Ignjat Đurđević
Ignjat Đurđević, poznat i kao Ignazio Giorgi (Dubrovnik, 13. veljače 1675. – Dubrovnik, 21. siječnja 1737), hrvatski barokni pjesnik i prevoditelj, povjesničar, astronom, biograf.
Rodom iz bogate i ugledne dubrovačke obitelji, provodio je neobuzdan i često raskalašen život. Ljubavne avanture stajale su ga kneževske časti na Šipanu, a zbog nesretne ljubavi prema dubrovačkoj "diklici", Mari Boždarevoj[1] i malo slobodnije pjesme koju joj je napisao morao se za neko vrijeme čak i ukloniti iz Grada.
Obnašao je dužnost kneza Šipana. Zapovijedao je tvrđavom Lovrijencem.[2]
Bio je pjesnik dubokih osjećaja, njih ni crkvena stega nije uspijevala zatomiti, pa njegove vrele "Ljuvene pjesni" ulaze u red biranih lirskih vrijednosti pjesničkog Dubrovnika, s prepoznatljivim iskustvima Bunićeva stiha, a njegove "Suze Marunkove", spjev o Mljećaninu Marunku koji neuslišeno uzdiše za prelijepom "djevičinom" Pavicom, ne može zatajiti da je nastao na tragu "Derviša" prezimenjaka Stijepe Đurđevića, samo što ga je u nekim elementima slobodnijeg izražavanja i nadmašio. Više od dvadeset godina dotjerivao je poemu "Uzdasi Mandaljene pokornice", najljepše svoje pjesničko djelo što ga je 1728. tiskao u Mletcima, zajedno s ciklusom "Pjesni razlike". Ciklus je to neobično razgranat temama i oblicima, a hrvatska je znanost o književnosti (Mihovil Kombol, Ivo Frangeš) već uočila da između tih pjesama Đurđevićevih i pjesama Frankopanovih ima i motivskih i formalnih dodira. Osim svjetovnih i duhovnih pjesama na hrvatskom jeziku, pisao je duhovne i svjetovne pjesme na latinskom. Prevodio je basne.[3]
Sljedeće godine, 1729., također u Mletcima, izlazi i "Saltijer slovinski", to su Đurđevićevi prijevodi, ili parafraze, psalama kralja Davida. Koliko god se one odlikovale jezikom i dikcijom kao samosvojno djelo unatoč mnogim sličnim prepjevima kojima su se isticali dubrovački pjesnici, nema dvojbe da su "Uzdasi Mandalijene pokornice" najreprezentativnije Đurđevićevo djelo.
Ignjatu Đurđeviću (Đorđiću) pripisuje se rukopis Fizikalno-matematička pitanja, tipičan za prvu polovicu XVIII. st., koji se temelji na Aristotelovoj peripatetičkoj filozofiji, ali navodi i Kopernikovu i Braheovu teoriju, no ograđuje se od Kopernika i Galilea, jer su u suprotnosti sa Svetim pismom. Za povijest astronomije značajni su njegovi rukopisi Kronografija i O pravim i točnim gibanjima Sunca i Mjeseca.
Neko je vrijeme boravio u Rimu. Tad je pristupio isusovcima. Kad se je vratio u Dubrovnik, pristupio je i benediktincima.[4]
Među prvim je hrvatskim biografima.[5]
Izvori uredi
- ↑ Tereza Buconić Gović, Dubrovačke povijesne minijature, vlast. nakl., Dubrovnik, 1997., str. 180.
- ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija[mrtav link] Marko Dragić: Književnost katoličke obnove i prvoga prosvjetiteljstva (hrvatska barokna književnost)
- ↑ [nedostaje referenca]
- ↑ Tereza Buconić Gović, Dubrovačke povijesne minijature, vlast. nakl., Dubrovnik, 1997., str. 181.
- ↑ Hrvatski biografski leksikon, 1983. Uredništvo - predgovor
Vanjske veze uredi
- Uzdasi Mandaljene pokornice, izdanje 1851.
- Piesni razlike, izdanje 1855.