Novi Vinodolski

Novi Vinodolski
Novi Vinodolski
	Novi Vinodolski
	Koordinate: 45°08′N 14°47′E / 45.13°N 14.78°E
Država	Hrvatska
Županija	Primorsko-goranska
Uprava
• Gradonačelnik	Oleg Butković
Stanovništvo
• Ukupno	5,282
Vremenska zona	UTC+1 (CET)
• Ljeti (DST)	UTC+2 (CEST)
Poštanski broj	51250

Novi Vinodolski je grad u Hrvatskoj, smješten na obali Jadranskog mora u Hrvatskom Primorju. Administrativno pripada Primorsko-goranskoj županiji.

Geografija uredi

Novi Vinodolski se smjestio na strmom brežuljku, iznad ušća Suhe Ričine, u jugoistočnom kraju Vinodolske doline. Naselje prati konfiguraciju terena, a njegova silueta dominira Vinodolskom dolinom. Novi Vinodolski je udaljen samo 30 kilometara od zračne luke na otoku Krku i 180 kilometara od zagrebačke zračne luke. Zahvaljujući blizini glavnih autoputeva, lokacija je vrlo pristupačna i vozačima iz cijele Europe.

Kako je smješten u sjevernojadranskoj regiji Kvarner i zaštićen od otvorenog mora otokom Krkom, Novi Vinodolski ima najugodniju klimu.

U tom dijelu kvarnerske obale ljetne vrućine ublažavaju ugodne i umirujuće zračne kupke. Morska prašina miješa se s planinskim povjetarcem koji nježno silazi sa šumovitih strmina Velike Kapele. Povijesno, Novi Vinodolski je kulturno i političko središte bivše vinodolske knežije. To je "kolijevka zakonodavstva" Vinodola i tradicionalno vinogradarsko područje.

Udaljenost od gradova:

Trst 122 km
Ljubljana 170 km
Budimpešta 550 km
München 590 km
Beč 558 km
Zagreb 180 km

Stanovništvo uredi

Uprava uredi

Historija uredi

Prvo spominjanje Novoga u pisanom obliku datira iz godine 1288. kada se piše Vinodolski zakon. Frankopani su uspjeli ugurati u zakon da im se prizna kako su oni priznata najviša sudska vlast u Vinodolu i nad svim ljudima koji nastavaju vinodol (član 75), te zabranili održavanje općinskog vijeća ako nije nazočan čovjek knezeva povjerenja (član 57). Novi je ostao pod Frankopanima do 1671. kada je ubijen posljednji Frankopan. Novi je u srednjem vijeku imao nekoliko teških godina i dana. 1496. godine Novi je stradao od kuge, a jedan od težih dana je i 27.8. 1527. kada su Turci zapalili i opljačkali grad. Istu je sudbinu grad doživio 1598. godine kada su Mlečani pod zapovjedništvom admirala Ivana Bemba opljačkali grad i porušili tvrđavu Lopsica. Još je više grad stradao 29. kolovoza 1615. kada je posada grada Novoga išla u pomoć Uskocima za što su saznali Mlečani te napali slabo čuvan grad toga su dana Mlečani pobili starce, žene i djecu.

Jedna od najstarijih građevina je stolna crkva sv. Filipa i Jakova koju je posvetio biskup Kristofor 1498. a koja je restaurirna 1520. godine. Matice krštenih postoje od 1650. godine, a matice vjenčanih od 1674. godine. Od glagoljičnog pisma ostao je sačuvan natpis na kapelici sv. Lucije datiran 28. lipnja 1499. godine. Misal na glagoljici iz 15. stoljeca te nekoliko časoslova.

Novljani su imali dosta neslaganja sa susjedima, Bribirom i Ledenicama pogotovo što se tiče granica. S Bribirom one su uređene 1309., a s Ledenicama je bilo i nekoliko stvarnih okršaja od 1596. do 1686. godine. Niti kasnije Novi nije bio pošteđen razaranja, jedno od većih dogodilo se 1750. kada je grad razrušio veliki potres, a samo sedam godina kasnije velika bura nanijela je štetu tako da je 1761. godine donesene odluka o rušenju dviju trećina građevina kako bi se uštedilo na popravcima. Tada se živjelo u Novom 6 plemićkih obitelji, 11 slobodnjaka, 63 obitelji knapova i 130 kmetovskih obitelji. Kao slobodnjaci spominju se Mikula Mudrovcic, Ivan Kargacin, Alberto Marijašević, Grgo Jeličić, Bruic Petrinović, Anton i Petar Mariašević, pod istim prezimenima bilo je mnogo obitelji ali oni su bili knapovi ili kmetovi. Od toga se vremena zadržala i današnja nošnja.

Do 1813. Novi je bio pod austrijskom upravom, a te je godine dolaskom Napoleonove vojske dobio civilnu vlast te je te godine bilo dozvoljeno civilno vjenčanje u općini koje je godinu dana kasnije ukinuto povratkom pod austrijsku vlast. Te je godine u Novom izbrojeno 2160 duša, te 715 jutara vinograda te 357 jutara oranica. Polovica prihoda dobivala se od proizvodnje vina, a ostala polovica od raži, sijena, pšenice, kukuruza, sirka, prosa, krumpira upravo tim redom. Tih se godina umiralo od gladi jer bez obzira na proizvodnju ona je bila dovoljna tek za četvrtinu potreba, tako je godine 1817. zabilježeno 15 smrtnih slučajeva od gladi, od loše higijene tada je umiralo mnogo djece. 1836. u Novom je umrlo 130 ljudi od kolere, a isto se ponovilo 1849. kada je umrlo 220 ljudi. 1848. stanje je bilo tako loše da carsko namjesništvo u Zagrebu predlaže javne radove kako bi se zaposlilo lokalno stanovništvo i prekinulo dugogodišnje gladovanje. Tako se predlaže izgradnja ceste do Lukavica i mosta preko Ričine koja bi mogla u budućnosti puno značiti za Novi. Tada počinje napredak Novoga.

Izgradnjom ceste prema Ogulinu novljani se počinju baviti kirijašenjem, tako se i danas zna čuti da su kirci, to jest prijevozom robe u unutrašnjost, Liku, Gorski kotar i dalje. Prvi poštanski ured osnovao je Blaž Ferković stariji, te je ova obitelj nastavila dugo godina voditi poštanski ured. Do 1867. u luku su uplovljavali samo jedrenjaci, da bi 1867. pristao prvi parobrod pod imenom Hrvat, s kojim je Senj održavao dnevnu vezu s Rijekom.

Pošto je nekada grad-tvrđava bio osnova naselja vrlo je vjerovatno grad bio nazvan Novi jer se nalazio nasuprot staroga, ali to je samo jedna od pretpostavki. Druga govori da je postojalo naselje Županjić-grad u Vinodolskoj dolini te premještanjem stanovnika na novo mjesto bliže moru počinju novo naselje nazivati Novigrad a kasnije Novi, Novi u Vinodolu, Novi Vinodol i na kraju sadašnji naziv Novi Vinodolski. Privilegijom iz godine 1225. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. krčkom knezu Vidu daruje župe Vinodol i Modruš. Novi vlasnici imaju upravnu i sudsku vlast, ubiru davanja i imaju pravo na eksploataciju ljudske radne snage. Prije njihova dolaska glavnu je riječ imalo općinsko vijeće, koje su oni odmah zabranili. Međutim zbog previranja u narodu odlučili su prilagoditi stare općinske zakone na način koji je njima odgovarao te tako nastaje spis koji je najvažniji za današnji Novi.

Obitelj Mrzljak podigla je 1878. prvo drveno kupalište u luci, takozvanu bribirsku rivu koja je bila privatna i samo jedna u nizu, a prvo javno kupalište izgrađeno je 1886. s osam kabina na plivaćim balvanima. Tri godine kasnije gradi se mnogo poznatije kupalište u uvali Lišanj. Kupanje je bilo dozvoljeno muškarcima kada bi vijorila crvena zastava na kupalištu, a ženama kada bi bila istaknuta bijela zastava. U to vrijeme skoro je svaka druga kuća imala svećenika, a i prvi Novljani kreću na daljnje školovanje u Zagreb. Nekoliko učenih ljudi na pobudu Josipa Mažuranića osniva čitaonicu 1845., a škola postoji od 1793. godine i bila je samo za dječake, prvi je učitelj vjerovatno bio Ivan Krstitelj Strizić iz Bribira. Skoro stotinu godina kasnije i djevojčice počinju pohađati školu pa se 1873. osniva djevojačka škola s prvom učiteljicom Ankom Vesely, tada su postojala samo dva razreda, od 1891. počinje četverorazredni sustav, a od 1921. počinje s radom V. razred, naredne VI. i sve tako do 1924. kada je upotpunjena osmoljetka. U isto vrijeme počinje i veliko iseljavanje novljana iako je vjerovatno migracija bilo i prije pogotovo u vrijeme napada Turaka. Prvo veće iseljavanje za koje se zna je odlazak Novljana na gradnju Sueskog kanala 1860. godine, druga veća grupa otišla je 1880. preko Francuske u Sjevernu Ameriku jer je prethodnih godina trsna uš poništila najveći dio vinograda koji se više nikad nisu obnovili. Najveća kolonija Novljana bila je oko 1905. godine u St. Louisu gdje je živjelo dvadesetak obitelji. Novljani su radili kao zidari, rudari, radnici u manufakturama te na trasiranju željezničkih pruga u tim novim domovinama. Između prvog i drugog svjetskog rata Novi je ponovo na rubu siromaštva, iako se krajem 19. stoljeća javljaju prve naznake turizma koji tada nije imao većeg utjecaja na ekonomsko stanje grada. Tek poslije drugog svjetskog rata i centralnim uređenjem ekonomskog sustava počinje značajniji razvoj industrije i sprečavanje emigracije. Prvi zabilježeni broj turista datira iz 1893. kada je zabilježeno 300-tinjak turista.

Turistička era Novog Vinodolskog počinje 1878. godine kada su na pjeskovitu morskom dnu luke postavljeni prvi potpornji plaže koji su držali nekoliko drvenih platformi za kupanje. Ubrzo su mjesta za kupanje izgađena i u obližnjoj dragi Lišanj gdje je postavljena i konstrukcija prvog hotela te se Novi razvio u privlačno lječilište i kupalište za austrijske, mađarske i češke goste.

Gospodarstvo uredi

Slavni ljudi uredi

Jedan od povijesno značajnih gradjana grada Novoga je i Ivan Mažuranić, prvi Hrvatski "ban pučanin" i pjesnik. Najznačajnije djelo mu je "Smrt Smail-age-Čengića". Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše kao 16-godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva “Osmana”.

Akademska slikarica Zdenka Pexidr-Srića, poznata kao "prva dama hrvatskog crteža", rođena je u Novom, u obiteljskoj kući, proboravivši u njoj dio djetinjstva i vraćajući joj se uvijek ponovo u ljetnim mjesecima. Ovdje nastaju njene poznate vedute i pejzaži iz Primorja, portreti novljanskih žena u nošnjama i novljanskih seljaka, kao i crteži jazavčara Tilla i papagaja Lora, obiteljskih ljubimaca.

Spomenici i znamenitosti uredi

U srednjem vijeku ovaj je gradić branio prilaz dolini. Za frankopanske vladavine početkom XIII. stoljeća sagrađen je kaštel s kvadratičnim unutrašnjim dvorištem, pojačan ugaonim kulama. Oko njega se razvio Novi grad opasan bedemima koji je do danas sačuvao srednjovjekovnu strukturu uskih i krivudavih uličica i volti, malih trgova te vrijednih ambijentalnih cjelina i urbanističkih rješenja koja još imaju izvornu koncepciju i dispoziciju. U povijesnoj jezgri sačuvani su bedemi djelomično na sjevernoj i južnoj strani grada. Ulazna vrata u grad porušena su 1875. godine. Od Frankopanskog kaštela, u kojem je 1228. sastavljen Vinodolski zakonik, ostala je samo znatno restaurirana srednjovjekovna kula “Kvadrac”.

Na obali su ostaci starog grada Lopara (vjerovatno rimska tvrđava), i crkva Bl. Marije Djevice na Ospu s ruševinama pavlinskog samostana iz XV. stoljeća. Crkvu je podigao knez Martin Frankopan i imala je nad vratima frankopanski grb, sada uzidan na pročelju kaštela.

U XVI. stoljeću mletačka blokada umrtvljuje Novi, zaustavljene su gradnje i zaklade. Poslednji frankopanski darovatelj crkava bio je knez Vuk Krsto Frankopan, a Franjo Krsto Frankopan obnavlja rezidenciju u Kaštelu u povodu ženidbe s rimskom groficom Julijom Naro.

Nakon urote 1671. građevina propada, posebno od potresa 1750. godine. 1761. godine dvije trećine Kaštela je srušeno, a trećina je ostala za stan kaštelana. Kad se 1848. raspalo novljansko vlastelinstvo, Kaštel je došao u posjed općine koja ga je potkraj XIX. stoljeća preuredila u školu i sjedište administracije.

Pod utvrdom, u vrtači opasanoj suhozidom, sagrađena je 1716. na groblju kapela Sv. Jurja. Groblje je interesantno po nadgrobnim kamenim pločama građenim u tradiciji reduciranih stećaka kakve se ne nalaze u Vinodolu.

Župna crkva Sv. Filipa i Jakova vjerojatno je izgrađena već u XIV. stoljeću. Jedno vrijeme je bila stolna crkva. Promjenom statusa, crkvi je produženo poligonalno svetište 1520. u stilu kasne gotike, a u XVIII. stoljeću je pregrađena i dograđena s pokrajnim lađama, u baroknom stilu.

U podu svetišta je nadgrobna ploča s likom modruškog biskupa Krištofera iz 1499. a na prvom bočnom oltaru drvena gotička madona iz XV. stoljeća. U XVII. stoljeću crkva je dobila vrijedne barokne, drvorezbarene klupe, a za glavni oltar nabavljena je pala s likovima svetaca titulara. U crkvenom su posjedu dva srebrna relikvijarija iz XV. stoljeća i iluminirani glagoljski kodeksi iz XV. stoljeća.

Na početku XX. st. generalno se pregrađuje pročelje župne crkve, ruši zvonik na ulazu, a po projektu arhitekta Vilima Rauschera uređuje se pročelje u stilu historicizma i 1909. započinje gradnja današnjeg zvonika, koji obrisu grada daje snažan vertikalni nagl Na Trgu Precrikva u Starom gradu je kuća biskupa Ivana Krstitelja Ježića, “Biskupija”, građevina raširenog zabata, simetrično raščlanjenog pročelja sa skromnim reljefnim ukrasom i sunčanom urom na prvom katu. Ta građevina daje poseban ton starom pučkom trgu koji je stoljećima bio središtem crkvenog života u Novom Vinodolskom.

Iz Novog Vinodolskog rodom su braća Mažuranić. Oni su svojim djelima najpotpunije iskazali težnje iliraca i pridonijeli buđenju nacionalne svijesti Hrvata. Njihova je rodoljubna orjentacija odraz zavičajne komponente utemeljeljene na snažnoj kulturnoj tradiciji Novog Vinodolskog.

Obrazovanje uredi

Dok se u knjizi "Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj" spominje 1780. godina kao ona kada je osnovana Osnovna škola u Novom Vinodolskom, ipak je točnije spomenuti da je to bilo 1786. godine. U to doba u Građanskoj Hrvatskoj vladalo je mišljenje da seljačka djeca ne moraju steći veće obrazovanje, te da je za njih "plug i motika najbolja knjiga".

I prije je bilo škola, ali tada su djecu poučavali svećenici, razni redovi - isusovci i pavlini. U Novigradu, kako se je u davnini nazivao Novi Vinodolski, djecu su poučavali pavlini (1453-1786), koji su imali svoj samostan na današnjem mjesnom groblju do 1890. Samostan Pavlina osnovao je knez Martin Frankopan, a ukinuo ga je Josip II, sin Marije Terezije 20.3. 1786. godine zato što "je samostanska disciplina popustila".

Ime prvog učitelja u školi nije poznato, a pretpostavlja se da je to bio Ivan Krstitelj Strižić iz Bribira.

Zbog velikog broja djevojčica 1873. godine otvorila se Djevojačka škola. Prva učiteljica je bila Anka Vesely. 1941. godine školska zgrada nasilno je pretvorena u italijansku kasarnu, te se je preselila u zgradu Domaćinske škole, gdje je i danas.

Viša pučka škola osnovana je 1920./21. godine, 1947./48. g. osnovana je sedmogodišnja škola, a Zakonom o osmogodišnjoj školi 1952./53. g. škola je produžena za još jednu godinu.

Godine 1959. osnovana je Centralna osnovna škola u Novom Vinodolskom, koja se sastojala od užeg i šireg područja.Uže područje: djeca iz Novog Vinodolskog i Povila, šire područje: Područne škole: Bater, Breze, Donji Zagon, Donje Krmpote, Gornje Krmpote, Klenovica, Ledenice i Tribotinj (Radinje) . Učenici iz udaljenijih mjesta pohađali bi Područne škole, a zatim bi školovanje obavezno završavali u Centralnoj Osnovnoj školi u Novom Vinodolskom.