Manastir Komogovina

Manastir Komogovina je manastir eparhije gornjokarlovačke SPC iz XIV veka. Manastir je smešten u blizini sela Komogovina, između Kostajnice i Petrinje.

Ove oblasti sa mestima Komogovina, Gradusa, Ozelsko, Selce i drugim dobrima poklonio je mađarski kralj Matija 14. aprila 1482. srpskom despotu Vuku Grgureviću-Brankoviću („Zmaj Ognjenom Vuku"). Nakon Vukove smrti 1485. godine, udajom njegove udovice Varvare Frankopanove za Franju Berislava, prešla je Komogovnna u vlasništvo Berislavića, pa zatim Banfija i Zrinjskih. U vreme ratova sa Turcima ovaj je kastel stradao, i u jednom popisu od 1696. pominje se kao napušten i srušen.

Manastir Komogovina dobio je ime po selu u kome je podignut. Ime Komogovina pominje se još u srednjem veku.

Turski upadi u predele između Une i Kupe polovinom XVI veka opustošili su celu ovu oblast. Sve tvrđave pale su u turske ruke, a narod je u masama napuštao svoja ognjišta i bežao izvan turske opasnosti.

Za vreme austrijsko-turskog rata 1683—1699. Banija je pala pod austrijsku vlast. Na poziv cara Ferdinanda I, vrhovnog komandanta carske vojske vojvode Badenskog i hrvatskog bana Nikole Erdedija, digao se srpski narod po Bosni protiv Turaka kako bi pomogao hrišćanskoj vojsci i čim pre se oslobodio turskog jarma. Kako je i crkva uzela aktivnog učešća u ovom pokretu, počela je turska osveta. Mitropolit dabrobosanski Atanasije Ljubojević, kompromitovan pred Turcima, morao je da se 1688. povuče iz Sarajeva u Bosansku Krajinu, a odatle sa narodom u Baniju, gde je u Komogovini postavio svoga egzarha-vikara, da upravlja tamošnjim srpskim pravoslavnim narodom.

Dok su ovim krajem vladali Turci, duhovni centar za čitavo Pounje bio je manastir Moštanica. Međutim, kako je on u ovom ratnom vihoru izgoreo, pokazala se neophodna potreba za osnivanjem novog duhovnog centra za srpski narod na oslobođenom području u Baniji. Zato su preživeli moštanički kaluđeri u dogovoru sa mitropolitom Atanasijem Ljubojevićem osnovali 1693. novi manastir u Komogovini, gde se već od 1688. nalazio mitropolitov egzarh.

Tek 1695. posle nove Leopoldove privilegije, preselio se mitropolit Atanasije Ljubojević u Medak u Lici sa 80 pravoslavnih kuća iz Dalmacije.[14]) Tu je sagradio sebi dvor i tako konačno stvorio bazu za rad na čuvanju pravoslavlja u Lici. 1696. dobio je carski patent za crkvenu upravu nad Karlovačkim generalatom i Banijom,[15]) te je od sada prema potrebi stanovao u Metku i Komogovini. Komogovina je tako, postala pravi srpski narodno-crkveni centar u Baniji. Tu su posle smrti mitropolita Atanasija Ljubojevića (1712) i dalje stanovali kostajničko-zrinopoljski episkopi: Dionisije Ugarković (1715—1716), Nikanor Dimitrijević (1716—1728) i Stefan Ljubibratić (1728—1738). Tek je Aleksije Andrejević (1741—1749) preneo sedište eparhije u Kostajnicu gde je dovršio lepu kostajničku crkvu, koju je za počeo njegov prethodnik. Tu je kupio kuću za episkopski dvor i konačno se pred kraj 1748. sasvim preselio u Kostajnicu.

Manastir Komogovina bio je sagrađen od drveta, i crkva i ćelije. To su bile skromne građevine, koje su tek omogućavale manastirski život i održavanje bogosluženja. Njeni osnivači, moštanički kaluđeri, posvetili su crkvu novog manastira sv. Arhanđelu, kao što je bila i moštanička. Međutim, uskoro se spominje i crkva Sv. Vaznesenja pa se čak uz ime manastira stavlja ime ovog hrama. To je bila druga, novija i veća manastirska crkva, uz koju je ona prvobitna stajala kao kapela.

U popisu Kostajničke eparhije od godine 1755. navodi se Vaznesenje Hristovo kao hramovska slava manastira Komogovine. Međutim, manastir su još mnogi smatrali svetoarhanćelskim, pa tako ga i zvali.

Današnja zidana komogovinska crkva posvećena Preobraženju sagrađena je svakako posle ukidanja manastira, jer u opisu manastira od 22. avgusta 1772. veli se da u manastiru ne postoji nijedna nova građevina. U toj današnjoj komogovinskoj parohijskoj crkvi ima na proskomidiji naslikana prikladna kompozicija na kojoj se i danas raspoznaje vrlo oštećen zapis sa godinom 1812. ili 1814. što se ne može tačno utvrditi, jer je zadnja cifra jako oštećena.

Manastir je dobio odmah po svom osnivanju od kostajničkog komandanta Franje Erdedija zemlju za svoje izdržavanje po darovnici od 11. avgusta 1693.

Iz svoje ekonomije na kojoj je bilo relativno malo obradive zemlje nije manastir mogao ni prehraniti svoje bratstvo, a kamoli sticati sredstva za izgradnju i ulepšavanje svoga manastira. Zato je većina kaluđera odlazila na upražnjene parohije gde su vršili parohijske dužnosti, a od svog bira davali treći deo manastiru. Isto tako odlazili su u sakupljanje milostinje na razne strane, pa čak i u Rusiju. Tamo je bio 1715. iguman komogovinski Teodor Tintorović sa jeromonahom Rafailom. Oni su u Rusiji naišli na crnogorskog mitropolita Danila Petrovića-Njegoša, koji je takođe darovao za manastir Komogovinu 12 mineja i drugih knjiga. Svakako da se iguman Teodor vratio iz Rusije, kao i većina ondašnjih naših kaluđera, sa priličnim poklonima, knjigama, utvarima i novcem, što je pored ostalih napora omogućilo da se manastirska crkva i ćelije urede i ulepšaju, a kulturni interes i potrebe ojačaju. Cvetanje slikarske umetnosti u Komogovini najbolje to potvrđuje.

Godine 1751. buknula je u Baniji velika buna zbog pojačanih poreskih obaveza, zavođenja skupe vojničke uniforme, dovoćenja stranih oficira, izjednačavanja srpskih knezova sa običnim vojnicima i ometanja verskog i crkvenog života pravoslavnih Srba. Na čelu pobune bio je Teodor (Tešo) Kijuk, a njegov sekretar bio je sveštenik Filip Trbuhović (Trbojević). Centar pobune bio je manastir Komogovina. Neposredni povod za bunu bilo je hapšenje krajiških izaslanika koje je narod uputio u Beč da kod carice zamole narodu zaštite. Kijukova buna imala je zle posledice po manastir Komogovinu. Egzarh Jefrem Marković morao je, sakupivši nešto materijalnih sredstava, o svom trošku otići u Budim k mitropolitu. Tamo se u to vreme nalazila i carica. Egzarh je saslušan, a zatim predan mitropolitu sa nalogom da više ne sme biti pušten u Kostajničku krajinu, već je s mitropolitom upućen u Karlovce gde je 1758. umro. Njegov boravak u manastiru štetno je delovao na monaški i manastirski život, što je zajedno sa posledicama bune dovelo do nereda i rasula u manastiru.

U drugoj polovini XVIII veka bilo je u Komogovini i monahinja. 1773. bilo ih je sedam. One su stanovale u zasebnim ćelijama („kolibama"), ali je neko zlonamerno javio u Beč da monahinje stanuju u istoj zgradi sa monasima. Carica je preko predsednika Ilirske dvorske deputacije, grofa Kolera, naredila bačkom episkopu Mojsiju Putniku, kao administratoru upražnjenje mitropolije, da ove vesti proveri, da prikupi sve podatke i postara se da se ove monahinje uklone na drugo pogodno mesto. Putnik je odgovorio da se ove monahinje mogu jedino smestiti uz pojedine parohijske crkve, pošto nema ženskog manastira. Carica je ovo odmah prihvatila i 29. jula 1773. naredila da nadležna generalkomanda u dogovoru sa eparhijskim arhijerejem poruši kolibe u kojima su stanovale monahinje, a njih da smesti svaku uz po jednu parohijsku crkvu, koja ima podesnu ćeliju da tamo žive dok ne pomru. Iako je odredbom ove carske odluke o rušenju koliba u kojima su stanovale monahinje demantovana optužba da one žive zajedno sa monasima, ipak su one bile iz Komogovine rasterane, a njihove „kolibe“ su srušene.

Ni monasi nisu dugo ostali posle monahinja u Komogovini. Prilikom redukcije manastira, za koju su već vršene pripreme, reducirana je i Komogovina. Istina, na Sinodu 1774—1775. oba manastira Karlovačke eparhije, i Gomirje i Komogovina, predviđeni su da ostanu. To je u caričino ime izjavio Sinodu carski komesar Matezen 6. marta 1775. Međutim, na osnovu prikupljenih podataka i principa da mogu ostati samo oni manastiri koji imaju najmanje 8 monaha i na svakoga od njih po 40 jutara obradive zemlje, izdala je carica 31. oktobra 1777. naredbu o ukidanju manastira Komogovine.

Iako je manastir Komogovina postojao svega 88 godina, ipak je bio velik njegov religiozni, kulturni i politički značaj u životu Srba na Baniji. Čak i sto godina posle ukidanja manastira, govorio je narod u „slavnoj molitvi": „Da se veseli Petrova gora, Velebit-planina i sveti manastir Komogovina“. Carska vlast nije uspela da reducira manastir Komogovinu iz duša Srba-Banovaca.

Ikonostas današnje komogovinske crkve je iz XIX veka. Od ustaškog demoliranja sačuvale su se samo ikone u najgornjem redu i ikona Svete Trojice ispod krsta.

Od starog ikonostasa, izrađenog 1723. u komogovinskoj školi jeromanaha Arsenija, sačuvalo se pet ikona: Hristos, Bogorodica, Preobraženje i Vaznesenje nalaze se sad u Muzeju Srba u Hrvatskoj i dostojno reprezentuju visoke umetničke kvalitete komogovinske ikonografske škole. Ikona Sabor arhanćela Mihaila i Gavrila, sa istog ikonostasa, nalazi se u zbirci inženjera Marka Frangeša u Zagrebu.

U komogovinskoj crkvi sačuvale su se samo tri starije pojedinačne ikone:

  • Bogorodica (XVIII vek, veličine 45x35) na prostolu, u desnoj ruci drži skiptar, a levom na kolenu pridržava „državu“. Hristos-mladenac sedi joj usred krila i obema rukama blagosilja.
  • Sv. Nikola (s: otacЬ nikolae— XVIII vek 42x33) u felonu i omoforu sa mitrom na glavi. U gornjim uglovima su Hristos sa knjigom i Bogorodica sa omoforom.
  • Sv. Nikola (XIX vek ?, 80x58) u sakosu.

Literatura uredi

  • Dr Dušan Kašić, Svetopreobraženski manastir Komogovina
  • Dr Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, Novi Sad 1929, 25.
  • Manojlo Grbić, Karlovačko vladičanstvo I, 90.
  • Radoslav Grujić, Prilozi za istoriju Srba u Austrougarskoj u doba patrijarha pećkog Arsenija III Crnojevića, Spomenik SKA 51, 1913, 18—19.
  • Pavle Dragić, Manastir Komogovina, Kalendar „Sveti Sava“ (Zagreb) 1932, 78.
  • Radoslav Grujić, Tužbe Srba iz Hrvatske, Glasnik ID u Novom Sadu 2,3, 1929, 409-410
  • D. Ruvarac, Srpska mitropolija karlovačka oko polovine XVIII veka, Srem. Karlovci 1902, 127.

Spoljne veze uredi