Historija Srbije u Osmanskom Carstvu

(Preusmjereno sa stranice Historija Srbije u Otomanskom Carstvu)
Glavni članak: Istorija Srbije

Ovaj članak je dio serije
Historija Srbije

Srednjovjekovna Srbija
Raška
Srpsko Carstvo
Moravska Srbija
Bitka na Kosovu
Srpska Despotovina
Osmanska Srbija
Smederevski sandžak
Austrijska Srbija
Prvi srpski ustanak
Drugi srpski ustanak
Moderna Srbija
Kneževina Srbija
Kraljevina Srbija
Srbija u Prvom svjetskom ratu
Kraljevina Jugoslavija
Nedićeva Srbija
SFRJ
Srbija u jugoslovenskim ratovima
SR Jugoslavija
Srbija i Crna Gora
Republika Srbija
Historija Vojvodine
Historija Kosova
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Srbija je bila pod Otomanskim carstvom u periodu od sredine XV do XIX veka.

Istorija uredi

Pošto je Osmanlijsko carstvo porazilo srpsku vojsku u dve ključne bitke: na reci Marici 1371. gde je poražena srpska vlastela iz Makedonije i na Kosovu polju 1389, gde je poražena vojska kneza Lazara, koji je tada bio najjači oblasni vladar u Srbiji i komandant vojske svojih vazala.

Bitka na Kosovu je definitivno rešila sudbinu Srbije, jer nakon nje u zemlji više nije bilo sile koja bi mogla da se suprotstavi Turcima. To je bio nestabilan period u kome su vladali sin i naslednik kneza Lazara despot Stefan Lazarević, koji je bio pravi vitez evropskog tipa, vojskovođa i pisac, a zatim njegov rođak Đurađ Branković, koji je prestonicu države preselio na sever, u novoizgrađeni grad Smederevo. Turci su nastavili svoja osvajanja sve dok nisu uspeli da zauzmu celu teritoriju srpske države 1459. godine, osvojivši Smederevo.

Srbija je bila pod vlašću Otomanske carevine skoro pet vekova, Turci su se naročito okomili na srpsku aristokratiju, istrebljujući fizički društvenu elitu. Pošto je Turska carevina bila islamska država teokratskog tipa, u kojoj su hrišćanski Srbi bili narod drugog reda, izloženi nasilju, ponižavanju i eksploataciji, srpski živalj je napuštao razvijena i urbanizovana rudarska, zanatska i trgovačka središta i povlačio se u nepristupačne planine, baveći se uglavnom stočarstvom.

Evropske sile, naročito Austrija, vodile su brojne ratove protiv Turske. Na njihovoj strani su bili Srbi, koji su im pomagali, iako su živeli pod turskom vlašću. Tokom Tursko-austrijskog rata (1593-1606) Srbi su 1594. podigli ustanak u panonskom delu Turske, u Banatu, koja im se osvetila spaljivanjem tela Svetog Save – najveće srpske relikvije, koju su poštovali čak i muslimani srpskog porekla. Drugo žarište otpora Turcima stvorili su Srbi u Hercegovini, ali su sklapanjem mira između Turaka i Austrije bili prepušteni turskoj odmazdi. Taj redosled događaja je postao uobičajen tokom narednih vekova.

Seoba Srba uredi

Glavni članak: Seoba Srba

U Velikom ratu (1683 – 1690.) između Turske i Svete lige uz papinu pomoć učestvovale su Austrija, Poljska i Venecija. One se podsticale Srbe na bunu protiv turske vlasti. Uskoro je ceo zapadni Balkan bio zahvaćen ustancima i gerilom od Crne Gore, preko Dalmacije i Podunavlja do Stare Srbije (Makedonija, Raška, Kosovo i Metohija). Kada je austrijska vojska počela da se povlači iz Srbije, pozvala je i srpski narod da se povuče sa njom, na njenu teritoriju. Birajući između turske osvete i života u jednoj hrišćanskoj carevini, mase Srba su napustile svoju postojbinu i 1690. godine, pod vođstvom svog patrijarha Arsenija Čarnojevića krenule na sever. Tada su mnoge oblasti na jugu Balkana ostale depopulisane, što su Turci koristili da islamizuju Rašku oblast, Kosovo i Metohiju i delimično Makedoniju. Tada je počeo proces čije se posledice osećaju i danas.

Kada je srpska etnička teritorija, 1716-1718, od Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine do Beograda i Podunavlja opet postala poprište novog austijsko-turskog rata, koji je vodio princ Jan Sobjeski, Srbi su uzeli učešće u borbi na strani Austrije. Turska je tada, tzv. Požarevačkim mirom izgubila sve teritorije u Podunavlju, severnu Srbiju i severnu Bosnu, delove Dalmacije i Peloponez. Novim ratom i tzv. Beogradskim mirom Turska je uspela da povrati skoro sve što je prethodnim izgubila. Lokalno srpsko stanovništvo opet je pogodilo ratno razaranje, progoni i odmazde.

Poslednji austrijsko-turski rat bio je tzv. Dubički rat (1788-1791), u kome je opet Austrija pozivala hrišćane u Bosni da se dignu na ustanak. Nakon njega novih sukoba više nije bilo sve do dvadesetog veka i propasti obe carevine.