Mila Vod
Mila Vod (pravo ime Ljudmila Wodsedalek; Budimpešta, 18. studenoga 1888. – Zagreb, 18. listopada 1968.), jugoslavenska kiparica.
| Mila Vod | |
| Rođenje | 1888. |
|---|---|
| Smrt | 18. listopada 1968. |
| Vrsta umjetnosti | kiparstvo |
Životopis uredi
Mila Vod je umjetnica koja je zadužila hrvatsku kulturu, prva je školovana kiparica, prva žena autorica spomeničke plastike. Pronijela je glas grada Petrinje - bila je učiteljica u ženskim stručnim školama, radila je u petrinjskoj učiteljskoj školi s obvezom modeliranja u realnoj gimnaziji u Petrinji, a za Petrinjce je najznačajnija kao autorica spomenika Stjepanu Radiću u središtu grada, na istoimenom trgu. Od 1920. do 1933. godine stvarala je najbolja djela. Najveći su joj dometi u maloj plastici i keramici, posebice dok je boravila u Petrinji.[1] Mila Vod polazila je kiparsku školu na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, preteči današnje Akademije za likovnu umjetnost. U Petrinju je došla kao cijenjena i formirana kiparica, nakon usavršavanja u Parizu i izložbe u Beču.
Prvo zapaženo predstavljanje imala je neposredno prije Prvoga svjetskog rata na izložbi u Beču s Nastom Rojc. U razdoblju nakon akademije i tijekom Prvoga svjetskog rata stvorila je brojna zanimljiva djela, među kojima se ističe odličan brončani portret Marije Ružička Strozzi (oko 1917.) u kojemu je u patosu izraza i dinamici obrade kose u kiparski medij prenijela snažnu osobnost i izvedbeni zanos dive hrvatskoga glumišta.
Prvu samostalnu izložbu imala je, poput mnogih onodobnih umjetnika, u Salonu Antuna Ulricha 1918. godine. Upravo je te godine upoznala budućeg supruga Viktora Samuela Bernfesta (1894.–1978.), nesuđenoga studenta prava, koji je nakon ratnog iskustva i zarobljeništva upisao studij kiparstva na zagrebačkoj akademiji. Par nakon vjenčanja uskoro odlazi u Prag, u kojemu Bernfest nastavlja studij te 1923. diplomira kod cijenjenoga češkog medaljara Otakara Španiela. Dvadesetih zbog nastavničkog posla često žive odvojeno, a putovi im se razilaze početkom tridesetih. Tijekom zajedničkih godina, usprkos životu izvan Zagreba i izvan ključnih umjetničkih strujanja, bili su prisutni u umjetničkom životu metropole putem samostalne i skupnih izložaba (1922. sudjeluju na XV. proljetnom salonu) na kojima su predstavljali najnovije skulpture.[2]
Kiparski umjetnički par Mila Vod i Viktor Samuel Bernfest svoju su prvu zajedničku izložbu imali 1924. godine u salonu Antuna Ullricha u Zagrebu. Prva polovica dvadesetog stoljeća vrijeme je njihova najproduktivnijeg stvaranja i najintenzivnijeg sudjelovanja na aktualnoj umjetničkoj sceni.
U trenutku njihova susreta Mila Wod već je afirmirana i cijenjena kiparica iza koje je sudjelovanje na desetak izložaba te nekoliko javnih radova. Njezin je umjetnički proboj krenuo velikim zamahom, i to odmah po završetku Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt 1911. koju pohađa u prvoj generaciji kod profesora Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša Mihanovića. Njezin talent nije ostao nezamijećen te joj profesor Valdec, kao i još nekolicini svojih talentiranih đaka, povjerava rad na dekoraciji danas bivše Sveučilišne knjižnice.[3] U Knjižnici na Marulićevu trgu usađeni u drvenu oplatu nalaze se dekorativni reljefi Mile Vodsedalek.[4] Ti njezini poznati meko oblikovani reljefi djece za Veliku čitaonicu koji su vještinom i slobodom izvedbe zainteresirali i slavnog Augustea Rodina, čiji je atelijer posjetila za boravka na stipendiji u Parizu (1912./13).[2]
Mila Vod zauzima izuzetno mjesto u povijesti hrvatskog kiparstva iako joj je to mjesto u dominantno "muškoj" povijesti umjetnosti ostalo pomalo zanijekano. Ne samo što pripada prvoj generaciji kipara školovanih na zagrebačkoj Akademiji već je jedna od prvih žena kiparica koje su Akademiju završile. Osim toga, prva je žena autorica jednog javnog spomenika u nas – spomenika Stjepanu Radiću 1929. godine.[3][5] U gotovo šezdeset godina stvaranja stvorila je vrlo raznolik opus različitih tehnika od sitne keramike, djela primijenjene umjetnosti do monumentalne plastike jednako dobro svladavši svaki zadatak. U motivima dominira ljudski lik bilo da je riječ o portretu ili simboličnim kompozicijama. Umjetnička formacija na zagrebačkoj Akademiji temeljno ju određuje, no ona tomu pridodaje svoju osobnost i ženski senzibilitet, a naglašenu empatiju prema ljudskoj patnji i stradanju vješto uspijeva pretočiti u formu. U modelaciji i tretmanu površine osjećaju se odjeci Rodina, Medarda Rossa te A. L. Charpentiera kojeg je izuzetno cijenila.[3]
Njezino prezime u novijoj povijesti rabi se u inačicama: Vod, Wod, Wood i Vood (Mila (Ludmila) Wod (Vodsedalek, Wood))[6], ona je najčešće koristila Vod i Wod, a oblik Vod je najispravniji zbog pretežne uporabe takve signature na njezinim radovima i u privatnoj korespondenciji.
Povezano uredi
Izvori uredi
- ↑ Razgovor: Boris Vrga, pjesnik i likovni kritičar: Pokupska umjetnička baština moje je trajno nadahnuće. Razgovarala: Branka Hlevnjak, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 3.-4.
- ↑ 2,0 2,1 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac420.nsf/AllWebDocs/Suceljavanje_dvaju_opusa Lovorka Magaš, Viktor Samuel Bernfest – Mila Wod, Galerija Milan i Ivo Steiner, Zagreb, veljača–ožujak 2010.,Sučeljavanje dvaju opusa, Vijenac, Broj 420, 8. travnja 2010., ISSN 1330-2787 (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=29831 Darija Alujević, fragmenti iz predgovora kataloga izložbe., (I.P., 22.01.2010.), (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
- ↑ http://www.ffzg.unizg.hr/infoz/biblio/nastava/dz/text/dezelic.html (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
- ↑ http://vijesti.hrt.hr/arhiv/99/12/28/KRV.html Arhivirano 2016-08-04 na Wayback Machine-u (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
- ↑ http://bib.irb.hr/prikazi-rad?rad=201010 (pristupljeno 27. ožujka 2013.)
Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske.
Vanjske poveznice uredi
Sestrinski projekti uredi
 | U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Mila Vod |