Palagruža
Palagruža je pučinsko otočje od desetak bliskih otoka i otočića nasred Jadranskog mora, 68 nautičkih milja južno od Splita, na hrvatskom dijelu Jadrana. Nalazi se u općini Komiža, u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Palagruža
| |
|---|---|
 Palagruža na karti Hrvatske | |
| Podaci | |
| Lokacija | Jadransko more |
| Koordinate | |
| Država | Hrvatska |
| Površina | 0,4 km² |
| Broj stanovnika | 0 (osim ribara) |
 | |
Palagruža
| |
Sastoji se od glavnog otoka Vela Palagruža sa svjetionikom, koji je visok 92 m, dug 1400 i širok 300 m. Jugoistočno u blizini je klisurasti otok Mala Palagruža visoka 51m i oko nje na jugoistoku strmi otok Kamik (hrid), pa na istoku veći klisurasti otok Tarmuntona (29 m) i istočnije od ove otočić Pupak. Sjeverno od M. Palagruže još je otočić Kunj i jugozapadno niski otočići Baba i Gaće. 3 milje od Palagruže daleko na jugoistoku je niži otočić Galijula (11 m), na kojemu leži najjužnija kopnena točka Hrvatske, a oko nje su izmjereni najveći olujni valovi Jadrana visoki do 9 m.
Vela Palagruža je uski klisurasti greben u smjeru istok-zapad, većinom s nedostupnim strmim obalama i dvije manje pješčane uvale, Zola na jugu i Stara Vlaka na sjeverozapadu. Na zapadu završava rtom Kapić, a na istoku rtom Mondefust. Na klisurastoj M. Palagruži je jedina dostupna uvala sa žalom Medvidina na istočnoj obali, dok su ostali stjenoviti i visoki otočići teško dostupni.
Geološki, Velika Palagruža čini vrh podpovršinskog kompleksa - jedinstven i intrigantan sklop stijena različite starosti, od trijasa (oko 220 mil. g.), preko miocena (oko 10 mil. g.) do kvartara (recentne tvorevine).
Ekološki je Palagruža jedinstvena u Hrvatskoj zbog najblaže klime i najmanjih oborina, prosječno tek oko 270 mm godišnje, uglavnom bez mraza. Prosječna siječanjska temperatura je 11,5 °C, dok je ona srpanjska 24,4 °C. Zato je uz susjedni otok Sušac, Palagruža jedini dio Hrvatske gdje obilno i samoniklo raste prava subtropska vegetacija ljetopadnog grmlja (južni tip restinga) koje samo za vlažne zime nosi lišće te pupa i cvate najesen, a ljeti je posve golo (tj. baš obratno nego na kontinentu zimi). Slična subtropska vegetacija se nalazi tek na južnom Sredozemlju, npr. Malta, Sinaj, polupustinje Izraela i Palestine, te sjeverne obale Afrike.
Među južnim dalmatinskim otocima, Palagruža je najbogatija rijetkim biljnim endemima: palagruška kupusina (Brassica botteri), palagruška zečina (Centaurea friderici), palagruška preslica (Muscari speciosum), pučinski vranjemil (Limonium diomedeum), Ornithogalum visianicum, itd.
Arheološki nalazi dokazuju da je Palagruža bila naseljena još od postglacijala pred nekih 9.000 godina, a u srednjem vijeku tu je bio samostan čije su ruševine na srednjem sedlu otoka i sada vidljive. Na Palagruži danas stalno borave svjetioničari tvrtke Plovputa. Povremeni stanovnici su komiški ribari koji na tom području ribare još od 14. stoljeća.
Palagruža je nekad bila jedna od najizdašnijih pozicija za izlov male plave ribe (srdela, inćun). Danas se plava riba i dalje lovi ali u manjim količinama, a ribari se na tom području uglavnom bave izlovom jastoga i bijele (oborite) ribe.
Galerija uredi
-
Južna plaža na Palagruži. -
Južna plaža na Palagruži. -
Pogled s Palagruže. -
Prema svjetioniku Palagruža. -
Staza prema južnoj plaži na Palagruži. -
Palagruža, gornja postaja žičare. -
Svjetionik na vrhu Palagruže.
Literatura uredi
- M. Hodžić: Palagruža - jadranski dragulj (zbornik). Matica Hrvatska, Kaštela 1996.
