Historija filozofije

Pojam povijest filozofije, zbog dvoznačnosti pojma povijest (vidi o tome članak historija), ima dvostruko značenje. Označava povijesno zbivanje: razvoj filozofskih ideja kroz povijest, smjenjivanje filozofa, dominantnih filozofskih tema i škola; također označava istraživanje tih zbivanja u filozofiji ili znanosti (vidi članak historija).

U pojmu historija filozofije postoji dvoznačnost, ovisno o tome na koji dio stavljamo naglasak: na filozofiju (gdje istraživač, kao filozof odnosno "onaj koji ljubi mudrost", istražuje misli svojih prethodnika da bi produbio vlastito mišljenje) ili na historiju (gdje filozofe, njihove ideje i škole istražujemo kao objektivne povijesne pojave). Naravno, obje vrste istraživanja često se ne mogu apsolutno razlikovati.

Filozofija Zapada i Istoka uredi

Mnogi pregledi povijesti filozofije pate od pretjeranog "eurocentrizma". Iako za to ima nekih razloga, dosege mislilaca drugih civilizacija ne smijemo posve isključiti.

Filozofija je, kao samostalna umna djelatnost, s vlastitim tradicijama i institucijama, specifičnost "zapadnoga svijeta". Zbog te samostalnosti, možemo u smjeni filozofa, filozofskim tema i škola, tragati za zakonitostima kretanja. To traganje postaje poseban zadatak filozofskog i znanstvenog istraživanja.

Za druge civilizacije (starog "bliskog istoka", te zatim posebno indijska i kineska) možemo reći da poznaju "filozofsko mišljenje", tj. način mišljenja baziran na ljubavi prem mudrosti, diskusiji i logici, ali ne i "filozofiju" kao samostalnu djelatnost.

Kod njih se filozofsko promišljanje nikada nije jasno i trajno osamostalilo od mitopoetske imaginacije i teoloških spekulacija. S druge strane, ni sukob filozofije i religije, vjere i uma nije kod nikada bio tako snažan kao u Europi.

To međutim ne znači da njihove misaone dosege smijemo zanemariti i isključiti iz povijesti filozofije. Interakcije su postojale i "Zapad" je često učio od "Istoka"-, a to vrijedi i danas: mnogi suvremeni mislioci Zapada u XIX. i XX. st. nalaze inspiraciju u tradicijama Indije i Kine.

Zato i njihove misaone tradicije, ako i nisu u punom smislu riječi "filozofski", ipak u povijesnom pregledu filozofske misli moramo uključiti.

Pri tome treba imati na umu da je "Zapad" u ovom smislu u povijesti obuhvaćala i sve zemlje pod vlašću helenskih dinastija nakon Aleksandra Makedonskog i zatim pod vlašću Rimljana. Aleksandrija u Egiptu bila je središte antičke učenosti oko 700 godina (do paleža Aleksandrijske biblioteke i ubojstva Hipatije 415. g.).

Razvoj filozofije na zapadu bilježi, međutim, znatnu prazninu tijekom oko pet stoljeća, od VI. do XI. st. Tu prazninu popunjavaju [[Arapi|arapski] filozofi, koji čuvaju grčka dostignuća. Vlastito kulturno nasljeđe kršćani su kasnije preuzeli od Arapa (vidi: Toledo#Prenos arapske učenosti na zapad. Oni su raspravljali o filozofskim i teološkim problemima o kojime tek nekoliko stoljeća kasnije europska skolastika biva sposobna raspravljati. Zato u svaki prikaz povjesti "zapadne" filozofije moraju biti uključeni.

Kratka povijest "povijesti filozofije" uredi

Aristotel uredi

Prvi koji je sustavno proučavao učenja svojih prethodnika, i nastojao ih sustavno i objektivno prikazati, bio je Aristotel. Njemu zahvaljujemo mnoge obavijesti o koncepcija pred-sokratovskih filozofa, čiji su izvorni radovi izgubljeni. On u svojim djelima dijalektički preispituje gledišta svojih prethodnika, da bi pripremio razvoj vlastitog.

Helenizam uredi

Aristotelovi učenici i nastavljači u peripatetičkoj školi nastavili su s takvim pristupom. Tako nastaju zbirke prikaza dostignuća raznih posebnih disciplina: matematike, astronomije, fizike, medicine idr, pa onda i filozofske doksografije.

Takav marljivi rad da se prikupe informacije o dostignućima prošlosti može, međutim, imati i negativan učinak u tome da obeshrabri samostalno promišljanje. U helenističko i rimsko doba sve se više gubi poticaj za samostalno mišljenje i širi uvjerenje da su velikani prošlost već sve bitno domislili. Tako se ovaj pristup pretvara u praznu kompilaciju, »učenu ropotariju bilježaka« (Windelband).

Najpoznatiji među tim kompilatorima je Diogen Laertije, čija je knjiga sačuvana. Mišljenja raznih filozofa navode se kao datosti, bez pokušaja da se sagledaju u međusobnom odnosu i povijesnom kontekstu. Podjednaku pažnju pridaje ključnim filozofskim tezama, duhovitim izrekama i banalnim anegdotama iz života slavnih filozofa. Takvih kompilacija, naslovljenih "zrnca mudrosti" isl, ima i danas.

Moderno doba uredi

Nasuprot površnim kompilacijama, Historija filozofije postepeno se izgradila kao posebna disciplina krajem XVIII i u prvoj polovici XIX st. Ta disciplina pripada ne samo povijesnoj znanosti (historiji), nego i samoj filozofiji. Ona se ne zadovoljava pukim iznošenjem činjenica i anegdota. Kao historija, istražuje pojavu filozofskih koncepcija, škola i pokreta u povijesnom kontekstu. Kao filozofija, istražuje zakonitosti kretanja mišljenja, koje se mogu uočiti u povijesnom slijedu filozofija i filozofija.

Takav je prikaz naravno u opasnosti da se zanemari znanstvena skrupuloznost historičara i prikaz povijesnog razvoja filozofije podredi jednom određenom stanovištu – jednoj posebnoj filozofiji, koja u takvom pristupu postaje ideologija.

Hegel uredi

To je slučaj upravo s najznačajnijim utemeniteljem discipline, G.W.F. Hegelom. Uz Filozofiju povijesti (Philosphie der Geschihte), objavljenu za njegova života, posmrtno je, 1833-1836, po zapisnicima njegovih predavanja izdana Povijest filozofije (Geschihte der Philosophie).

Ovo je djelo posve podređeno funkciji razrade Hegelovom vlastitog sustava. Misli pojedinih filozofa on razmatra kao "momente" u povijesnom kretanju duha. Posebne povjesne tvorbe duha (a to uključuje ne samo filozofiju nego i sve znanosti, moral, pravo, religiju, državu idr) dijalektički se razvijaju, preobražavaju i prevladavaju tijekom povijesti, vodeći do apsolutnog duha koji u potpunosti spoznaje sebe samog i smiruje se u savršenom znanju, u Hegelovom filozofskom sustavu. Hegel često iskrivljuje povijesne činjenice da bi ih ugurao u Prokrustovu postelju svog sustava.

Razdoblja i područja uredi

Filozofski elementi u starim religijama Azije i Egipta uredi

Velika duhovna prelomnica oko 600. g.pne. uredi

Kineska filozofija uredi

Sun Cu (6. stoljeće pne.)
Konfucije (551. pne. – 479. pne.)
Mencije (372-288. pne.)
Lao Ce (4. stoljeće pne.)

Indijska filozofija uredi

Zapadna tradicija uredi

Razdoblja uredi

Antička filozofija

Pojam "antička filozofija" obuhvača razdoblje od preko tisuću godina: od početka VI. st. pr.n.e, kada djeluju Tales, Solon i drugi mislioci kasnije svrstani među "sedam mudraca", do početka VI. st.n.e. Krajem tog razdoblja može se označiti 529. g, kada bizantski car Justinijan zatvara Akademiju u Ateni. Iste godine, nevezano s tim događajem ali simbolički značajno, Sv. Bernard osniva samostan Monte Casino.

Uobičajena je podjela antičke filozofije na pet razdoblja, prema glavnim problemima kojima su se filozofi u određeno doba bavili: kozmološko, antropološko, ontološko ili sistemsko, etičko i religijsko razdoblje.