Masakr u Novije Aldiju

Masakr u Novije Aldiju (ruski Массовое убийство в Новых Алдах) je ratni zločin kojeg su počinili pripadnici snaga Ruske Federacije strijeljanjem nekoliko desetaka osoba čečenske nacionalnosti u Novije Aldiju, četvrti Groznog, glavnog grada Čečenije, tijekom operacije "čišćenja" 5.2. 2000., nedugo nakon kraja druge bitke za grad. Od posljedice divljanja specijalne milicije najmanje 60[1] a možda i 82[2] mjesnih civila je ubijeno dok je najmanje šestero žena silovano. Nekoliko kuća je zapaljeno dok je civilna imovina opljačkana u organiziranom pohodu.[3]

Masakr u Novije Aldi
ubijeni čečenski civili
LokacijaGroznenskij rajon, Čečenija
Koordinate43°19′N 45°41′W / 43.317°N 45.683°W / 43.317; -45.683
Datum5. II 2000.
MetaČečeni
Vrsta napadastrijeljanje
Mrtvih60-82
PočiniteljiOMON

Zvanična istraga ovog pokolja utvrdila je da su "operacije čišćenja" izvršili pripadnici paravojne milicije OMON-a iz sjeverozapadnog ruskog grada Sankt Peterburg (a možda i iz Rjazanjske oblasti), ali ruske vlasti do danas nisu nikoga okrivili za odgovornost zločina. Krivnja ruskih vlasti u ubistvima u Aldiju i uskraćivanje pravde žrtvama je utvrđeno u dvije zasebne presude koje je izdao Evropski sud za ljudska prava 2006. i 2007.

Uvod uredi

Novije Aldi je stambena četvrt na jugozapadu grada i istočno od sela Alkan-Jurt i Alkan-Kala te naftnih rafinerija Groznog, u blizini autoceste M-29. Brojala je 27.000 osoba prije rata, ali je većina stanovnika pobjeglo zbog raznih borbi krajem 1999., te je samo 2.000 lica ostalo, većinom prestarih ili preslabih za putovanje. Čini se da četvrt čečenski borci nisu koristili tijekom rata te nije bilo izvještaja o okršajima sa ruskim snagama u Aldiju. Ipak, 63 stanovnika je ubijeno između decembra 1999. i februara 2000. od topničkih i minobacačkih napada grada. Najmanje petero je izgubilo živote 3.-4.2. kada su napadi kastenim bombama pogodili to područje (među njima i tri članova ruske familije Smirnov čija je kuća pogođena u posljednjim satovima bombardiranja). Sam Aldi nije bio meta prije 3.2., te se čini da su žrtve nastale od zalutalih raketa i čahura koje su ispaljene na susjedne četvrti poput Distrikta 20.[4]

4.2., nakon što je većina čečenskih snaga napustila Grozni, delegacija starijih osoba Aldija je sa bijelim zastavama otišla obavijestiti rusku vojnu komandu da kod njih nema čečenskih vojnika. Kako su se približavali vojnim lokacijama, pucalo se na njih (jedan od njih, Rus, je ranjen od tih hica te je kasnije umro od posljedica ranjavanja), ali su ipak uspjeli dogovoriti prekid bombardiranja. Prve ruske snage koje su ušle u Aldi popodne 4.2. - regruti, vidljivo umorni od bitke i mladi, sa prljavim uniformama - nisu naišli na nikakav otpor te su prošli kroz naselje bez da su počinili išta nezakonito. Dapače, upozorili su mještane da su naišli na iznimno okrutne ("poput zveri") vojnike koji stižu iza njih. Savjetovali su civilima da napuste podrume ali da ne napuštaju svoje domove, te da pripreme isprave.[4]

Masakr uredi

 
Žrtve masakra

Human Rights Watch (HRW) je u junu 2000. izdao izvještaj[5] na temelju ruske udruge za ljudska prava Memorial (HRW-u su ruske vlasti zabranile izravan pristup Čečeniji), a prema kojem su snage za "čišćenje" ujutro 5.2. u nekoliko skupina ušle u Aldi sa sjevera, vjerojatno preko stotinu muškaraca sa nekoliko vozila (BTR-80, Ural-4320 i UAZ-452). Ovi su pripadnici bili stariji od vojnika prethodnog dana, mnogi su bili pijani, često sa bradama i ošišanim glavama. Nosili su ili vojnu zelenu ili policijsku sivu kamuflažnu uniformu sa fantomkama. Bili su pripadnici teško naoružane ruske milicije OMON, sa nekoliko plaćenika.[6] Malen broj regruta je isto bio prisutan. Ovi regruti su se izdvojili u incidentima u kojima su ili upozorili mještane o opasnosti ili spasili živote civila aktivnom intervencijom.[4]

Nakon što su ušli u četvrt, navodno da provjere pasoše mještana i privedu osobe osumnjičene da su borci, skupine ruske milicije i plaćenika je počela tući i nasumice pucati na civile u njihovim domovima ili ulicama. Najviše smrtonosnog nasilja zabilježeno je kraj ulice Mataša-Mazaeva, gdje je najmanje 24 osoba masakrirano pošto su napadači išli od kuće do kuće, te u njima smaknuli civile.[4] Prva ubistva odigrala su se na adresi broj 170 gdje je vlasnik, 50-godišnji Sultan Timirov, smaknut. Njegov leš je pronađen odrubljene glave i izmrcvaren na nekoliko mjesta od rana metaka i drugih ozljeda (njega glava nikada nije pronađena te je možda raznesena granatom). Većina žrtava je bilo starije ili srednje dobi. Njastarija žrtva bila je 82-godišnja Rakat Akhmadova, koja je ustrijeljena u ulici Mataša-Mazayeva 162 zajedno sa svojom 66-godišnjom rođakom Gulom Kaidajevom i njegovim 70-godišnjim susjedom Rižvanom Umkajevom. Među drugim žrtvama bilo je i dojenče (jednogodišnji Kasan Estamirov, strijeljan sa najmanje dva metka u glavu i onda upucan), najmanje šestero mladih čečenskih žena (uključujući i 21-godišnju Toitu Estamirovu koja se nalazila u osmom mjesecu trudnoće, pronađena sa prostrijelnim ranama na stomaku i na prsima), jedna starija žena (70-godišnja Elena Kuznecova, nekoliko puta strijeljana u lice iz blizine dok je izlazila iz podruma te zapaljena zajedno sa tijelima njenih čečenskih susjeda, familije Jakiajev) i ukrajinskog muškarca (40-godišnji Viktor Šiptora, čiji je leš pronađen na ulici Koperskaja).[4]

Ubistva su često pratili zahtjevi za novcem ili drugim vrijednostima, što je poslužilo kao izgovor za egzekuciju ako je količina novca bila premala; ostale žrtve su ubili jer nisu imali isprave. Najmanje trojica muškaraca je uhapšeno te potom smaknuto; jedan se koristio kao ljudski štit ali je kasnije pušten. Bilo je mnogo incidenata u kojima su ruske snage namjerno započele palež u selu, sustavno uništavajući civilne kuće i imovinu uz pomoć kanistara i bocama zapaljive tekućine, osobito u kućama u kojima mještani nisu imali isprave. Dio takvih postupaka bio je naizgled primitivan pokušaj uništavanja dokaza o ubistvima civila. Ubice su pljačkali kuće i krali dragulje i zlatne zube sa mrtvih tijela. Brojni civili su prebijani te su im prijetili smrću dok su ih pljačkali. Najmanje šestero žena je grupno silovano, nakon čega su zadavili troje i pokušali ubiti četvrtu. Nekoliko preživjelih je molilo za svoj život, a neki su se pravili da su mrtvi nakon što su ranjeni pucnjavom. Ostali su preživjeli zahvaljujući bijegu i skrivanju od OMON-a i plaćenika. Navečer 5.2., nakon što su ruske snage otišle, mještani su išli od ulice do ulice Aldija i gasili požare te skupljali tijela ubijenih sumještana.[4]

Najmanje petero lica je ubijeno tog dana u susjednoj četvrti Černorečije koja je povezana sa Aldijom cestom. Tijekom opsade Černorečije je granatiran teže od Aldi te je samo još nekoliko ljudi ostalo tokom događaja 5.2.[4]

Posljedice uredi

Mještani su odlučili ne pokopati odmah leševe (prema islamskom običaju) već ih zadržati neko vreme u kućama kako bi se njihove smrti mogli dokumentovati. Nakon pokolja, ruske snage vratile su se u Aldi u nekoliko navrata kako bi pljačkali i pretili stanovnicima osvetom ako se usude da ikome saopšte što se dogodilo. Iako se dio pljačke odvijao i 5.2., sustavno pljačkanje masovnih razmjera odigralo se tek naredne sedmice, pa i 10.2. kada se OMON vratio u Aldi u velikim brojevima i započeo skupljati čečenske muškarce – 16 njih je odveo u kamionima u kojima su bile opljačkane stvari (kasnije su se ipak vratili živi).[4]

Prvotne ruske istrage, uključujući i onu koja je utvrdila da su operaciju izvršile jedinice OMON-a iz St. Peterburga i Rjazana, popraćene su javnim nijekanjem. Jedan je primjer reakcija ruske vojske 24.2. na preliminarni izvještaj HRW-a o ubistvima, kada je glasnogovornik ministra obrane izjavio da su te "tvrdnje ništa drugo nego izmišljotina za koju nema dokaza... [te] bi se trebale gledati kao provokaciju čiji je cilj diskreditovanje operacija federalnih snaga protiv terorista u Čečeniji".[4] jedan svedok je takođe izjavio da su istražitelji iz FSB-a rekli kako su masakr izvršili čečenski borci "prerušeni u uniforme federalnih snaga".[7] Stanovnici su izrazili strah i nepovjerenje ruskim istražiteljima u Aldiju (tri različite istrage 14.2., 16.2. i 19.3.), čije su aktivnosti izgledale kao da žele prebaciti krivicu na čečenske borce i zastraše svedoke. Osobito je zastrašujuće bilo ispitivanje o tome da li znali prepoznati počinitelje, što se razni svedoci gledali kao na izravnu, ličnu pretnju njihovim životima.[4]

Usprkos težini dokaza i velikom broju upita stranih i ruskih novinara kao i udruga za ljudska prava, nijedna istraga ovog zločina nije nikada dovršena. Niko čak nije niti optužen za ovaj zločin.[4] To nije neobično, pošto je velik broj civila izvansudski smaknut od federalnih jedinica tokom drugog čečenskog rata dok je jako malen broj počinitelja doveden pred sud.[8] Tek je 2005. jedan činovnik OMON-a, , Sergej Babin, optužen za ubistvo starije osobe u Aldiju; ipak, pobjegao je i skrivao se, te je slučaj protiv njega zaustavljen.[9] Kao što je HRW predvidio 2000., "ruska vlada je do danas pokazala jasan manjak političke volje da odlučno istraži i kazni počinitelje masakra u Aldiju" te "dok se ne sastavi međunarodna komisija, koja ima ovlasti preporučiti kažnjavanje, ostaje malo vjerojatno da če krivci ikada biti kažnjeni."[4]

2004., prethodno nepoznata i navodno čečenska skupina sufista, Gazotan Murdaš, je preuzeo odgovornost za bombaški napad na moskovski metro u februaru 2004. u kojem je poginulo 40 osoba povodom četvrte obljetnice ubistva u Aldiju. Izjavu koju je potpisao čovjek koji se zvao "Lom-Ali" je rekao da je to bio "čin osvete". Prema medijskim nagađanjima, bombaški napad je možda bio djelo Muse Idigova, čiji je brat, takođe zvan Lom-Ali, ubijen u Aldiju dok je zaštitio Musu od eksplozije ručne granate koja je bačena u podrum u kojem su bili zaključani tijekom masakra.[10] Ipak, danas se smatra da je bombaški napad izvela militantna skupina salafista iz kavkaske republike Karačajevsko-Čerkeska.

Evropski sud za ljudska prava uredi

U oktobru 2006., slučaj Estamirov i drugi protiv Rusije (ubistvo pet članova familije Estamirov koja je živjela u kući na ulici Podolskaja), Europski sud za ljudska prava (ECHR) je proglasio Rusiju krivom za ozbiljno kršenje ljudskih prava uključujući neselektivno napadanje civila te propust zbog nekažnjavanja njihovih smrti.[11] U julu 2007., ECHR je odredio da ruska vlada mora platiti odštetu rođacima još dodatnih 11 ubijenih u masakru u slučaju Musajev i drugi protiv Rusije.[12]

Dokumentarac uredi

Aldy: Prošlost koje ne sme da se zaboravi je 30-minutni dokumentarac iz 2010. koji se temelji na video snimkama koje su snimili stanovnici 9.2. 2000.,[13] te na intervjuima svedoka snimljenih u januaru-februaru 2009. od članova Memoriala (među njima je bila i Natalia Estemirova, koju su 15.7. 2009. oteli maskirani ljudi u Groznom te ju ubili istog dana u Ingušetiji).[14]

Povezano uredi

Daljnje čitanje uredi

Reference uredi

Eksterni linkovi uredi