Manastir Rakovica

Manastir Rakovica je manastir Srpske pravoslavne crkve, u okviru Beogradsko-karlovačke arhiepiskopije, smješten u beogradskom naselju Rakovica. Posvećen je arhanđelima Mihajlu i Gavrilu[1]

manastir Rakovica

Istorija uredi

Iako se nastanak manastira, po narodnom predanju, veže za vrijeme vladavine srpskih kraljeva Dragutina i Milutina,[1] savremeni dokumenti to dovode u pitanje. Spominje se u putopisu Feliksa Petančića iz 1502. godine, pod naslovom „Ranauicence monasterium“[1] a docnije se spominje i u turskim izvorima, u popisu iz 1560. godine, među ostalim crkvama i manastirima u okolini Beograda.[1] Na sajtu pravoslavnog časopisa „Pravoslavlje“ može se pročitati da se ovaj manastir spominje i u povelji vlaškog vojvode Konstantina Brankoveana Besarabe, iz 1907. godine, u kom se za manastir kaže da je „sazidan i iz temelja podignut od strane dobrog hrišćanina, počivšeg Radula vojvode, koji je proteklih godina bio gospodar ove zemlje (vlaške)“.[1] Pretpostavlja se da se govori o vlaškom vojvodi Radulu I Crnom, zetu kneza Lazara.[1][2]

Tokom 16. vijeka manastir je premješten na svoje sadašnje mjesto, sa lokacije iz okoline sela Rakovica, gdje su pronađeni ostaci stare zgrade (tragovi zidova, stub časne trpeze...)[1] Godine 2007. na lokaciji stare zgrade su vršena arheološka istraživanja, a potom ponovo od 16. jula do 16. avgusta 2008, u cilju potvrđivanja pretpostavke da je u pitanju stara zgrada ovog manastira. U izvještaju se navodi da su traženi rezultati „izostali“, te da „postojanje srednjovekovne nekropole na ovom prostoru, kao i ostaci časne trpeze ... ukazuju na postojanje nekog sakralnog objekta u blizini, iako do sada nisu konstatovani njegovi materijalni ostaci.“[3]

Nepovoljnog položaja, u blizini važne raskrsnice i naselja, manastir je razoren tokom turskog pohoda na Beč 1592. i narodnog nemira iz 1594. godine.[1] Pod pritiskom čestih pljačkanja, manastir se postepeno premještao na svoje sadašnje, skrovitije mjesto, bliže šumi.[1] Manastir je ponovno stradao tokom Austrijsko-turskog rata (1737-1739), a potom i 1788-1790. Zbog sarađivanja monaha sa Austrijancima, a protiv Turaka, manastir je u odmazdi spaljen, a tadašnji iguman manastira Sofronije je obješen je o brijest pred manastirom.[1] Tokom NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, ovaj manastir, odnosno njegov spoljašnji zid, ponovo je oštećen.[4][5]

Arhitektura uredi

Crkva je projektovana kao jednobrodna trikonhalna građevina, sa vidljivim karakteristikama Moravske škole.[1] Ikonostas je prvobitno bio sačinjen od zidne pregrade sa dvije prijestone ikone Isusa Hrista i Bogorodice Marije, dok su na drugim mjestima bile obješene ili pričvršćene različite drvene i platnene ikone, ali 1862. godine je postavljen novi ikonostas, manjih dimenzija, čiju izradu je finansirao tadašnji srpski knez Mihailo Obrenović.[1]

Znamenitosti manastira uredi

U manastiru je sahranjen sin Miloša Obrenovića Todor, zbog čega je Miloš pružao veliku podršku njegovoj obnovi tokom svoje vladavine, a kasnije i njegov sin, Mihajlo Obrenović.[1] Jedan od dijelova manastira se zove po Miloševoj supruzi Ljubici, tzv. „Ljubičin konak“.[1] Osim još nekih članova porodice Obrenović, u manastiru je sahranjen i Vasa Čarapić, jedan od vođa Prvog srpskog ustanka.[1] Bivši srpski patrijarh Dimitrije sahranjen je u ovom manastiru 1930. godine, a bivši srpski patrijarh Pavle takođe je sahranjen u ovom manastiru, po svojoj izričitoj želji.[6]

Galerija uredi

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 Lazić, Jovana (15. 6. 2007.). „Manastir Rakovica”. Časopis „Pravoslavlje“. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-13. Pristupljeno 15. 11. 2009. 
  2. „Rakovica - Beograd, Kultura”. Stalna konferencija gradova i opština. Arhivirano iz originala na datum 2009-11-20. Pristupljeno 15. 11. 2009. 
  3. „Lokalitet stari manastir Rakovica”. Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Pristupljeno 15. 11. 2009. [mrtav link]
  4. „NATO agresija 1999.”. Grad Beograd. Pristupljeno 15. 11. 2009. 
  5. „Godišnjica NATO bombardovanja Srbije, 24. mart 2005.”. 24 mart 2005. Arhivirano iz originala na datum 2009-10-29. Pristupljeno 15. 11. 2009. 
  6. „Tihi odlazak duhovnog vođe”. Blic. 15 novembar 2009. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-25. Pristupljeno 15. 11. 2009. 

Spoljašnje veze uredi