Interpolacija (filologija)

Interpolacija (latinski: interpolatio = "umetanje") termin je kojim se, u filologiji i tekstualnoj kritici, označava tekst koji nije napisao izvorni autor dela, tj. tekst koji je naknadno umetnut u izvorno delo. Pošto između izvornog antičkog teksta i postojećeg primerka tog teksta često stoji nekoliko generacija rukopisa, od kojih je svaki pisao drugi prepisivač, prirodno je postojala tendencija da se tokom vremena u takve tekstove uvuku delovi koji ne pripadaju izvorniku.

Neke interpolacije su isprva bile samo kratka objašnjenja (npr. sic), ali ima i takvih koje su ubačene kao namerni falsifikati, kakav je, na primer, slučaj s falsifikovanim odlomcima i celim delima pripisanim Pseudo-Isidoru. Slično tome, apolinaristički jeretici ubacili su svoje interpolacije u pisma Ignjatija Antiohijskog tri stoleća nakon njihovog nastanka. Povelje i pravni dokumenti takođe su ponekad interpolirani.

Ipak, većina interpolacija rezultat je pogreške i nepreciznosti do kojih dolazi prilikom ručnog prepisivanja rukopisa. Na primer, ako je prepisivač pogrešio prilikom prepisivanja teksta i slučajno izostavio nekoliko redaka, obično je taj izostavljeni tekst naknadno zapisivao na margini rukopisa. Međutim, na marginama skoro svih rukopisa nalaze se i zabeleške koje su tokom vremena ostavljali razni čitaoci. Stoga, neki drugi prepisivač koji je, možda nakon protoka mnogo vremena, hteo napraviti novi primerak rukopisa, susretao se s velikim teškoćama da utvrdi da li neka zabeleška na margini predstavlja sastavni deo teksta (koji je prethodni prepisivač greškom izostavio iz samog teksta) ili se radi samo o komentaru nekog čitaoca.

Savesni prepisivači trudili su se da u novi primerak prepišu sve što se nalazilo u rukopisu, ali su uvek mogli da se oslone samo na vlastitu procenu. Stoga bi u tekst ponekad ušli i komentari i zabeleške koje ne pripadaju izvorniku.

Reference uredi