Lamijski rat (323. pne.322. pne.) je bio rat između Atine i njenih gradova-saveznika u Grčkoj protiv makedonske vrhovne vlasti i Antipatera, regenta Makedonije i Grčke. Ovo je zadnji rat u kom su Atinjani igrali centralnu ulogu i nakon poraza su izgubili svoju nezavisnost.

Lamijski rat
Dio pobuna nakon smrti Aleksandra Velikog.
Datum 323-322. pne.
Lokacija Grčka
Rezultat Makedonska pobjeda
Zaraćene strane
Atena i saveznici Makedonija
Komandanti
Leosten Antipater
Snage
30.000 ljudi više od 30.000 ljudi
Gubici
nepoznato nepoznato

Pobuna je izbila nakon što su vesti o smrti Aleksandra Velikog u Vavilonu stigle do Grčke. Atina je započela ovaj rat govorima Leostenesa i Hiperida. Nakon što su im se pridružili gradovi u severnoj i centralnoj Grčkoj, oni su porazili Antipatera i primorali ga da se skloni u Lamiju, koju su nekoliko meseci opsedali grčki saveznici.

Nakon što su ga oslobodile snage pod komandom Leonatusa, Antipater je uspeo da izađe iz Lamije i vrati se u Makedoniju. Nakon što mu se pridružile Kraterove trupe, Antipater se sukobio sa grčkim saveznicima u bici kod Kranona u Tesaliji 5. septembra 332. pne. Iz bitke je kao pobednik izašao Antipater, Demosten je izvršio samoubistvo popivši otrov a Hiperidis je ubijen po Antipaterovom naređenju.

Ishod rata je neko vreme bilo gušenje grčkom otpora prema makedonskoj dominaciji. Istovremeno sa Lamijskim ratom su se desile pobune u Kapadokiji i istočnim delovima carstva, ali su ih ugušili Perdika i Eumen, odnosno Peiton.

Ustanak u Baktriji i Sogdijani uredi

Stabilnost koju je uživalo Aleksandrovo carstvo, u prvi mah, izgledala je potpuno ostvariva i odstranjena svih pokušaja podrivanja od strane starosedelačkih plemena, dok je grčki oslobodilački pokret bio u stanju hibernacije. Buđenje Grka je bilo postepeno, uslovljeno dezinformacijama o smrti Aleksandra Velikog. Neredi su tresli i Kirenaiku, na suprotnoj strani carstva, zbog mešanja grčkih najamnika u unutrašnje sukobe. 325. pne. godine u Baktriji i Sogdijani došlo je do pobune helenskih kolonista koji su pokušali da organizuju povratak u domovinu. Nošeni osećajem odbačenosti na kraj carstva i nostalgijom za rodnom zemljom, nisu mogli da podnesu život među ljudima koje su smatrali varvarima. Narodnost otpadnika nije bio čist grčki, već su se bunili i Makedonci, Tračani i poluhelenizovani Maloazijci. Brojčanu ekspanziju pobunjeni kolonisti su doživeli odmah pošto je bilo izvesno da je kralj mrtav. U početku je bilo 3000 ljudi da bi se brojka popela na 23.000 Za vođu su izabrali Anijanca Filona koji je uzeo i titulu kralja. Ubijen je u sukobu, ali to nije nateralo ostale da odustanu od svoje namere. Posle surovog gušenja pobune, medijski satrap Peiton je imao nameru da pobunjenike privuče ka sebi i dozvoli im da se vrate u naselja, ali je presudila Perdikina neumoljiva volja. On je naredio da se ustanici poubijaju i da se razdeli njihova imovina, poslavši Peitonu vojsku u tu svrhu.

Prvi meseci po smrti Aleksandra Velikog uredi

Posle gušenja ove pobune u prvim mesecima posle Aleksandrove smrti dolazi do manjeg širenja carstva u Maloj Aziji na račun teritorija koje nisu ranije priznavale Aleksandrovu vlast. Eumen je porazio i ubio kapadokijskog satrapa koji je pokušao da se raširi prema jugu. Ptolomej je rešio problem u Kireni sa grčkim plaćeničkim trupama, koja su se potčinila njegovoj vlasti i režimu zasnovanom na cezu koji je sproveo. Integrišući Kirenaiku, egipatski satrap je obrazovao telo građana od 10.000 ljudi, dok se sam nalazio na čelu kolegijuma stratega i zadržao je za sebe pravo da vrši upis određenog broja građana, da postavlja gerusije i pravo apelacije u važnim procesima. Ostali gradovi Kirenaike su korigovali svoje uređenje prema kirenskom. Ipak čitava ta oblast nije ostajala imuna na povremeni separatizam, ali je ostala vezana za Egipat.

Uzroci Lamijskog rata uredi

Politika koju je Antipatar vodio prema Grčkoj, a koja je bila pritisak za tadašnje stanovništvo nagomilavala je nezadovoljstvo. Filip II je obezbedio mir na 15 godina, ali je nezadovoljstvo sve vreme bilo prisutno zbog postojanja makedonskih garnizona, zbog Antipatrovog mešanja u unutrašnje prilike gradova i njegove izrazite podrške promakedonskoj oligarhiji. Demobilizacija velikog broja grčkih najamnika koja je izazvala nezaposlenost je pred kraj Aleksandrovog života dovela do izrazitog porasta nezadovoljstva koje je kulminiralo 324. pne posle Aleksandrovog netaktičnog naređenja da grčki gradovi moraju da prime nazad prognane političke emigrante kojih je bilo oko 20.000, a koje je mogao bezbolnije da naseli u kolonije. Njihov povratak je izazvao sukobe oko konfiskovanih imovina i jače intenzivirao borbu stranaka. Ovim postupcima je Aleksandrova politika od nekadašnje hegemonije prema Grcima sve više vođena kao prema ostalim podanicima.

U Atini je spor bio oko vlasništva nad ostrvom Samos koje je naseljeno atinskim klerusima decenijama, koje je Atini priznao Filip II 338. pne. Aleksandar je odlučio da se ostrvo vrati Samljanima i naredio da klerusi napuste ostrvo. Uprkos nadi da će diplomatski postići promenu stava, nezadovoljstvo je ipak raslo do te mere da je dovelo do izbijanja ustanka nazvanog Harpalova afera.

Pripreme za rat uredi

Aleksandrova smrt je u prvi mah izazvala nevericu u Atini gde su se već raspaljivale ustaničke baklje. Demad, prijatelj i poverenik makedonskih hegemona je izražavao svoje sumnje tvrdeći da bi posle Aleksandrove smrti od njegovog lesa zaudarao čitav svet. Fokion je, znajući atinski karakter da brzo odlučuju o krupnim stvarima, savetovao onima koji su zagovarali rat ohrabreni kraljevom smrću da sačekaju, podrobno razmotre stvari i odluče. Kada je vest potvrđena antimakedonski elementi su dobili samopouzdanje šireći oko sebe akcije koje su zahvatale sve šire i šire slojeve. Počelo je i pomeranje granica ciljeva borbe koji su u prvi mah podrazumevali nezavisnost Atine, a sada već propagirali oslobođenje čitave Helade. Hiperid, Platonov i Sokratov učenik, neodstupajući od svojih antimakedonskih stavova i neprijateljstva prema Aleksandru, bio je najaktivniji pobornik rata, izazivajući protiv sebe Demada i široko se razilazeći sa Demostenom koga je smatrao korumpiranim od Harpala i Aleksandra. U jednom govoru kritikovao je njegovu političku karijeru i doprineo njegovom osuđivanju. Prema Hiperidovim vizijama Aleksandrova smrt je bila pravi trenutak da se reše mnoga pitanja koja su mučila Atinu i Heladu godinama. Zagovarao je rat sa ciljem proterivanja makedonskih posada i oslobođena cele Grčke makedonske vlasti, zatim, rešavanje pitanja Samosa i povratak pozicija na Hersonesu koje su izgubili posle Heroneje. Dajući se na jak diplomatski rad, Hiperid se uputio na Peloponez tražeći saveznike. Na tom putu mu se pridružio Demosten koji je predhodno posle Harpalove afere pobegao iz zatvora u Eginu. To je bila sjajna prilika za Demostena da zarad oproštaja i povratka u Atinu zaboravi sva razilaženja sa Hiperidom i uloži sve svoje snage na ostvarenje životnog dela oslobođenja Grčke od makedonske hegemonije. Hiperidu i Demostenu, političkim inspiratorima ustanka pridružio se i Leosten, koji je stao na čelo pokreta.

Leosten je poslednjih godina Aleksandrovog života služio kao oficir, vešt i sposoban vojnik, kod nekog azijskog satrapa. Poreklom je bio sin istoimenog stratega iz Savezničkog rata koji je 361. prognan. Njegova karijera pre 324. pne. se ne može tačno utvrditi. Smatra se da je sakupljao lutajuće i besposlene vojnike po Maloj Aziji, koje su satrapi uzimali u službu, pa je po Aleksandrovom naređenju o otpuštanju najamnika sa njima prešao na Peloponez na rt Tenaron. Nejasne su njegove veze sa najamnicima sa Tenerona, obzirom da postoji svedočanstvo da je bio atinski strateg 324/323. pne. Sledeće 323/322. pne. Leosten je izabran za stratega hoplita, komandanta snaga koje izlaze iz zemlje.

Diodor svojim svedočanstvom u XVII i XVIII knjizi Istorijske biblioteke unosi određene nejasnoće po pitanju Leostenove uloge u pripremi ustnka Atine i Grčke. Naime on daje dve nepodudarne verzije događaja. Na kraju XVII knjige kao uzrok za ustanak i nerede 324. godine navodi koncentraciju otpuštneih najamnika, persijskoh oficira i satrapa na rtu Tenron. Oni su izabrali Leostena za stratega autokratora, koji je tajnim kanalima izdejstvovao od Atine 50 talanata za potrebe plaćanja najamnika i oružja. Uputio je šos i poslanike da sa Eolijom pregovaraju o savezu i sve pripremio za rat smatrajući da će biti težak. Ovim svedočanstvom Diodor skida odgovornost sa Atine, prebacujui je na Leostena i koncentraciju najamnika koji su činili kritičnu skupinu po mir u Grčkoj. Nasuprot tome u XVIII knjizi Diodor jasno ističe odgovornost Atine i vladajuće demokratske klase za pripremu i izazivanje rata. Po Aleksandrovoj smrti ohrabreni Atinjani su tražili hegemoniju u ime slobode svih Grka oslanjajući se na materijalnu osnovu novca koji je ostao od Harpala i 8000 najamnika na Tenaru. Dajući Leostenu tajne instrukcije za pripremu najamnika bez odluke demosa, prebacili su odgovornost za njega, da bi izbegli Antipatrove pripreme za rat. Leosten je užurbano mobilisao ljudstvo iako još uvek vest o Aleksandrovoj smrti nije bila potvrđena. Po potvrdi informacije da hegemon nije više među živima demos je odlučio da otvoreno započne rat. Druga Diodorova verzija očigledno potvrđuje da se koren sukoba nalazi u atinskom revoltu na poslednje Aleksandrove odluke o emigrantime i ostrvu Samos.

Duga rasprava u skupštini sadržala je prepirku posednika koji su želeli mir i demagoga koji su raspirivali ratno raspoloženje. Preovladao je glas onih koji su od ratovanja jeli hleb, pa je odlučeno da se atinski građani pobrinu za grčku slobodu i odstrane prisustvo makedonskih posada u gradovima gde su bile stacionirane. U tu svrhu sakupljena je flota od 240 lađa, od 40 tetrera i 200 trijera. Mobilisani su svi muškarci do 40 godine. O bezbednosti zemlje brinule su tri file dok je ostalih sedam započelo pripreme za rat van granica. Poslanstva su po gradovima apelovala na priključenje zajedničkoj borbi protiv Makedonaca.

Ratne operacije uredi

Prve ratne operacije je započeo Leosten maršom sa Peloponeza ka Srednjoj Grčkoj, gde mu se pridružila atinska vojska, posle poraza Beočana koji su pokušali da spreče spajanje trupa. Beočani su se uplašili da bi u slučaju pobede došlo do obnavljanja Tebe čiju su zemlju oni raspodelili. Pobeda Leostena nad njima je prvi uspeh saveznika u koje su se ubrajali i Eolci sa 7000 vojnika, Lokriđani, Fokiđani i drugi srednjegrčki narodi. Leosten je sa vojskom zauzeo Termopile.

Suparnička strana nije bila najsjajnija brojčano. Antipatar je imao oko 13000 pešaka i 600 konjanika, do Tesalije gde su mu se pridružili tesalski konjanici. Sagledavajući svoje snage znao je da se ne može uspešno suprostaviti, pa je poslao zahtev za Kraterovu pomoć koji je bio u Kilikiji. Napavši Grke kod Termopila, bio je primoran na povlačenje posle prebega tesalskih konjanika na Leostenovu stranu. Ne mogavši da probije grcči bojni red povukao se u tesalski grad Lamnij čekajući Kraterovu pomoć. Leosten je krenuo za njim i opseo Lamnij odesekavši ga od svih komunikacija sa okolinom. Prvi Leostenovi uspesi su uticali na povećanje saveznika. Ohrabreni dominacijom na terenu pridružili su mu se Peloponežani iz Argolide, Mesenije i Elide. Predstavnici pojednih država su obrazovali ratni savez, Atini je data hegemonija, a Leostenu glavna komanda. Opsada Lamnija je koren za naučno ime ovog rata – Lamnijski rat. U mlađoj tradiciji naziv Helenski rat daje ovim događajima panhelenski karakter, dok ga stara tradicija ne poznaje.

Leostenova nestrpljivost za osvajanje Lamnija proisticala je iz straha od dolaska Kraterovog pojačanja i početka kolebljivosti saveznika. Antipatar je predlagao pregovore, ali ne želeci da pristane na Leostenov uslov o kapitulaciji rat je nastavljen. Atinjane je napustila sreća, kada je Leosten poginuo u jednom od okršaja ostali su bez glavnokomandujućeg koji je uživao poverenje svih saveznika. Taj gubitak je bio nenadoknadiv. Na svečanoj sahrani Hiperid mu je održao posmrtni govor ne sumnjajući u pobedu ideje za koju je Leosten dao život.

Očekivana pomoć iz Male Azije je počela pristizati Antipatru. Lizimah, zauzet gušenjem ustanka odriskog kralja Suta, iako je bio najbliži nije mogao da pomogne. Ali Leonat, vladar helespontske Frigije, prešavši u Evropu popunio je svoju vojsku ljudima u Makedoniji i krenuo u Tesaliju gde je ubijen napadajući helenske snage. Njegova vojska se spojila sa Antipatrovom i povukla u Makedoniju.

Atinska flota nije imala uspeha u sprečavanju Leonatovog prelaska preko prevlake, kao ni kasnije Kraterovog prelaza sa vojskom. Deo flote je motrio Antipatrove lađe, a deo je kretao ka Helespontu gde je došlo do sukoba sa flotom koju je poslao Perdika, a kojom je komandovao Klit. Atinska flota je potučena kod Abidosa na Dardanelima, posle čega su se sjedinile Antipatrove i Klitove lađe. Iako očigledno napušteni od sreće, Atinjani su se želeli kockati još i u leto 332. godine kod ostrva Amorga pretrpeli fatalan poraz koji je zauvek slomio atinsku talasokratiju. Ova bitka se uzima kao kraj atinske političke moći.

Poraz Atine na moru odražavao se na situaciju na kopnu, dajući Krateru neometano prebacivanje vojske i skupljanje najamnika i veterana kao i spajanje sa Antipatrovim jedinicama. Antipatar je zadržao vrhovnu komandu. Makedonske snage su sada bile brojčano skoro duplirane u odnosu na helenske koje su raspolagale sa 25000 pešaka i 3500 konjanika. Posle neuspeha u animiranju još savezničkih pomoći, bili su, bez obzira na nejednakost snaga, primorani da prihvate bitku. Vojske su se sukobile kod Karnona, bez pobednika, jer su Grci izgubivši moral odlučili da zatraže pregovore za mir. Odbivši da prizna helenski savez Antipatar je pregovarao sa svakom državom posebno što je uticalo na rasturanje saveznika. Zajedno su se držali samo Atinjani i Eolci.

Epilog uredi

Atina je našla u nezahvalnom položaju Antipatrove nemilosti, jer on nije poštovao njenu prošlost i kulturu kao Filip i Aleksandar koji su uglavnom praštali iz tih razloga, a ozlojeđen Lamnijskom opsadom želeo je da kazni podstrekače rata. Poslanstvo sa odabranim makedonskim prijateljima Fokionom i Demadom koje je upućeno Antipatru uspelo je da izdejstvuje jedino sprečavanje vojnog ulaska u grad. Ostali makedonski zahtevi su morali biti prihvaćeni. Traženo je da se prvaci antimakedonske politike Hiperid i Demosten predaju, ukinuto je demokratsko uređenje zarad oligarhijske vladavine gde pravo imaju građani sa cenzom iznad 2000 drahmi. Vlast se nalazila u rukama imućnih građana, a ukinute su i demokratske institucije mistoforije i izvlačenje magistrata kockom. Atina je morala da plati ratnu odštetu i prihvati makedonsku posadu u Munihijskoj tvrđavi kao garant novog poretka. Postavljanje posade u Munihijskoj tvrđavi 322. označavalo je pad atinske suverenosti i sa formalne tačke. Hiperid je predat Antipatru i pogubljen, dok je Demosten izvršio samoubistvo na ostrvu Kalauriji pre hapšenja (novembar 322.) Pitanje Samosa koje je bilo pod Perdikinom ingerencijom rešeno je nepovoljno za Atinu i klerusi su napustili ostrvo što je povećalo broj obespravljenih Atinjana.

Etolci su zbog konfiguracije terena bili u povoljnijem položaju i dalje pružajući otpor. Kada je Antipatar sa Kraterom krenuo sa Peloponeza u Etoliju, Etolci su napustili neutvrđena mesta i poslavši žene i decu u planine utvrdili se u nekoliko gradova. Makedonci su trpeli teške gubitke. Rat se odugovlačio, a situacija u Aziji, sukob Perdike i Antigona je odložio Kraterovo i Antipatrovo osvajenje Etolije, jer su se spremali da intervenišu na Istoku. Vrativši se u Makedonije Antipatar je Perdiki ukazao počasti i oženio ga kćerkom Filom. Započeli su pregovori između njih, Ptolomeja i Antigona o obrazovanju koalicije protiv Perdike koji je želeo da prigrabi vrhovnu vlast nad carstvom.