Magdalenijan, isto tako poznat pod nazivom Magdalénien, je izraz koji se odnosi na jednu od kasnijih kultura gornjeg paleolita u zapadnoj Evropa. Nazvana je po tipskom nalazištu La Madelaine u regiji Dordogne u Francuskoj. Prvotno nazvan "L'Age du Renne" (doba sobova) od strane Larteta i Christyja, kod mnogih ljudi magdalenijan predstavlja sinonim s lovcima na sobove, iako magdalenijanska nalazišta sadrže mnoge dokaze o lovu na evropske losove, konje i druge krupne sisavce koji su živjeli u Evropi pred kraj posljednjeg ledenog doba. Kultura je geografski bila prilično proširena, te se kasna magdalenijanska nalazišta mogu pronaći od Portugala na zapadu do Poljske na istoku.

Kultura pokriva period od oko prije 18.000 do oko prije 10.000 godina, pred kraj posljednjeg ledenog doba. Karakteristika magdalenijana su uobičajene industrije oštrica napravljenih od kariniranih jezgri. Tipološki se magdalenijan dijeli u 6 faza za koje postoji konsenzus o kronološkoj važnosti. Najstarije faze se prepoznaju po različitom udjelu oštrica i specifičnih varijanti strugala, srednju fazu označava pojava mikrolitskih komponenti (posebno specifičnih mikrolita) i kasnijim fazama koje označavaju jedonizni (faza 5) i dvonizni 'harpuni' (faza 6) napravljeni od kostiju, rogova i slonovače.

Traje velika rasprava oko točne prirode najranijih magdalenijanskih asemblaž te se ne zna je li badegoulijanska kultura u stvari najranija faza magdalenijana. Slični nalazi iz šume Beauregard kraj Pariza su se često navodili kao najstariji primjeri magdalenijana (v. diplomski rad Martina Hemmingwaya za detalje). Sva najstarija magdalenijanska nalazišta se nalaze u Francuskoj.

Kasnije faze magdalenijana su istovjetne s ponovnim ljudskim naseljavanjem sjeverozapadne Evriope nakon Posljednjeg glacijalnog maskimuma. Široka istraživanja na području Švicarske, južne Njemačke i Belgije su urodila detaljnim AMS radiokarbonskim datiranjem u prilog toj hipotezi (v. istraživačke radove objavljene u Proceedings of the Prehistoric Society od 1996 i 1997).

Pred kraj magdalenijana litička tehnologija pokazuje trend prema povećanoj mikrolitizaciji. Koštani harpuni i oštrice su najvidljiviji kronološki pokazatelji unutar tipološkog niza. Isto kao i po kremenom oruđu, magdalenijanski ljudi su najpoznatiji po fino obraživanim kostima, rogovlju i slonovači koja im je služila i u praktične i estetske svrhe (bâton de commandement). Primjeri magdalenijanske umjetnosti uključuju figurice i fino gravirane vrhove kopalja i sulica, isto kao i osobni nakit koji je uključivao morske školjke, probušene zube zvijeri (vjerojatno nošene kao ogrlice) i fosile.

Morske školjke i fosili pronađeni na magdalenijanskim nalazištima se mogu dovesti u vezu s relativno određenim područjima odakle potječu, te su služili kao potvrda hipoteza o sezonskim migracijama magdalenijanskih lovaca-sakupljača, odnosno trgovačkim rutama. Pećinska nalazišta poput slavnog Lascauxa sadrže najbolje primjere magdalenijanske pećinske umjetnosti. Nalazište Altamira u Španiji, sa svojim bogatim i raznovrsnim oblicima magdalenijanskih skulptura se često navodi kao aglomeracijsko nalazište gdje su se u posebnim prigodama sastajale male grupe magdalenijanskih lovaca-sakupljača (v. rad Margaret Conkey'u Current Anthropology od 1980).

U sjevernoj Španiji i jugozapadnoj Francuskoj magdalenijan je slijedila azilijanska kultura. U sjevernoj Evropi se može vidjeti nešto drukčija slika, s različitim varijantama Tjongerijanskog tehno-kompleksa koji ga je slijedio. Nude se hippoteze kako su neka od važnih nalazišta s kraja ledenog doba u jugozapadnoj Britaniji, uključujući slavni Kent's Cavern, magdalenijanska, ali se o tome još uvijek vodi rasprava.