Kasna rimska vojska

Kasna rimska vojska je izraz kojim se označavaju oružane snage Rimskog Carstva od stupanja na prijestolje cara Dioklecijana godine 284. do konačne podjele Carstva na Zapadno i Istočno 395. Nekoliko decenija kasnije Zapadna vojska se raspala nakon kolapsa Zapadnog Carstva. [[Istočnorimska vojska] je, međutim, u suštini ostala nepromijenjena sve do reorganizacije u teme i transformaciju u bizantsku vojsku u 7. vijeku. Izraz "kasna rimska vojska" se često koristi kako bi se označilo i istočnorimsku vojsku.

Tetrarsi: Car Dioklecijan i njegove tri carske kolege. Lijevo su Dioklecijan i Maksimijan dvojica Augusta (ko-careva); desnop su Galerije i Konstancije Klor, dva Cezara (zamjenika careva). Uočljive su "panonske" vunene kape koje su običavali (izvan borbe) nositi oficiri u kasnoj rimskoj vojsci pod uticajem Ilira i Tračana koji su dominirali njihovim vrhovima. Statua na Bazilici sv. Marka u Veneciji

Rimska vojska, ustanovljena u doba Principata, prošla je kroz značajnu transformaciju uzrokovanu dugotrajnim periodom kaosa poznatim kao kriza 3. vijeka. Za razliku od ranije vojske, nova vojska, koja se oformila u 4. vijeku, se za popunu ljudstva oslanjala prije svega regrutacijom. Vjeruje se i kako je daleko veći broj ljudstva dolazio iz redova barbara s druge strane granica Carstva; tradicionalni stav historičara da se time oslabila efikasnost carske vojske je u posljednje vrijeme predmet rasprave.

Vjeruje se da je vojska u 4. vijeku nije bila značajno brojnija od one u doba Principata. Glavna promjena je bila ustanovljenje velikih vojske koje su pratile careve (comitatus praesentales) i u pravilu bile smještene daleko od granica. Njihova glavna svrha je bila odvratiti potencijalne uzurpatore od pobune. Dotadašnje legije su također razbijene u manje jedinice, nalik na one koje su bile karakteristične za pomoćne pukovnije u Principatu. Istovremeno je odbacivan dotadašnji teški i skupi legionarski oklop i oprema nauštrb lakšeg i jeftinijeg karakterističnog za pomoćne trupe. Pješadija je, s druge strane, počela prihvaćati zaštitnu opremu koju je u Principatu nosila konjica.

O ulozi konjice postoje proturječna mišljenja; ne vjeruje se da se broj konjanika u vojsci povećao u odnosu na doba Principata, a i rimski izvori sugeriraju da je njena taktička uloga (a i prestiž) ostala ista kao u ranijim periodima. Rimski autori iz doba dominata često u svojim tekstovima konjanike optužuju za kukavičluk i nesposobnost, dok slave pješake kao nasljednike prestiža nekadašnjih legionara.

U 3. i 4. vijeku je rimska vojska također uložila veliki napor kako bi se ojačale dotadašnje granične tvrđave, kao i da bi one dobile mogućnost mnogo duže i upornije obrane. Među historičarima se vode rasprave da li je to znak uvođenja nove strategije - tzv. elastične ili "dubinske" obrane - ili su Rimljani pokušavali održati staru strategiju "isturene obrane" karakteristične za Principat. U svakom slučaju, kasna rimska vojska je imala daleko veće poteškoće u obrani granica od barbarskih plemena. Historičari se spore da je to rezultat demografskih poteškoća u samom Carstvu, većeg demografskog pritiska od strane barbara ili prakse da se najveće i najbolje jedinice drže u gradovima i daleko od rimskih granica.

Eksterni linkovi uredi