Hanon Moreplovac

Za ostale upotrebe, v. Hanon (razvrstavanje).

Hanon (grčki: Ἄννων), nazvan Moreplovac, bio je kartaginski istraživač, pod čijim je imenom sačuvan jedan kratak "periplus", odnosno opis plovidbe oko dela afričke obale.

Moguća ruta plovidbe Hanona Moreplovca

Delo je originalno bilo napisano na punskom jeziku, pa je do nas stigao grčki prevod. Antički autori često ga spominju, ali nemamo nikakvih informacija pomoću kojih bismo mogli identifikovati ovog Hanona s bilo kojim drugim Kartaginjaninom tog imena ili pouzdano utvrditi vreme u koje je živeo. Plinije Stariji[1] piše da je Hanon preduzeo tu plovidbu u doba kad je Kartagina bila na vrhuncu moći (Punicis rebus florentissimis, Carthaginis potentia florente). Neki ga nazivaju kraljem, drugi vođom (dux) ili zapovednikom (imperator) Kartaginjana, što bi moglo značiti da je bio jedan od sufeta.

U samom Periplusu Hanon kaže da su ga kartaginske vlasti poslale na plovidbu iza Heraklovih stubova kako bi osnovao nove kolonije te da je isplovio sa šezdeset pentekontera i oko 30.000 muškaraca i žena. Na povratku s puta sastavio je opis svoje plovidbe, koji je dao da se ureže na ploču i nju zatim posvetio u hramu Hronosa ili, prema Pliniju, u Junoninom hranu.[2] Stoga se pretpostavlja da ovaj kratak opis koji je stigao do nas predstavlja grčku verziju teksta zapisanog na toj ploči.

Etimologija uredi

Ovaj se Hanon danas naziva Moreplovac, da bi se razlikovao od ostalih Kartaginjana sa istim imenom, od kojih je bio najpoznatiji Hanon Veliki. Ime "Hanon" (Ἄννων) znači "milostiv" ili "blag" na punskom jeziku ‒ slično sirijskom Ḥannā ("حنّا"), koje se i danas koristi na Levantu.

Ekspedicija uredi

Kartagina je poslala Hanona, na čelu flote od šezdeset brodova, da istraži i kolonizuje severozapadnu obalu Afrike.[3] Prošao je kroz Gibraltar i osnovao je ili ponovo naselio sedam kolonija duž afričke obale koja danas pripada Maroku. Odatle je produžio na jug i istraživao dalje duž afričke obale. Hogan navodi Hanonovu posetu Mogadoru, gde su Feničani ustanovili važan pogon za proizvodnju boje iz jedne vrste morskog puža koja živi u tamošnjim vodama Atlantskog okeana.[4] Hanon je na svom putovanju sreo mnoge domorodačke narode i naišao na različiti doček.

Na krajnjoj tački svog puta Hanon je naišao na jedno ostrvo koje je bilo gusto naseljeno "dlakavim i divljim ljudima". Pokušaji da uhvate muškarce nisu uspeli, ali su zarobili tri žene. No one su bile toliko divlje da su ih ubili i onda im odrali kožu. Prevodioci su im rekli da se zovu gorile, i kada su se evropski istraživači prvi put susreli s gorilama u 19. veku, nazvali su majmune gorilama smatrajući da su to oni "ljudi" koje je Hanon opisao.

U jednom dubokom zalivu nalazilo se ostrvo slično već opisanom, na kome je isto tako bilo jedno jezero i u njemu opet ostrvo, koje je nastanjivala neka divlja vrsta ljudi. Žene su bile mnogo brojnije neko muškarci i imale su grubu kožu: naši su ih prevodioci zvali gorilama. Jurili smo muškarce, ali nijednog nismo uspeli uhvatiti, jer su svi pobegli na vrhove uzvišenja, na koja su se s lakoćom popeli, i odatle su bacali kamenje. Zarobili smo tri žene, ali su se one tako žestoko borile, grizle i grebale one koji su ih uhvatili, da smo ih ubili i odrali im kožu, koju smo odneli u Kartaginu. Kako smo ostali bez životnih namirnica, nismo mogli nastaviti put.

Periplus uredi

Osnovni izvor u kome se opisuje Hanonova ekspedicija jeste grčki prevod teksta na ploči koju je Hanon po povratku u Kartaginu navodno ostavio u hramu Baala Hamona, koga su Grci identifikovali s Hronosom. Prevod se naziva Periplus, a pun naslov u prevodu s grčkoga glasi: Putovanje Hanona, zapovednika Kartaginjana, oko delova Libije iza Heraklovih stubova, koje je ostavio u Hronosovom hramu. Za njega su znali Plinije Stariji i Arijan, koji ga spominje u na kraju svoje Aleksandrove Anabaze (u 8. knjizi, koja se zove Indica):

Libijac Hanon krenuo je iz Kartagine, prošao Heraklove stubove i isplovio u Okean, a Libija mu je bila s leve strane, i plovio je dalje na istok, ukupno 35 dana. No kad je konačno okrenuo na jug, snašle su ga svakakve teškoće, nestašica vode, nepodnošljiva vrućina i užareni potoci koji se ulivaju u more.[5]

Pouzdanost Hanonovog izveštaja neki su naučnici osporavali, a drugi je branili. Warmington sugeriše[6] da su razlike između detalja opisanih u Periplusu i današnjih geografskih spoznaja konzistentne s antičkim izveštajima o odlučnosti Kartaginjana da za sebe zadrže monopol nad trgovinom koja se odvijala Atlantskim okeanom:

Ovaj izveštaj neki su antički autori kritikovali, među njima i Plinije Stariji, a u moderno doba o njemu je napisan veliki broj naučnih radova. Izveštaj je nedosledan, a na nekim mestima svakako i netačan, i propadaju gotovo svi pokušaji da se različita mesta koja se u njemu spominju identifikuju na osnovu pravaca plovidbe i razdaljina. Neki naučnici pribegavaju emendacijama teksta, koje su u nekim slučajevima opravdane. No moguće je da pred sobom imamo izveštaj koji je namerno uređen tako da kartaginski konkurenti ne mogu identifikovati mesta o kojima se govori. Iz svega što znamo o kartaginskoj odlučnosti da sačuvaju od Grka sve svoje znanje o zapadnim tržištima i svoj ekskluzivni pristup tim tržištima, deluje neverovatno da bi dopustili objavljivanje tačnog opisa puta koji bi svima bio dostupan. Pred nama se nalazi jedna zvanična verzija pravog Hanonovog izveštaja koja sakriva ili falsifikuje ključne informacije, a istovremeno daje Kartaginjanima razlog da budu ponosni na svoja dostignuća. Sama svrha plovidbe, naime konsolidacija pristupa izvorima zlata, čak se ni ne spominje.

Datiranje uredi

Hanonovi magloviti opisi, koji ostavljaju vrlo široki prostor za spekulacije i pretpostavke, naveli su neke naučnike da Hanonovu plovidbu datiraju još u doba trojanskog rata ili u Hesiodovo vreme, dok drugi idu u suprotnu krajnost i smeštaju je tek u period Agatoklove vladavine. Drugi s više verovatnoće smeštaju Hanona u vreme oko 570. godine pne. Novije teorije datiraju ga u 5. vek pne.[7] Čini se mogućim identifikovati ga s Hanonom, ocem Hamilkara, koji je poginuo u bici kod Himere 480. pne. Nema ništa čudno oko toga što je u to doba preduzeta ovakva ekspedicija; Feničani su organizovali sličnu ekspediciju u doba egipatskog faraona Nehoa II (606593. pne.), a precizno poznavanje zapadne obale Afrike bilo je za Kartaginjane vrlo važno. Broj kolonista, njih 30.000, bez sumnje je greška ili prevodioca ili kasnijih prepisivača.[8]

Rane feničanske ekspedicije oko Afrike uredi

O feničanskoj ekspediciji oko Afrike u vreme Nehoa II pisao je Herodot. Prema njemu, Feničani su krenuli iz Crvenog mora, oplovili Afriku i vratili se kroz Gibraltar. Herodot je tu priču spomenuo, ali smatrao je da tvrdnje Feničana nisu tačne, jer su pričali da je Sunce bilo severno od njih kad su se udaljili. Herodot je to smatrao netačnim i zato neverovatnim. Međutim, baš ta tvrdnja da je sunce na severu uverava mnoge naučnike, kako Harden tvrdi, da treba prihvatiti teoriju da su Feničani oplovili Afriku oko 600. pne..[9]

Novije pretpostavke o Hanonovom putu uredi

Nekoliko modernih naučnika analiziralo je trasu Hanonovog puta. U mnogim slučajevima analiza se sastojala u tome da se pročiste i interpretiraju informacije iz Peripulsa. William Smith ističe da je na putu navodno učestvovalo 30,000 ljudi i da je (javni?) cilj bio osnivanje "libijsko-feničanskih" (tj. kartaginskih) gradova.[8]

Harden kaže da postoji konsenzus o pretpostavci da je Hanon došao bar do Senegala.[10] Postoji mogućnost da je došao i do Gambije. Međutim, Harden kaže i da nema saglasnosti o tome gde se tačno može locirati krajnja tačka do koje je Hanon stigao na svom putu: u Sijera Leoneu, Kamerunu, Gabonu. Primećuje da Hanonovom opisu više odgovara planina Kamerun, aktivni vulkan (4040 m), nego planina Kakulima u današnjoj Gvineji (890 m). S druge strane, Warmington pre bira planinu Kakulimu, jer smatra da je vulkan Kamerun previše daleko.[11]

Reference uredi

  1. Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, II, 67, V, 1, 36.
  2. Atenej, Deipnosophistae, III, 83.
  3. Warmington 1964: str. 74–76
  4. Hogan, C. Michael (November 2, 2007). „Mogador”. The Megalithic Portal. Pristupljeno June 7, 2011. 
  5. Arijan; P. A. Brunt; I. Robson (1978). Arrian: Books 5-7 Anabasis Alexandri, Book 8 Indica. Harvard University Press. str. 32. ISBN 978-0-434-99269-0. Pristupljeno 23 February 2013. 
  6. Warmington 1964: str. 76
  7. Fage, J. D.; Roland, Anthony Oliver; Roberts, A. D., ur. (1979). The Cambridge History of Africa. Cambridge University Press. str. 134. ISBN 978-0-521-21592-3. 
  8. 8,0 8,1 William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, s.v. Hanno (30).
  9. Harden 1971: str. 162
  10. Harden 1971: str. 168
  11. Warmington 1964: str. 79

Literatura uredi

  • Harden, Donald Benjamin (1971) [1962]. The Phoenicians. Penguin Books, Limited. ISBN 978-0-14-021375-1. 
  • Herodotus, transl. Aubrey de Selincourt, Penguin, Harmondsworth, 1968 (1954)
  • B. H. Warmington, Carthage, (Penguin, Harmondsworth) 1964 (1960)

Eksterni linkovi uredi