Palazzo Grassi
Palazzo Grassi ili Palazzo Grassi-Stucky je neoklasicistička palača na Kanalu Grande u venecijanskom sestieru San Marco. Palazzo Grassi je bila posljednja velika venecijanska palača izgrađena na Kanalu Grande prije propasti Mletačke Republike.
 | |
| Mjesto | Venecija |
| Država |  Italija
|
| Vrijeme gradnje | 1748. – 1772. |
| Obnova | 1983. i 2005. |
| Naručitelj | braća Angelo i Zuanne Grassi |
| Korisnik | Muzej Grassi (Museo Grassi) |
| Tip građevine | palača |
| Arhitektonski stil | kasni barok i neoklasicizam |
| Arhitekti i izvođači radova | |
| Arhitekt | Giorgio Massari |
| Graditelj | Giorgio Massari |
| Tehnički podaci | |
| Kvadratura | 5000 m² |
| Broj katova | 5 |
| Koordinate: 45°26′01″N 12°19′40″E / 45.43369°N 12.32781°E | |
  Palazzo Grassi | |
| Web | www.palazzograssi.it |
Historija uredi
Porodica Grassi bila je porijeklom iz Bologne, a 1718. kupili su plemstvo za 60.000 dukata od tada već jako osiromašene Mletačke Republike.[1] Kao novim plemićima tog starog grada, trebala je im je i adekvatna rezidencija na Kanalu Grande, zbog čega su braća Angelo i Zuanne Grassi između 1732. i 1745. pokupovali više kuća i terena u parohiji San Samuele.[1] Od 1748. otpočela je gradnja nove palače po projektu arhitekta Giorgija Massarija koja je dovršena 1772. godine.[1] Massari se inspirirao Paladijevom tradicijom tako da je Palača Grassi ispala jedna mješavina kasnog baroka i neoklasicizma. Poput ostalih venecijanskih palača, Palača Grassi također je imala centralno dvorište (danas natkriveno) i veliki reprezentativni salon (scalone d'onore) na prvom katu (piano nobile), ukrašen freskama Michelangela Morlaitera i Francesca Zanchija.
Porodica Grassi prodala je palaču 1840. venecijanskom financijašu Spiridionu Papadopoliju, nakon čega je palača mijenjala vlasnike kao na traci, sve do 1908. kada je palaču kupio švicarski industrijalac Giovanni Stucky. Njegov sin Giancarlo izveo je modernizaciju palače, uveo elektriku, liftove i grijanje. Nakon Stuckyja od 1943. palača je vlasništvo financijaša Vittorija Cinija do 1949. godine, a od tada jedne agencije za nekretnine koja je u palaču preuredila u Međunarodni centar umjetnosti i kostima (Centro internazionale dell’Arte e del Costume).
Palača Grassi kao izložbeni prostor uredi
Gianni Agnelli (1921–2003), tadašnji direktor i vlasnik Fiata, godine 1983. kupio je Palaču Grassi i komletno obnovio uz pomoć arhitekata Gae Aulentija i Antonija Foscarija. Od tad se profilirala kao jedan od najprestižnijih evropskih izložbenih prostora, u kojem su održane mnoge značajne izložbe.[2] Nakon smrti Agnellija, Fiat je prodao palaču francuskom poduzetniku i velikom kolekcionaru moderne umjetnosti Françoisu Pinaultu.
Fondacija i kolekcija François Pinault u palači Grassi uredi
Pinault je 2005. angažirao japanskog samoukog arhitekta Tadaoa Andoa za rekonstrukciju palače.[2] Palača Grassi tako je postala dio muzeja Palazzo Grassi François Pinault Foundation u kojem je još jedan izložbeni prostor Punta della Dogana kojeg je isto preuredio Tadao Ando. Muzej Grassi pored izlaganja stalne zbirke organizira i velike izložbe suvremene umjetnosti, s djelima iz drugih ustanova kao što je bila izložba Pablo Picasso (11. novembar 2006. – 11. mart 2007).
Pikanterija uredi
Palača Grassi bilo je mjesto gdje se Pinaultov sin Francois-Henri Pinault upoznao s američkom glumicom Salmom Hayek i mjesto gdje su priredili svoje vjenčanje.[3]
Izvori uredi
Literatura uredi
- Romanelli, Giandomenico; Pavanello, Giuseppe: Palazzo Grassi : storia, architettura, decorazioni dell'ultimo palazzo veneziano, Venecija 1986
- M. Brusegan, La grande guida dei monumenti di Venezia, Rim, Newton Compton, 2005. ISBN 88-541-0475-2
