Kapadokijski oci

Kapadokijski oci su značajne ličnosti u istoriji hrišćanskih crkvenih otaca, za čiju teologiju mnogi u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi smatraju da je superiorna u odnosu na antičku filozofiju. U "kapadokijske oce" ubrajaju se Vasilije Veliki, Grigorije Niski i Grigorije Nazijanski, carigradski patrijarh. Oni su nastojali da pokažu kako hrišćani mogu na ravnoj nozi raspravljati sa obrazovanim paganima u grčkom svetu te da hrišćanska vera, premda usmerena protiv mnogih ideja Platona, Aristotela i drugih grčkih filozofa, predstavlja gotovo naučni pokret u čijem se središtu nalazi zacelivanje ljudske duše i njegovo sjedinjenje s bogom, a što se najbolje ogleda u konceptu monaštva. Ova tri "kapadokijska oca" značajno su doprinela definisanju Svetog trojstva na drugom vaseljenskom saboru 381. godine i nikejskog simbola vere koji je na tom saboru formulisan.

Vasilije Veliki uredi

Vasilije iz Cezareje (330379), nazvan Veliki, prvi je u redu velikih pisaca i učitelja koje zovu crkvenim ocima, pa se i ta književnost zove patristička. Rodio se kao sin uglednog retora, paganina, a hrišćaninom ga je učinila majka. U Akademiji u Atini upoznao je Grigorija iz Nazijanza sa kojim je zatim neko vreme živeo u pustinji, a onda je postao arhiepiskop u rodnoj Cezareji Kapadokijskoj. Ostavio je dva krupna dogmatska spisa: Protiv Evnomija i O svetom duhu, gde precizira učenje o Svetom trojstvu, ali rešava i neka gnoseološka pitanja u teološkom smislu. Takođe je napisao preradu Liturgije i monaška Pravila, homilijarno tumačenje Svetog pisma (Šestodnev i dr.) te veliki broj pisama. Sačuvan je i njegov govor upućen mladima o tome koje koristi mogu imati od proučavanja starogrčke književnosti: tu je svoje prihvatanje antičke grčke književnosti obrazložio tvrdnjom da je ona korisna gde god podupire i razvija moralne vrednosti. Vasilijev grčki jezik je pod uticajem druge sofistike, sa obilnom primenom retorskih stilskih sredstava.

Grigorije iz Nazijanza uredi

Vasilijev prijatelj Grigorije iz Nazijanza (oko 338390) je nakon života u pustinji postao episkop Nazijanza u Kapadokiji a zatim kratko vreme bio i arhiepiskop Carigrada. Kao crkveni radnik bio je manji od svog prijatelja, ali ga kao književnik nadmašuje. Bio je izvrstan govornik, izraz mu je snažan i slikovit. Pisao je crkvene govore (homilije), pisma i pesme. Vizantinci su ga nazivali "hrišćanskim Demostenom". Pesnička inspiracija Grigorijeva služila je i kasnijim crkvenim pesnicima kao izvor za vlastita nadahnuća (npr. Jovanu Damaskinu, Kozmi Majumskom i drugima). Svu svoju teologiju izrazio je kroz čista književna ostvarenja, traktate nije pisao (Besede o Logosu, Pesma o sebi). U govoru O bekstvu (od episkopske dužnosti) daje idealnu sliku duhovničke službe.

Grigorije iz Nise uredi

Mlađi brat Vasilija Velikog, Grigorije iz Nise (335–oko 394), episkop u maloazijskom gradu Nisi, plodniji je kao pisac i najveći filozof među Kapadokijcima. Njegova Velika katiheza jeste, posle Origenovog dela O načelima, jedna od prvih teoloških sistematizacija, a u spisima Protiv Evnomija, Protiv Apolinarija i Protiv duhoboraca, zatim u epistolarnom spisu Avlaviju – o tome da nema tri boga, i najzad Protiv sudbine i dijalogu O duši i vaskrsenju, razvija jedan krupan teološki sistem, oplođen pored neoplatonizma i autentičnim Platonovim idejama. U delu Grigorija Niskog oseća se književnoistorijski kontinuitet jedne tradicije koja polazi od Origena. Kao i u delima Atanasija, Vasilija i Grigorija iz Nazijanza, u spisima Grigorija Niskog raspoznaje se i jedan drugi tip teološke književnosti, literatura obuzeta moralnim i psihološkim problemima asketskog preobražaja ljudskog bića. Grigorije Niski, zajedno sa Grigorijem iz Nazijanza, unosi u teologiju i neke pojmove koji će bitno uticati na razvoj koncepcija istočne monaške mistike, kao što je pojam "oboženja" i sl.