom opisao prve robusne primjerke, koristio se rod Paranthropus. Tokom 60-ih robusni tip premješten je u rod Australopithecus. Nedavni koncenzus predstavlja povratak na prvobitnu klasifikaciju kao odvojenog roda.

Pravo žarište paleoantropološke aktivnosti nalazilo se u istočnoj Africi, u poznatom klancu Olduvai u Tanzaniji. Porodica Leakey postala je ime koje se asociralo sa ljudskim porijeklom, a naročito potragom za prvim čovjekom.

Colin Groves i Vratislav Mazák su 1975. obznanili novu vrstu čovjeka, koju su nazvali Homo ergaster.

Ian Tattersall jednom je naveo (Nature 2006, 441:155) da se paleoantropologija ističe kao "grana nauke [koja] drži svoje primarne podatke tajnim."

Poznati paleoantropolozi uredi

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. ↑ Kerry Bright, sponsored by the National Science Foundation at the University of Montana. „Human Evolution: Background Information”. Evolution Education website, evoled.org. Arhivirano iz originala na datum 2003-12-26. Pristupljeno 2014-09-13. 
  2. ↑ Black and Zdansky, 1927
  3. ↑ Black, 1931
  4. ↑ Weiner et al., 1998
  5. ↑ Weiner et al., 1999
  6. ↑ Leakey, R; Lewin R (1992). Origins Reconsidered. Little, Brown & Co. ISBN 0-349-10345-3. 
  7. ↑ Meier, R (2003). The complete idiot's guide to human prehistory. Alpha Books. str. 57–59. ISBN 0-02-864421-2. 

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Paleoantropologija&oldid=41076120