Konstantin Simonov

Konstantin Simonov (Petrograd, 28. 11. 1915. – Moskva, 28. 8. 1979) je bio jedan od najutjecajnih sovjetski pisaca svih vremena. Dobitnik je Staljinove nagrade za književnost 6 puta (1942, 1943, 1946, 1947, 1949, 1950), Lenjinove nagrade 1974, heroja SSSR-a (1974) i ordena Belog lava (najviši Čehoslovački orden). Bio je zamjenik generalnog sekretara Unije sovjetskih pisaca (1946-59 i 1967-79)

Konstantin Simonov
Potpukovnik Konstanin Simonov 1943.
Biografske informacije
Rođenje(1915-11-28)28. 11. 1915.
Rusija Petrograd, Rusko Carstvo
Smrt28. 8. 1979. (dob: 63)
Moskva, Sovjetski Savez
NacionalnostRus
Obrazovanje
Zanimanjepukovnik, književnik
Opus
Književni pravacsocijalistički realizam
Književne vrsteproza, roman
Jezikruski
Znamenita djela
Čekaj me
Ruski ljudi
Dani i noći

Biografija uredi

Konstantin Simonov se je rodio 28.11.1915. u Petrogradu u plemićkoj obitelji. Njegova majka je bila pripadnica dinastije Rurjiković,a otac je bio oficir u ruskoj vojsci. Po izbijanju Oktobarske revolucije Konstantinov otac je podržavao bjelogardejce tako da napušta novostvoreni SSSR nakon čega mu se majka udaje za pukovnika Crvene armije koji je ujedno bio predavač u vojnoj školi. Školovanje za inžinjera je Simonov završio 1935. godine nakon čega počinje raditi u tvornici i gotovo istovremeno pisat svoje prve poeme koje će biti 1936. godine objavljene u časopisima Mlada garda i Oktobor što mu donosi dodatno školovanje u Književnom institutu Maksim Gorki 1938. kada piše i svoju prvu dugu poemu Crni Pavel kojom slavi gradnju kanala Baltičko more-Belo more. Sledeće godine je poslan u Mongoliju kao ratni dopisnik tokom neobjavljenog japansko-sovjetskog rata, a 1940 piše Historiju jedne ljubavi koja će se početi iste godine izvoditi u Lenjingradskom kazalištu.

Nakon napada Nemačke na Sovjetski Savez 1941. Simonov ponovno postaje ratni dopisnik,ali istovremeno dobiva rang prvo komesara, a potom i potpukovnika. Prvo slavno ratno djelo Konstantina Simonova će biti poema Čekaj me koja će postati jedna od najpopularnijih poema ikada napisanih na ruskom jeziku, a potom stiže Ruski ljudi po kojemu će se snimiti film 1943. godine i njegovo najvažnije djelo tog razdoblja ratni roman Dani i noći koji govori o obrani Staljingrada. Po završetku rata ovaj proslavljeni pisac će dobiti čin pukovnika,a biti će i postavljen na poziciju zamenika generalnog sekretara Unije sovjetskih pisaca.

Zajedno s Iljom Erenburgom on je poslan 1946 na turneju po SADu iz koje će se vratiti s novim američkim automobilom.

Bez obzira na sve književne uspjehe Konstantin Simonov će ostati trajno označen svojim ratnim iskustvom tokom kojeg je sudjelovao u velikom broj važnijih bitaka počevši od obrane Odese 1941 preko obrane Staljingrada 1942-43 pa sve do bitke za Berlin 1945. godine pa je svoj rad ograničio pre svega na ratne romane i poeme. U skladu s tim on piše nakon rata Drugovi po oružju (1952), Živi i mrtvi (1959), Četvrti (1961), Vojnici se ne rađaju (1964) i Poslednje leto (1971). Devet godina nakon piščeve smrti to jest 1988. će biti objavljeni i njegovi memoari Kroz oči moje generacije gdje kao zanimljivost piše kako je od njega tokom rata Staljin naručio djelo i onda pažljivo proučavao, davao savjete kako da bude napisano.

Iako je kao urednik bio Novij mir bio izdao priču Ne samo kruhom Konstanin Simonov će ostati književni konzervativac i zastupnik književne verzije socijalističkog realizma koji će biti poražen na drugom kongresu unije sovjetskih književnika od strane frakcije vođene od Ilje Erenburga i Mihaila Šolohova. U drugoj polovici pedesetih godina dvadesetog veka Simonov će biti upleten i u kontroverzu oko djela Doktor Živago pošto će biti optužen da je on odgovoran za njegovo neobjavljivanje u Novom Miru što nije bila istina iako će on javno podržati tu odluku.

Konstantin Simonov umire 1979. godine u doba kada pokušava uz protivljenje vojske stvoriti arhiv sjećanja vojnika koji su se borili u Drugom svetskom ratu.

Povezano uredi

Vanjske veze uredi