Ilija Crijević

Ilija Crijević (lat. Aelius Lampridius Cervinus, rođen 1463. u Dubrovniku, umro 1520. u istom gradu) bio je hrvatski latinista, humanista, pesnik i leksikograf, mlađi savremenik Marka Marulića i glavni predstavnik dubrovačkog humanističkog kruga. Školovao se u Dubrovniku, Ferrari i Rimu, a 1485. godine postao je članom Akademije na Kvirinalu.

Tokom svog boravka u Rimu napisao je i svoje glavne radove: raspravu o Vergiliju, latinski enciklopedijski rečnik (Lexicon) i niz pesama, pretežno erotskog sadržaja, koje je inspirisala ljubav prema obrazovanoj ali preslobodnoj Rimljanki Flaviji. U tim pesmama Crijević se pokazuje kao pravi humanistički pesnik: učenost i samostalno oponašanje antičkih i humanističkih pesnika prepliće se s naglašenom osećajnošću i ljubavnom čežnjom, u čemu ponekad ide i dalje od svoga glavnog uzora Katula. Poput Katula, Crijević peva o različitim fazama i oblicima ljubavnog zanosa: od zaljubljenosti preko ljubomore gotovo do mržnje zbog prezrene ljubavi. Godine 1484. bio je za ove svoje erotične pesme ovenčan lovorovim vencem (poeta laureatus).

U kodeksima Vatikanske biblioteke, osim erotskih pesama, sačuvane su i ode, elegije, himne i epigrami, epistole i rasprave različitih sadržaja.

Tri godine kasnije vratio se u rodni Dubrovnik, gde je zatim vršio razne manje službe: bio je gradski pravobranilac, kastelan u Stonu, vicerektor škola, kastelan pogranične tvrđave Sokol itd. Prešavši u sveštenički stalež, postaje rektor dubrovačkih škola i kanonik. Njegov pesnički rad u kasnijim godinama ima uglavnom prigodnički karakter.

Nedovršen mu je ostao spev O Epidauru (De Epidauro). I u tom spevu i u svojim manjim pesmama, posebno odama, Crijević se pokazuje i kao pesnik svog rođenog grada koga odlikuje i vrsni talenat za opisivanje prirodnih lepota, među kojima su posebno upečatljivi krasni opisi Lopuda i Rijeke Dubrovačke. Svoj grad poredi pesnik sa drevnim Rimom, a svoje sugrađane naziva Kviritima.

Kao i neki drugi hrvatski humanisti, Crijević se veoma negativno odnosio prema narodnom jeziku, uveren da je latinski jedini dostojan da bude književni jezik, premda su davno pre njega književnosti na narodnim jezicima dale velika dela, naročito u Italiji (Dante, Petrarca, Boccaccio). Crijevićeva dela, osim tri epigrama, nisu bila štampana za vreme njegova života: sav njegov opus nalazio se u Vatikanskoj biblioteci (Cod. Vat. Lat. 1678, 2939), a Lexicon u biblioteci Marciana u Veneciji.