Ilija Petković
Ilija Petković (srpski: Илија Петковић; Knin, 22. rujna 1945. - Beograd, 27. srpnja 2020.) bio je nogometaš i trener, poznat kao posljednji izbornik nogometne reprezentacije Srbije i Crne Gore.
 Ilija Petković 2006. godine | ||||||||||||||||||||||
| Lični podaci | ||||||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Datum rođenja | 22. rujna 1945. | |||||||||||||||||||||
| Mjesto rođenja |  Knin, DF Jugoslavija(danas  Hrvatska) | |||||||||||||||||||||
| Datum smrti | 27. srpnja 2020. | |||||||||||||||||||||
| Mjesto smrti |  Beograd, Srbija | |||||||||||||||||||||
| Nacionalnost | Srbin | |||||||||||||||||||||
| Državljanstvo | jugoslavesko (1945 - 1992) srpsko-crnogorsko (1992 - 2006) srpsko (2006 - ) | |||||||||||||||||||||
| Nadimak | Petko | |||||||||||||||||||||
| Omladinski pogoni | ||||||||||||||||||||||
| Dinara Knin |
||||||||||||||||||||||
| Profesionalni klubovi* | ||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||
| Trenirani klubovi | ||||||||||||||||||||||
| 1990 - 1993 1993 - 1995 1998 - 1999 1999 - 2000 2000 - 2001 2001 2002 2003 - 2006 2009 - 2010 2010 2013 - |
OFK Beograd Servette FC Avispa Fukuoka Aris Thessaloniki SR Jugoslavija Shanghai Shenhua Sichuan Guancheng Srbija i Crna Gora Incheon United Al-Ahly Doha Gyeongnam FC |
|||||||||||||||||||||
Medalje
| ||||||||||||||||||||||
| * Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima koji se računaju samo za službene utakmice i tačni su do 20.10.2011. | ||||||||||||||||||||||
Početak karijere uredi
Petković je igračku karijeru počeo u kninskom ligašu Dinari. U 19. godini je došao u Beograd i suočio se sa velikom životnom dilemom - nastaviti nogometnu karijeru ili se posvetiti studijama. Pobijedila je ljubav prema nogometu, postao je profesionalac, ali je nastavio i sa edukacijom - završio je Višu ekonomsku školu u Beogradu.
Splet okolnosti je Iliju Petkovića odveo na Staru Karaburmu i postao je igrač OFK Beograda. Dres popularnih "romantičara" nosio je 16 sezona, najpre od 1964. do 1973. godine, a zatim i od 1976. do 1983. U sezoni 1965/66. osvojio je trofej u Kupu Jugoslavije. Za OFK Beograd odigrao je 417 utakmica i postigao je 68 golova. O karakteristikama Petkovićeve igre najbolje svjedoči nadimak - "tajfun sa Karaburme". Bio je stravično eksplozivan i svojevremeno je proglašen za najbolje desno krilo sveta.
Petković je tri godine, od 1973. do 1976, bio reprezetantivac. Igrao je za francuski Troyes.
Debi u dresu "plavih" uredi
Posebne stranice igračke karijere današnji selektor je ispisao u reprezentativnom dresu. Za selekciju Jugoslavije je igrao od 1968. do 1974. godine. U tom periodu reprezentativni dres je oblačio 43 puta i postigao je šest golova.
Debitirao je na impresivan način. Bilo je to 24. travnja 1968. na stadionu Crvene zvezde. Jugoslavija je bila domaćin Francuskoj u revanš susretu četvrtfinala Kupa nacija. U prvoj utakmici, odigranoj 18 dana ranije u Marseilleu, bilo je 1:1. Iliji Petkoviću je trebalo tri minuta da postigne i prvi gol za "plave". Drugi put među strijelce se upisao u 33. minutu. Na kraju, Jugoslavija je pobijedila Francusku 5:1, a 47.687 navijača je klicalo Petkoviću i drugovima.
Ta pobjeda je donijela Jugoslavenima plasman na završni dio Kupa nacija, koji je održan u lipnju te godine u Italiji. Bilo je to treće po redu najjače evropsko reprezentativno takmičenje, koje je zatim preraslo u Prvenstvo Europe.
Ilija Petković je sudjelovao u briljantnoj pobjedi za sva vremena nad Engleskom 1:0, u polufinalnom susretu odigranom 5. lipnja u Firenci. Gol odluke postigao je Dragan Džajić. Tri dana kasnije u Rimu je odigrano finale. Protivnik je bila selekcija domaćina. Golom Džajića Jugoslavija je povela u 39. minutu, a izjednačio je Domengini deset minuta prije kraja. Petković je bio odličan. Tadašnja pravila nalagala su da se igra nova utakmica. Međutim, Ilija Petković se povrijedio, nije bio u timu u susretu odigranom 10. lipnja i "azuri" su savladali Jugoslaviju sa 2:0. Petković se okitio europskim srebrom u konkurenciji reprezentacija, a nacionalni tim Jugoslavije je ponovio uspjeh sa uvodnog Kupa nacija iz 1960. godine.
Njemačka kao nogometna sudbina uredi
Imao je Petković još mnogo nezaboravnih susreta u državnom timu. Ipak, plasmani na završnice velikih dijela zasjenjuju ostalo.
Petković je bio i akter meča odigranog 19. prosinca 1973. godine u Ateni, kada su "plavi" pobjedom 4:2 nad domaćinom Grčkom osigurali majstoricu protiv Španjolske. Pobjednika tog duela čekala je viza za Svjetsko prvenstvo održano 1974. godine u Njemačkoj.
Na "Wald" stadionu u Frankfurtu, 13. veljače 1974, radovali su se Jugoslaveni. Golom Josipa Katalinskoga u 14. minutu pobijedili su "furiju" i izborili plasman na Mundijal.
Ždrijeb je odredio da Svjetsko prvenstvo otvore aktualni šampion planete Brazil i Jugoslavija. Trinaestog lipnja, ponovo na "Wald" stadionu u Frankfurtu, bilo je 0:0. U narednom susretu Jugoslavija je deklasirala Zair 9:0, a osmi gol je postigao Petković. Remijem protiv Škota 1:1 izboren je plasman u naredno natjecateljsko kolo. Tada su se ponovo formirale grupe, a "plavi" nisu uspeli da se plasiraju dalje - redom, bolji su bili reprezentativci SR Njemačke (2:0), Poljske (2:1) i Švedske (2:1).
Ispostavilo se da se Ilija Petković na Mundijalu u Njemačkoj i oprostio od reprezentativnog dresa. Svoju 43. utakmicu za "plave" odigrao je protiv Poljske, 30. juna na već spomenutom objektu u Frankfurtu. U 81. minutu "tajfun sa Karaburme" je ustupio mjesto Vladimiru Petroviću, kasnijoj četvrtoj "Zvezdinoj zvezdi".
Ilija Petković spada u red rijetkih nogometnih ljudi koji u biografiji ima učešća na svjetskim prvenstvima i kao igrač i kao selektor. U oba slučaja, Petković se svjetskoj javnosti predstavljao u Njemačkoj. Te 1974. kao igrač, 2006. kao selektor Srbije i Crne Gore.
Uspješan prelazak među trenere uredi
Karijeru stručnjaka Petković je počeo kao sportski direktor OFK Beograda. Kasnije, u periodu od 1990. do 1993. godine bio je i trener "romantičara" sa Stare Karaburme.
U međuvremenu, Petković je bio trener u Štabu omladinske reprezentacije Jugoslavije koja je 1987. godine u Čileu postala prvak sveta. To je jedan od najboljih rezultata svih vremena u domaćem nogometu, a Petković je dao veliki doprinos na tom putu, kao i u stvaranju mnogih budućih asova.
Današnji selektor "A" tima je svojevremeno i prevodio Mediteransku reprezentaciju. Također, bio je aktivan i u Vojnom timu, kojeg su činili nogometaši na redovnom odlsluženju vojnog roka.
Servetteu donio titulu uredi
Internacionalnu trenersku karijeru Ilija Petković je počeo 1993. godine u Švicarskom Servetteu. Tim iz Ženeve je trenirao dvije godine. U sezoni 1993/94. osvojio je titulu prvaka. Zanimljivo je da je Servette u to doba bio u sjenci Grasshoppersa, ali su prešli mediokritetsko shvaćanje upravo zahvaljujući radnom angažmanu našeg stručnjaka. Na kraju, u burnom finišu, pretekli su Grasshoppers za bod.
Ilija Petković je tokom 1997. i 1998. godine bio trener u Štabu najbolje reprezentacije koju je tada selektirao Slobodan Santrač, inače njegov dugogodišnji suigrač u OFK Beogradu i najbolji strijelac naše elite u povijesti. "Plavi" su se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. To je bio izuzetan uspeh, ostvaren posle raspada SFRJ i međunarodnih sankcija koje nisu izostavile ni nogomet.
Ipak, Petković nije bio učesnik takmičenja u Francuskoj, jer je prihvatio poziv japanskog prvoligaša Avispe iz Fukuoke. U Japanu je Petković ostavio izuzetan utisak, što je uslovilo kasnijim pozivima u redove komšijskih kineskih prvoligaša - Šenhua i Čendau. Ilija Petković je i danas jedan od omiljenih trenera u najmnogoljudnijoj zemlji sveta, a novinari iz Kine i dan danas često posjećuju našu zemlju i Savez.
U međuvremenu, Petković je u sezoni 1999/2000. trenirao i solunski Aris. U nacionalnom Kupu su eliminirali Panathinaikos, a takmičenje su završili u polufinalu.
Dva puta na klupi "plavih" uredi
Ilija Petković je u dva navrata bio izbornik srpskog nacionalnog tima. Prvi put je radio od srpnja 2000. do veljače 2001. godine. U tom razdoblju "plavi" su ostvarili pobjedu u prvoj utakmici Prve grupe kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo održano 2002. godine, a savladan je Luksemburg u gostima. Također, srpski nacionalni tim je sa Petkovićem na čelu u siječnju 2001. osvojio prvo mjesto i pehar na "Sahara kupu", održanom u Indiji.
Poslje tog turnira, Petković je otišao u Kinu. U Nogometni savez, na mjesto izbornika, vratio se krajem srpnja 2003. godine. Bio je to izuzetno težak trenutak za domaći nogomet, jer je samo mjesec ranije doživljen najteži poraz u povijesti - 11. lipnja Azerbejdžan je u Bakuu u kvalifikacijama za Prvenstvo Europe 2004. pobijedio "plave" 2:1.
Petković je solidarizirao ekipu. Vratio je duh i vedrinu u svlačionicu, uspostavio jedinstvo među svim strukturama, došao do dobrih rezultata i polako vraćao kult nacionalnog tima. Dvije pobjede nad Walesom i remi protiv Talijana ipak nisu bili dovoljni da Srbija i Crna Gora osigura plasman na kontinentalno prvenstvo.
Sve se promijenilo na bolje u narednom kvalifikacionom ciklusu. Ilija Petković je postavio nova pravila, apsolutno svaki član nacionalnog tima i organizacije ih je prihvatio. Čvrsta odbrana, pokretljiv vezni red, konkretan napad i sve to pretočeno u kvalitetnu igru, doprinjelo je da Srbija i Crna Gora osvoji prvo mjesto u kvalifikacionoj Sedmoj grupi i direktno se plasira na Svjetsko prvenstvo. Takav uspeh nije zabilježen u skorijoj prošlosti.
Dva podatka su posebno oduševila svjetsku nogometnu javnost. Najprije, reprezentacija nije poražena na 10 kvalifikacijskih mečeva, a primljen je samo jedan gol.
Zanimljivo je da Ilija Petković, u funkciji izbornika, nije poražen ni na jednoj utakmici u kvalifikacijama. Na putu ka Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine ostvario je jednu pobjedu. Tim je preuzeo tri meča pre kraja sljedećeg ciklusa, a ostvario je skor od dvije pobjede i remi. I, na putu ka Njemačkoj 2006, "plavi" su pobijedili na šest od 10 utakmica, dok su preostale četiri završene neriješenim rezultatom.
Najveći dio života je proveo u Beogradu, gdje i danas živi. Oženjen je suprugom Biljanom i imaju sina Dušana.