Kolonizacija Kosova

Kolonizacija Kosova nealbanskim stanovništvom, a prvenstveno Srbima, planski je sprovođena od strane beogradske vlade u periodu između dva svetska rata.

Teritorijalna proširenja Kraljevine Srbije (zeleno) i Crne Gore (ljubičasto) nakon 1913.

Kolonizacija je započela odmah nakon pripajanja Kosova Kraljevini Srbiji i delova Metohije Kraljevini Crnoj Gori u prvom balkanskom ratu 1912. i nastavljena je tokom perioda Kraljevine Jugoslavije, od 1918. do 1941. godine. Kolonizacija Kosova je imala naglašeno nacionalnu notu i njome je „anacionalni elemenat” trebalo zameniti „zdravim nacionalnim elementom”.[1][2] Paralelno sa srpskom kolonizacijom, tekao je proces prisilnog iseljavanja Albanaca sa Kosova.[3] Između 1912 i 1941. godine, na Kosovo je naseljeno između 60.000[4] i 65.000[5] kolonista. Preko 90% ukupnog broja kolonista su činili Srbi sa raznih krajeva Jugoslavije (uključujući i Crnogorce).[6]

Kolonizacija novih krajeva se sprovodila zajedno sa agrarnom reformom. Agrarna reforma je imala za cilj likvidaciju feudalnih odnosa i uspostavljanje pretpostavki za razvoj kapitalizma, dok je kolonizacija imala za cilj izmenu demografske slike Kosova u korist Srba.[7] Pritom je i agrarna reforma imala etno-religijski aspekt, jer je imovina bivših muslimanskih zemljoposednika uglavnom prelazila u ruke Srba.[8]

Kolonizacija Kosova se uglavnom smatra neuspelim projektom, jer nije zadovoljila ni državu ni naseljenike, ni starosedeoce.[9] Rezultati nove etničke mape su poništeni drugim svetskim ratom, kada je Kosovo priključeno Albaniji, a većina kolonista proterana nazad u Srbiju i Crnu Goru. Po završetku rata, nekim kolonistima je zabranjen povratak na Kosovo.

Događaji vezani za kolonizaciju Kosova su umnogome doprineli narastanju srpsko-albanskog sukoba.

Hronologija

Tokom balkanskih ratova, Kosovo i Metohija su pripojeni Srbiji i Crnoj Gori. I pored masovnih prisilnih iseljenja kosovskih Albanaca (od 1912-1914 je iseljeno 281.747 ljudi[10]), oni su i dalje na Kosovu činili većinu stanovništva.[11] Crna Gora i Srbija su nastojale da merama kolonizacije utiču na izmenu etničke slike Kosova i Metohije. Crna Gora je već krajem 1912. godine počela naseljavati svoje državljane na teritoriji zapadne Metohije. U toku prvog svetskog rata ti su se naseljenici povukli u Crnu Goru, da bi se nakon rata vratili na dobijena imanja.[12]

Nakon Prvog svetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS, beogradska vlada je započela opsežan program kolonizacije Kosova, dajući prednost bivšim vojnicima ili pripadnicima četničkih odreda.[13] Namera je bila da se nasele „nacionalno zaslužni i provereni elementi”, tj. ratni dobrovoljci, četnici, žandarmi, graničari, optanti, izbeglice i partijski aktivisti.[14] Kolonisti su regularno snabdevani oružjem preko Saveza agrarnih zadruga.[9] U brdovita albanska naselja kolonizovani su najpre Crnogorci, jer se smatralo da su bili kulturno najsličniji Albancima. Osim toga, oni su se bez mnogo straha useljavali u konfiskovane kuće kačaka „ne brinući mnogo ni o mogućoj osveti, niti o tapijama”.[15] Kolonisti su u početku masovno dobijali zemlju koja je oduzimana od vlasnika sa regularnim papirima.[9] Veliki broj kolonista je useljen u kuće Albanaca koji su prinudno iseljeni.[16] Oduzimanje zemlje od Albanaca dovodi do pobuna čitavih sela, pa čak i intervencije vojske. Tokom čitavog perioda kolonizacije, beogradska vlast se morala nositi sa oružanim otporom albanskih kačaka, koji su se borili protiv uspostavljanja srpske vlasti.[17]

 
Kolonizacijom je menjana etnička slika Kosova u korist Srba.

Između 1919-1927 na Kosovu i Metohiji je osnovano 245 novih srpskih naselja.[18] Samo u jesen 1931. u Metohiji je naseljeno 1.400 porodica iz Crne Gore: podignute su im tipske kuće i dodeljeno preko 20.000 ha zemlje između puta PrizrenĐakovicaPeć i reke Drim.[19] Za koloniste je podignuto 11.273 kuće na Kosovu do kraja 1935. godine.[18] Od 1936. je započeo novi talas oduzimanja zemlje od Albanaca u pograničnim krajevima, pri čemu im je ostavljano svega 0,4 ha po članu domaćinstva[20], dok su naseljeničke porodice dobijale u proseku 8 ha zemlje[9]. Vlasti su na ovaj način pokušavale da unište osnov albanske egzistencije i primoraju ih na iseljavanje, čime je pojačano anti-državno raspoloženje kod Albanaca.[9]

Srbizacija Kosova se nastavila sve do 1941. godine i na taj način su stvorene mnoge srpske enklave na Kosovu i Metohiji[21], između ostalih: Kosovo Polje, Obilić, Hercegovo, Orlović, Devet Jugovića, Lazarevo, Gornji Svračak, Donji Svračak, Jezero, Lug, Novo Rujce, Staro Gracko i dr.[6] Nove kolonije su osnivane uglavnom u blizini glavnog puta, koji vodi Kosovom od juga prema severu.[6] Postojala je namera da se ratni dobrovoljci naseljavaju uz važne strateške punktove, prvenstveno u Metohiji, Drenici, dojranskom i maleškom srezu.[22] Do 1939. godine je naseljeno oko 54.000 kolonista, od čega 49.000 Srba (uključujući i Crnogorce), oko 4.500 Hrvata i oko 150 Slovenaca.[6] Ukupan broj naseljenika, prema agrarnom povereništvu u kojem su bili prijavljeni, je dat u sledećoj tabeli[6]:

KOLONIZACIJA KOSOVA
agrarno povereništvo broj naseljenika
Uroševac 15.381
Đakovica 15.824
Prizren 3.084
Peć 13.376
Mitrovica 429
Vučitrn 10.169
ukupno 58.263

Dugogodišnja postepena kolonizacija nije ispunjavala očekivanja srpske strane. Vasa Šaletić, upravnik Saveza agrarnih zadruga, je smatrao da Albance treba neodložno iseliti u Tursku i da je "naseljavanje Srba među pola miliona Albanaca bilo greška".[9] Kritikujući polovične rezultate dotadašnje kolonizacije Kosova, srpski akademik i političar Vasa Čubrilović predlaže načine za rešavanje "albanskog problema" totalnim etničkim čišćenjem Kosova od Albanaca.[23] Čubrilović je 1937. godine izradio projekat isterivanja Albanaca za Stojadinovićevu vladu, koji je trebalo da sprovedu državne vlasti.[24]

Arnaute je nemoguće suzbiti samo postupnom kolonizacijom ... Jedini način i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane državne vlasti, u čemu smo mi uvek bili iznad njih.[24]

U cilju pritiska na Albance, beogradska vlast je organizovala paravojne formacije četnika, koje su predvodili Kosta Pećanac, Milić Krstić, Jovan Babunski, Vasilije Trbić i drugi, koji su organizovali kaznene ekspedicije vršeći nasilje, teror i organizovanu pljačku.[16] U međuratnom periodu (1918-1941), koji je trajao 23 godine, na Kosovu je skoro osamnaest godina bila uspostavljena vojna uprava.[25] U vreme veoma teškog perioda za Albance pod srpskom monarhističkom upravom, Komunistička partija Jugoslavije je delovala na Kosovu i Metohiji, zalažući se za autonomiju i bratsku ravnopravnost naroda Kosmeta, a protiv iseljavanja Albanaca u Tursku, oduzimanja njihove zemlje i državnog terora nad njima.[26]

Pravna regulativa i zloupotrebe

Kraljevina Srbija je donela Uredbu o naseljavanju novooslobođenih oblasti 20. februara 1914. godine, ali je njeno sprovođenje ubrzo ometeno izbijanjem prvog svetskog rata već jula iste godine.[7]

Između 1918. i 1920, Kosovo je stihijski naseljavano.[27] Kolonizacija novih oblasti je pravno regulisana Uredbom o naseljavanju južnih krajeva, od 24. septembra 1920.[7] Prema ovoj uredbi privatna svojina se mogla oduzeti radi stvaranja naseljeničkih kompleksa, ali je država morala dati u zamenu zemlju istog boniteta u blizini oduzetog zemljišta. U praksi, to se uglavnom nije poštovalo.[28] Oduzimajući zemlju od Albanaca, agrarne vlasti ih nisu upoznavale s njihovim pravima. Prilikom gradnje naseljeničkih kompleksa uglavnom se nije vodilo računa o životnim interesima albanskih seljaka: u nekim slučajevima je porodicama sve oko kuće oduzeto, pa su radi ulaza u kuću morali prolaziti kroz naseljeničko imanje. Ovakvi slučajevi dovodili su u neprijatan položaj i Albance i naseljenike.[29] Uredba o naseljavanju južnih krajeva je 1931. pretvorena u Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, koji je pretrpeo izvesne izmene i dopune juna 1933.

Sprovođenje kolonizacije i agrarne reforme, koje su bile neposredno povezane, je prvih godina bilo u nadležnosti Ministarstva za agrarnu reformu. Od 1929. godine, kada to ministarstvo prestaje da postoji, pa do izbijanja Drugog svetskog rata 1941. godine, kolonizacija je bila u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede.[6] Kolonizacija i agrarna reforma su imale i socijalnu dimenziju jer je zemlja oduzimana od nekadašnjih aga i begova i deljena siromašnim seljacima. Otuđenje tzv. „velikog poseda” sprovodio je sreski poglavar po odluci velikog župana, posle čega bi država određivala otkupnu cenu „viška” zemljišta koje bi bilo oduzeto za potrebe agrarne reforme.[30] Bivši vlasnici često nisu bivali adekvatno isplaćeni, a pitanje isplate bivših vlasnika je posmatrano kao teret za državni budžet, naročito u godinama svetske ekonomske krize.[9]

Da bi podstakla naseljavanje, država je iz budžeta obezbedila besplatan prevoz i građevinski materijal: 1921. izdvojeno je šest miliona dinara, a tokom naredne budžetske godine skoro 24 miliona.[31] Kolonisti su po naseljavanju oslobađani državnih poreza na tri, a od 1928. na pet godina. Uglavnom je deljena državna zemlja, napuštene parcele muhadžira i zemlja oduzeta od odmetnika-kačaka. Skoro četvrtinu zemlje činila su tzv. „bezvlasnička imanja” koja su muslimani trajno napustili. Samo na teritoriji Agrarnog povereništva u Peći je 1919–1939. bilo 9.674 ha trajno napuštenog (kačačkog) zemljišta.[32]

Između 1918. i 1928. promenilo se 23 ministra agrarne reforme, od čega su samo četvorica obišla južne oblasti.[33] Nakon zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine, među agrarnim poverenicima su dominirali skoro isključivo pukovnici (Čemerikić, Dimitrijević, Branovački).[9] Rad vrhovnog agrarnog povereništva bio je obeležen korupcijom. Iako je zakon nalagao da se zemlja deli hronološki, tj. po redosledu podnošenja zahteva, u praksi su ipak kvalitetne parcele deljene brže onome ko bi platio.[9] I Savez agrarnih zadruga Južne Srbije je bio prilično kontroverzna ustanova. Njen dugogodišnji upravnik Vasa Šaletić je 1936. predlagao iseljavanje Albanaca u režiji Saveza, koji bi istovremeno bio zadužen za otkup njihovih imanja.[9] Pored toga što je politički zloupotrebljavan, Savez je ubrzo postao i simbol korupcije.[9]

Razne zloupotrebe i oduzimanja privatnih imanja albanskih seljaka radi naseljavanja kolonista su imale loše posledice na odnose meštana i naseljenika, koji su dobijali zemlju oduzetu na taj način.[7] Iz raznih dokumenata se vidi da su agrarne vlasti protivzakonito ograničavale i oduzimale zemlju albanskih seljaka, često bez ikakve zamene ili naknade.[7] U najtežem položaju su bili Albanci u pograničnim oblastima prema Albaniji, gde su vlasti nastojale da nasele što više kolonista, smatrajući da će tako obezbediti sigurnost granice. U tim su oduzimana imanja albanskih seljaka bez obzira na to mogu li njihove porodice opstati na ono malo zemlje što im je ostavljeno.[7]

Posledice

 
Nove jugoslovenske vlasti su 1945. donele Odluku o privremenoj zabrani povratka kolonistima.

Kao posledica dugogodišnjeg iseljavanja Albanaca i naseljevanja Srba i Crnogoraca, došlo je do značajnih izmena u etničkoj strukturi stanovništva. Takođe, usled primene nasilnih mera odnosi između etničkih grupa su postali veoma napeti, posebno između albanskih starosedelaca i srpskih kolonista, što je imalo posledica na produbljenje srpsko-albanskog sukoba.[16] Nestalnost kolonističkih poseda i neregularna podela zemljišta doveli su do opšteg osećaja neizvesnosti kod naseljenika na „njihovim” neubaštinjenim posedima.[9] Mnogi kolonisti su dobijenu zemlju nelegalno prodavali i vraćali se u rodni kraj, ili su je iznajmljivali muslimanskim veleposednicima[34], čime je „poništavan jedan od glavnih ciljeva agrarne reforme i kolonizacije”.[35] S druge strane, neki kolonisti, uglavnom crnogorski, su redovno izazivali konflikte sa domorocima.[36]

Tokom Drugog svetskog rata, Kosovo je pripojeno Kraljevini Albaniji, koja je bila italijanski protektorat. Brojni srpski i crnogorski kolonisti doseljeni 1920-ih i 1930-ih su proterani nazad u Crnu Goru i Srbiju, a mnogi su ubijeni.[37] Krajem rata, neki od srpskih i crnogorskih kolonista proteranih s Kosova su učestvovali u masakru Albanaca u Baru.[38]

Po završetku rata 1945. godine, vlasti nove Demokratske Federativne Jugoslavije su svim kolonistima zabranile povratak na Kosovo, jer su smatrani eksponentima predratne velikosrpske politike, od koje se novi režim distancirao.[39] Marta 1945. nova federalna vlada je donela tzv. Odluku br. 153 kojom je svim kolonistima privremeno zabranjen povratak na njihova prijašnja mesta življenja. Nove vlasti su već početkom avgusta 1945. usvojile Zakon o reviziji kolonističkih odnosa, koji je za koloniste predviđao izvesne kompenzacije u Vojvodini, odakle su masovno iseljeni podunavski Nemci. U septembru iste godine oko 3.352 „bivših kolonista” je dobilo pravo da se vrati na Kosovo i Metohiju, dok je 306 naseljenika, koji su izgubili pravo povratka, preusmereno u Vojvodinu.[9]

Literatura

  • Đorđo Krstić, Kolonizacija u Južnoj Srbiji. Sarajevo, 1928.
  • M. Lutovac, Današnje naseljavanje Metohije. Glasnik Srpskog geografskog društva, knj. 20, str. 61-69, Beograd, 1934.
  • K. Ristić, Kolonizacija i kolonistička naselja u ravni Kosova. Glasnik Srpskog geografskog društva, knj. 38, br. 2, 1958.
  • M. Lutovac, Naseljavanje Crnogoraca po Metohiji. Glasnik Srpskog geografskog društva, knj. XVIII, str. 123, Beograd, 1962.
  • Milovan Obradović, Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu, 1918-1941. Institut za istoriju Kosova, Priština, 1981.
  • N.L. Gaćeša, Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948. Matica srpska, Novi Sad, 1984.
  • T.P. Vukanović, Srbi na Kosovu. knj. I, Vranje, 1986.
  • A. Pavlović, Osvrt na agrarnu reformu i kolonizaciju Srba i Crnogoraca na prostor Kosova i Metohije u periodu između 1912. i 1941. godine. Baština, sv. 21, Institut za srpsku kulturu, Priština - Leposavić, 2006.

Povezano

Eksterni linkovi

  1. Đ. Krstić, Kolonizacija u Južnoj Srbiji (str. 21–24), Sarajevo, 1928.
  2. Arhiv Jugoslavije, 67-28-256, jul 1934.
  3. „Expulsions of Albanians and Colonisation of Kosova”. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-17. Pristupljeno 2009-11-16. 
  4. M. Obradović, Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu 1918-1941 (str. 153, 210, 215, 220), Priština 1981.
  5. Prva balistička pobuna
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 „Aleksandar Pavlović, Prostorni raspored Srba i Crnogoraca kolonizovanih na Kosovo i Metohiju u periodu između 1918. i 1941. godine”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-26. Pristupljeno 2009-11-17. 
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu[mrtav link]
  8. M. Obradović, Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu 1918-1941 (str. 96), Priština 1981.
  9. 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 „Vladan Jovanović, Tokovi i ishod međuratne kolonizacije Makedonije, Kosova i Metohije”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-26. Pristupljeno 2009-12-25. 
  10. Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903-1914, knj. VII, sv. 1. Beograd, 1980, str. 617-618.
  11. Prema zvaničnom popisu stanovništva Kraljevine SHS iz 1921. godine Kosovo je imalo 439.010 stanovnika, čiju su većinu činili Albanci (64,1%).
  12. A. Hadri, Kosovo i Metohija u Kraljevini Jugoslaviji (str. 59-60.), IG 1967. 1-2 51-84.
  13. Howard Clark, Civil resistance in Kosovo
  14. Adam Pribićević, Od gospodina do seljaka, prir. Č. Višnjić, Zagreb, 1996, str. 131–133.
  15. Zoran Janjetović, Deca careva, pastorčad kraljeva. Nacionalne manjine u Jugoslaviji 1918– 1941, Beograd 2005, str. 325–327, 340.
  16. 16,0 16,1 16,2 „Isterivanja Albanaca i kolonizacija Kosova II (Istorijski institut u Prištini)”. Arhivirano iz originala na datum 2006-10-31. Pristupljeno 2009-11-16. 
  17. M. Obradović, Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu 1918-1941 (str. 38), Priština 1981.
  18. 18,0 18,1 Đorđe Kristić, Kolonizacija Južne Srbije, Sarajevo 1928, str. 6.
  19. AJ, 38-505-657.
  20. Zoran Janjetović, Deca careva, pastorčad kraljeva. Nacionalne manjine u Jugoslaviji 1918– 1941, Beograd 2005, str. 331.
  21. Dr Milovan Obradović, Agrarna Reforma i kolonizacija na Kosovu 1918-1941, Priština, 1981.
  22. Jugoslovenska država i Albanci, prir. Lj. Dimić, Đ. Borozan, knj. 1, Beograd 1998, dok. 364, str. 323.
  23. Historical dictionary of Kosova
  24. 24,0 24,1 „Ante Beljo, Ideologija Velike Srbije”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2009-11-17. 
  25. „Zef Mirdita, Albanci u svjetlosti vanjske politike Srbije”. Arhivirano iz originala na datum 2001-06-25. Pristupljeno 2009-11-17. 
  26. Vojna enciklopedija, Beograd, 1972., knjiga četvrta, strana 656.
  27. M. Obradović, Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu 1918-1941 (str. 130-131), Priština 1981.
  28. M. Obradović, Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu 1918-1941 (str. 114-115), Priština 1981.
  29. M. Obradović, Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu 1918-1941 (str. 118), Priština 1981.
  30. Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918–1941, Sarajevo, 1958, str. 387; Mil. R. Gavrilović, Privreda Južne Srbije, Skoplje, 1933, str. 86.
  31. Ivan Katardžiev, „Makedonija me‡u Balkanskite i Vtorata svetska vojna (1912–1941)”, Istorija na makedonskiot narod, tom 4, Skopje, 2000, str. 163–165.
  32. Vladan Jovanović, Jugoslovenska država i Južna Srbija 1918–1929 (Makedonija, Sandžak, Kosovo i Metohija u Kraljevini SHS), Beograd, 2002, str. 125, 225.
  33. M. Stefanović, „Sumaran pregled agrarne reforme na Balkanu”, La Fédération Balkanique, Nr. 98, 11. 11. 1928; Đ. Krstić, Kolonizacija u Južnoj Srbiji (str. 26), Sarajevo, 1928.
  34. Adam Pribićević, Od gospodina do seljaka, prir. Č. Višnjić, Zagreb, 1996, str. 107.
  35. Zoran Janjetović, Deca careva, pastorčad kraljeva. Nacionalne manjine u Jugoslaviji 1918– 1941, Beograd 2005, str. 339.
  36. Živko Topalović, Privredni problemi Juga, Beograd, 1927, str. 21
  37. Williamson Murray, The emerging strategic environment: challenges of the twenty-first century
  38. „Tjeskoba u Baru”. Arhivirano iz originala na datum 2009-08-25. Pristupljeno 2010-01-05. 
  39. „Dusan T. Batakovic, KOSOVO AND METOHIJA: A HISTORICAL SURVEY”. Arhivirano iz originala na datum 2017-08-02. Pristupljeno 2009-11-17.