Koncili iz Reimsa
Koncili iz Reimsa održani krajem 9 i početkom 10. vijeka bili su značajni u historiji katoličke crkve zbog pokretanja moralnih i institucionalnih reformi. Reims je od ranog srednjeg vijeka pa sve do Novog vijeka, bio jedan od najvećih evropskih gradova.
| Koncili iz Reimsa | |
|---|---|
 | |
| Država |  Francuska
|
Historija uredi
Prvi dokumentirani sinod u Remsu održan je negdje između 624. - 630. pod pokroviteljstvom njegova nadbiskupa Sonacija, a drugi 991. za nadbiskupa Wulfaira.[1]
Koncil iz 991 uredi
Taj koncil kog često zovu Sinod sv. Basla, organizirao je kralj Hugo Capet uz pomoć Gerberta Aurillaca kasnijeg pape Silvestra II - 991. Koncil je trebao raspraviti slučaj nadbiskupa Reimsa - Arnulfa, vanbračnog sina pokojnog kralja Lothaira, koji je optužen da je zajedno sa svojim ujakom knezom Charlesom kovao zavjeru protiv Huga Capeta.[1]
Koncil je smjenio Arnulfa, a na njegovo mjesto imenovao Gerberta, kako je to učinjeno bez odobrenja pape Ivana XV, koji je to odbio prihvatiti, slučaj se otegao naredne četiri godine sve do 995. kad je Ivan XV vratio Arnulfa na položaj. Zavrzlamu je konačno rješio papa Grgur V - 997.[1]
Koncil iz 1049 uredi
Koncil je održan pod predsjedanjem pape Lava IX., i najvećim dijelom bio posvećen simoniji za što je optužen biskup Langresa - Hugo de Breteuil.[1]
Na tom koncilu se uz papu okupilo još pedeset visokih prelata, njima je Lav IX. zabranio pod prijetnjom ekskomunikacije odlazak sa koncila, dok se ne dovrši rasprava o simoniji Huga de Breteuila. Njemu je dozvoljeno da pozove svjedoke u svoju odbranu, ali je jedan od njih nadbiskup Lyona priznao da je primio novac za prodaju crkvenog položaja, i porekao sve ostalo za što su ga optuživali.[2] Na taj način je on od svjedoka odbrane, ispao krunski svjedok tužitelja, međutim kad su drugi dan došli po njega, više ga nije bilo, jer je pobjegao kao i glavno optuženi - Hugo de Breteuil.[2]
Za simoniju je optužen i biskup Neversa, koji je isto tako smjenjen sa položaja, ali je ostao svećenik.[2]
Koncil je također ekskomunicirao Geoffreyja Martela, zato što je uhapsio i zatvorio biskupa Le Mansa Gervaisa. Na kraju rada koncila usvojena je deklaracija o dogmi da Rimski papa ima primat među kršćanskim crkvama kao nasljednik sv. Petra.[1]
Sinodi u 12. vijeku uredi
Sinod održan 1115. sazvao je papin legat - kardinal Cuno od Palestrine kako bi ekskomunicirao cara Svetog rimskog carstva Heinricha V.[1] Odmah nakon tog već 1119., papa Kalist II saziva novi sinod, ali ovaj put radi sklapanja mira sa Heinrichom V. Na sinodu se okupilo preko 200 biskupa isto toliko toliko opata i 15 nadbiskupa.[1]
Kasniji sinodi uredi
Papa Aleksandar III predsjedavao je sinodom sazvanim 1164. na kom se trebao organizirati Križarski rat protiv cara Svetog rimskog carstva Friedricha Barbarosse.[1] Nadbiskup Guy de Roye sazvao je sinod 1407., kako bi stao na kraj brojnim malformacijama koje su se raširile po Reimskoj nadbiskupiji za vrijeme Velike zapadne šizma.[1]Nakon tog je 1528. nadbiskup - Robert de Lenoncourt održao sinod protiv Martina Luthera.[1] Kardinal Charles Lorraine sazvao je reformatorski sinod - 1564., kako bi se provele odluke Tridentskog koncila.[1]
Nakon pauze od gotovo tri vijeka kardinal Gousset orgazirao je sinod u Reimsu - 1857.[1]