Obala komaraca (španjolski: Costa de Mosquitos, odnosno Mosquitia), historijski znana i kao obala Miskita, priobalna je regija u Centralnoj Americi koja se najvećim dijelom proteže kroz teritorij današnje Nikaragve, a u manjem dijelu i kroz teritorij Hondurasa i Kostarike. Područje je široko oko 65 km, a proteže se na otprilike 400 km duljine u smjeru sjever-jug. Iako se danas zove Obala komaraca, regija je zapravo dobila ime po indijanskom narodu Miskito, a ne zato što je prepuna komaraca.

Mapa Obale komaraca

Historija uredi

Regija je bila od izrazitog historijskog značaja; kada je Kristofor Kolumbo kratko posjetio regiju tokom svog četvrtog putovanja, tamo su živjela indijanska plemena organizirana u male, egalitarno uređene skupine. Početkom XVII. vijeka, španjolski kolonizatori pokušali su pokatoličiti tamošnje stanovnike i uspostaviti naselje, međutim bez trajnog uspjeha. Istovremeno, prema dostupnim, mada ne pretjerano preciznim izvorima, na tom je području postojala određena državnopravna, mada ne pretjerano stratificirana, organizacija koju su Britanci nazvali Kraljevstvo Komaraca; jedan od vladara ovog entiteta posjetio je Englesku 1638. godine i sklopio sporazum o savezništvu. U narednim su godinama Miskiti uspješno odolijevali španjolskim kolonizatorima, međutim o samoj organizaciji države ne zna se puno; detaljni izvještaj anonimnog bukanira inicijala M. W. daje uvid u funkcioniranje monarhije, koju opisuje kao primarno egalitarnu, s tim da su u vrijeme rata kralj i njegovi suradnici ("kapetani") bili primarni vojni vođe.

Zastava Kraljevstva Miskita (Kraljevstva Komaraca) u periodu autonomije.
Zastava Obale komaraca iz perioda britanskog protektorata.

Dobri odnosi s Engleskom nastavili su se kroz ostatak XVII. i dobar dio XVIII. vijeka, a prvi imenom poznati vladar iz tog perioda, Oldman, vladao je sredinom XVII. vijeka te je također, kao i raniji vladar, posjetio Englesku. Prema dostupnim izvještajima, Englezi su vrlo srdačno primali miskitske vladare. Godine 1740., miskitski vladar Edward I. sklopio je Sporazum o prijateljstvu i savezništvu s britanskim vladarom Georgeom II.; sporazum je stipulirao da Edward I. usvoji britanske zakone na svom teritoriju i preda faktičku kontrolu britanskoj kruni, dok su se Britanci obvezali na pružanje vojne zaštite Miskitima. Krajem XVIII. vijeka, dolazi do određenih promjena u geopolitičkom kontekstu (najveći utjecaj imala je Američka revolucija), koje su kulminirale britanskom evakuacijom nakon Londonske konvencije 1786. godine; Britaniji su i dalje priznata prava na trgovinu na tom području, ali nikada i teritorijalne pretenzije. Nakon odlaska Britanaca, dio stanovnika prisegao je na vjernost Španjolskom Imperiju, posebice u okolici Bluefieldsa, koji je od 1787. godine služio kao središte regije.

Nakon odlaska Britanaca, Španjolci su konačno anektirali regiju te ju pripojili Generalnoj kapetaniji Gvatemali. Španjolci su započeli intenzivno naseljavanje regije te proces širenja katoličanstva, međutim njihov je doseg u tom smislu bio vrlo ograničen. Miskiti su bili nepovjerljivi prema Španjolcima, a njihov tadašnji vladar, George II. Frederic, bio je i dalje skloniji Britancima. Krajem XVIII. vijeka, Miskiti su poveli ustanak protiv Španjolaca, koje su konačno protjerali 4. rujna 1800. godine.

Iznenadna smrt kralja Georgea II. Frederica dovela je do internih nestabilnosti, posebice jer se vjerovalo da je kralja otrovao njegov vlastiti brat, Stephen, u dogovoru sa Španjolcima. Istovremeno, Britanci su počeli obnavljati svoju prisutnost na teritoriju. Kako bi spriječili imenovanje Stephena kraljem, Miskiti su proglasili malodobnog Georgea Frederica Augustusa I., sina pokojnog kralja, regentom. Iako su Španjolci pokušali izvesti manevar smatrajući Stephena službenim kraljem, nikada nisu uspostavili kontrolu nad područjem; uz to, Stephen je kasnije izdao Španjolsku i priznao vlast tadašnjeg regenta, koji je 1816. godine okrunjen u današnjem Belizeu, britanskom posjedu koji je služio kao glavna veza između Miskita i Londona.

Raspad španjolske kolonijalne dominacije na tlu Amerikā 1821. godine omogućio je Britancima da nesmetano uspostave dominaciju na ovom području, mada su formalno priznavali suverenitet Miskita; čak su 1837. godine priznali Kraljevstvo Miskita kao nezavisnu državu. Dodatni pritok kapitala iz Sjedinjenih Država ekonomski je ojačao regiju, pri čemu su značajno profitirali i Britanci. Ti isti Britanci su 1844. godine proglasili novi protektorat nad teritorijem, čemu su se snažno usprotivile Sjedinjene Države; iako je Clayton–Bulwerov sporazum iz 1850. godine uredio odnose moći na području Centralne Amerike, Britanci se nisu povukli te su u narednih 10-ak godina nastojali proširiti svoj teritorij okupacijom određenih područja uz Obalu komaraca, što je dovelo i do manjih oružanih sukoba (uključujući i američko bombardiranje Greytowna). Ipak, pad podrške javnosti britanskom prisustvu u Centralnoj Americi tokom 1859. godine doveo je do britanskog povlačenja s tog područja te sklapanja sporazuma iz Manague, u sklopu kojega je Nikaragva cesijom (sizerenstvo) dobila Obalu komaraca (osim sjevernog dijela, koji je ranije predan Hondurasu), a Britanci, nakon separatnih pregovora s Gvatemalom, veći teritorij u Britanskom Hondurasu.

Međutim, teritorij Obale komaraca ostao je sporan u narednim godinama. Dok su Miskiti dobili jedno usko područje suvereniteta oko Bluefieldsa, poseban rezervat čiji je ustav regulirao osnovno uređenje monarhije, Nikaragva je svim silama nastojala anektirati rezervat, usprkos međunarodnim sporazumima. Godine 1881., Nikaragva i Britanija su sporne točke sporazuma iz 1860. godine dale na arbitražu austro-ugarskom caru Franzu Josephu I., koji je u pravorijeku odlučio u korist Miskita, odnosno Britanije.

Nezadovoljna takvim ishodom, Nikaragva je nastavila s pokušajima teritorijalne ekspanzije, koji su kulminirali time da je nikaragvanski predsjednik José Santos Zelaya formalno anektirao Obalu komaraca i pripojio ju Nikaragvi. Uslijedila je manja međunarodna kriza, međutim status Miskita se nije promijenio. Godine 1960., Međunarodni sud pravde riješio je gotovo stoljeće dug teritorijalni spor oko Obale komaraca između Hondurasa i Nikaragve, i to u korist Hondurasa, čime je uspostavljeno trenutno teritorijalno stanje u regiji.

Literatura uredi

Vanjske veze uredi