Miracolo a Milano

Miracolo a Milano (sh. Čudo u Milanu) je italijanski crno-bijeli film snimljen 1951. u režiji Vittorija De Sice, poznat kao jedno od najvažnijih i najuticajnijih ostvarenja italijanskog neorealizma. Po žanru predstavlja kombinaciju drame, komedije i fantastike, a temelji se na romanu Totò il buono Cesarea Zavattinija, koji je i napisao scenario zajedno sa De Sicom. Protagonist, čiji lik tumači Francesco Golisano, je mladić sa golubom za koga se ispostavi da poput dobrog duha ispunjava želje, i zahvaljujući kome nastoji pomoći stanovnicima divljeg sirotinjskog naselja na rubu Milana. Radnja prikazuje kako žiteljima naselja zaprijeti prisilno raseljavanje kada se ispostavi da ispod njega postoje zalihe nafte.

Miracolo a Milano
poster filma
RežijaVittorio De Sica
ScenarioCesare Zavattini
Vittorio De Sica (ko-sceenaristI: Suso Cecchi D'Amico, Mario Chiari, Adolfo Franci)
PredložakTotò il buono; autor:
Cesare Zavattini
Uloge
MuzikaAlessandro Cicognini
FotografijaG.R. Aldo (Aldo Graziati)
MontažaEraldo Da Roma
StudioSoc. Produzioni De Sica, ENIC
DistribucijaENIC (1951)
Datum(i) premijere
8. 2. 1951 (1951-02-08) (Italija)
Trajanje100 min.
Zemlja Italija

Miracolo a Milano je De Sica, prema vlastitim riječima, snimio nastojeći redovnoj publici pokazati kako najsiromašniji ljudi mogu pronaći sreću u naizgled banalnim i trivijalnim stvarima. Film je nakon premijere, pak, kritiziran sa različitih ideoloških pozicija - desničari su ga smatrali antikapitalističkom, odnosno prikrivenom komunističkom propagandom, dok su mu, pak komunisti zamjerali korištenje religijskih motiva, pa je zbog toga Miracolo bio zabranjen za prikazivanje u SSSR-u. Usprkos toga, Miracolo a Milano je trijumfirao na Kanskom festivalu gdje je osvojio Zlatnu palmu. Kasnijim je kritičarima pažnju privukao kao svojevrsni početak kraja italijanskog neoralizma, odnosno odmak od "sirovog" prikaza stvarnosti kroz uvođenje elemenata fantastike, nadrealizma i humora. Gledateljima je posebno poznat po antologijskog završnoj sceni koja je, između ostalog, kasnije poslužila kao inspiracija Stevenu Spielbergu za njegov film E.T., ali i Emiru Kusturici za Dom za vješanje.

Uloge uredi

Izvori uredi


Vanjske veze uredi