Gilbert Keith Chesterton

Gilbert Keith Chesterton (Campden Hill, 29. svibnja 1874. - London, 14. lipnja 1936.), engleski književnik. Njegov bogat i raznolik stvaralački opus uključuje novinarstvo, poeziju, biografiju, religiozna djela, fantaziju i detektivsku fikciju.

Gilbert Keith Chesterton, KC*SG
Biografske informacije
Rođenje(1874-05-29)29. 5. 1874.
Engleska London, Engleska
Smrt14. 6. 1936. (dob: 62)
Engleska Beaconsfield, Engleska
NacionalnostEnglez
SupružnikFrances Blogg
Obrazovanje
Zanimanjeknjiževnik, novinar
Opus
Književni pravacZlatno doba detektivske fikcije
Književne vrsteproza
Jezikengleski
Znamenita djela

Chestertona su nazivali "princom paradoksa". Njegova proza je lepršava, isprepletena začuđujućim formulafcijama. Jedan je od rijetkih kršćanskih mislilaca kojemu se podjednako dive liberalni i konzervativni kršćani, a i mnogi ne-kršćani. Chestertonovi vlastiti teološki i politički stavovi bili su prerafinirani da bi se mogli jednostavno ocijeniti "liberalnima" ili "konzervativnima". Ne smije ga se zamijeniti za njegovog rođaka, A. K. Chestertona.

Život uredi

 
Chesterton u vrijeme zaruka, 1898.

Rođen u Campden Hillu, Kensington, London, Chesterton se obrazovao u Školi St. Paul. Pohađao je Slade School of Art kako bi postao ilustrator, a pohađao je i satove književnosti u University College, no nije završio nijedan fakultet. Godine 1896. počeo je raditi za Londonskog izdavača Redway, i T. Fisher Unwin, gdje je ostao sve do 1902. Tijekom ovog perioda započeo je i svoja prva honorarna djela kao novinar i književni kritičar. Godine 1901. oženio se za Frances Blogg, i sa njom ostao do kraja svog života. "Daily News" dodijelio mu je tjednu kolumnu 1902., zatim 1905. dobija tjednu kolumnu u "The Illustrated London News", koju će pisati narednih trideset godina.

Chesterton se prema vlastitim priznanjima kao mladić zainteresirao za Okultno, a sa svojim bratom Cecilom eksperimantirao je sa zvanjem duhova.

Sazrijevanjem je međutim, postajao sve više ortodoksan u svojim krišćanskim uvjerenjima, kulminirajući preobraćanjem u katolicizam 1922.

Chesterton je bio velik čovjek, visok 1.93m, težak 134 kg. Iz njegovog obima izrodila se poznata anegdota. Tijekom prvog svjetskog rata, neka Londonska dama ga je upitala zasto nije na fronti (en. 'out at the front' na fronti ili vani sa prednje strane); odgovorio joj je 'Ako prođete sa strane, vidjet ćete da jesam'.

Drugom je prilikom prigovorio svom prijatelju, Georgeu Bernardu Shawu, 'Gledajuć tebe, svatko bi pomislio da Engleskom vlada glad'. Shaw mu je odgovorio, 'Gledajuć tebe, svatko bi pomislio da si ju ti prouzrokovao'.

Obično je nosio ogrtač i zgužvan šešir, sa štapom u ruci i cigarom u ustima. Često bi zaboravljao kuda je krenuo, i propuštao bi vlakove koji su ga trebali tamo odvesti. U nekoliko je navrata slao telegrame supruzi sa neke daleke (i pogrešne) lokacije, primjerice "Ja sam u Market Harboroughu. Gdje sam ono trebao biti?", na što bi mu ona odgovorila "Kod kuće".

Chesterton je obožavao debate i često se u njih upuštao sa prijateljima kao George Bernard Shaw, Herbert George Wells, Bertrand Russell i Clarence Darrow. Prema njegovoj autobiografiji, on i Shaw igrali su kauboje u nijemom filmu koji nikada nije izdan.

Godine 1935., predložen je za Nobelovu nagradu za književnost, što mu je bila jedina nominacija.[1]

Umro je 14. lipnja, 1936. kod kuće u Beaconsfieldu, Buckinghamshire. Govor na posmrtnoj misi u Westminsterskoj katedrali održao je Ronald Knox. Chesterton je pokopan na katoličkom groblju u Beaconsfieldu. Vrijednost njegove ostavštine utvrđena je na 28,389 funti.

Pogledi i suvremenjaci uredi

Korijeni Chestertonovog pristupa smatraju se već postojećim u dvije linije engleske književnosti, jedna od njih Dickensova. Zbog korištenja paradoksa namjesto spokojnog prihvaćanja postojećeg stanja, često ga svrstavaju sa Oscarom Wiledom i Gerogeom Bernardom Shawom, koje je dobro poznavao, u grupu viktorijanskih satiričara i društvenih komentatora Butlerove tradicije.

Chestertonov stil i razmišljanja su međutim sasvim individualni, a njegovi zaključci dijametrano oprečni njegovim prethodnicima i suvremenicima. U svojoj knjizi Heretici (en. Heretics), Cesterton je o Wildeu pisao ovako:

Istu lekciju [pesimističnog hedonizma] prenosila je i vrlo moćna i pusta filozofija Oscara Wildea. To je carpe diem religija; no carpe diem nije religija sretnih, već vrlo nesretnih ljudi. Velika sreća ne ubira ružine pupoljke gjde god stigne; njene su oči uprte na besmrtnu ružu koju je vidio Dante.

Poznato je prijateljstvo Chestertona i George Bernard Shawa. Uživali su u zajedničkim argumentima i diskusijama. Iako su se rijetko slagali, održavali su dobru volju i međusobno poštovanje. No u svom je pisanju Chesterton jasno obrazložio u čemu su se razlikovali i zašto. U djelu Heretici o Shawu piše:

Nakon što je godinama konstantno kritizirao ljude zbog nenaprednosti, gospodin Shaw je otkrio, sa njemu karakterističnim razumom, da je vrlo upitno može li ijedan čovjek na dvije noge uopće biti napredan. Sumnjajući može li se čovječanstvo uopće kombinirati sa naprednošću, većina bi se ljudi lako zadovoljila izborom odbacivanja napretka, i predala se čovječanstvu. No gospodin Shaw, kojeg nije lako zadovoljiti, odluči da odbaci čovječanstvo sa svim svojim ograničenjima, i da se umjesto toga preda napretku kao svrsi. Ako čovjek kakav je nama poznat, nije sposoban za filozofiju napretka, gospodin Shaw ne traži novu filozofiju, već novog čovjeka. To je upravo kao dadilja koja dugo pokušava hraniti dijete grokom hranom, i kada otkrije da je hrana neadekvatna, ne baci hranu u potrazi za novom, već izbaci dijete kroz prozor, i traži novo.

Shaw je predstavljao novi princip humanizma, koji se uzdizao u to vrijeme. S druge strane, Chestertonovi su stavovi postajali sve više polarizirani u odnosu na crkvu. U ortodoksiji piše:

Obožavanje volje je negacija volje. . . Ukoliko bi mi gospodin Bernard Shaw rekao, "Htjedni nešto" to je isto kao da mi kaže "Nije mi važno što hoćeš", a to je isto kao da je rekao "Moja volja nema ništa s tim". Nije moguće diviti se volji uopće, zato sto je srž volje određenost.

Ovaj stil argumentacije Chesterton zove korištenje Nezdravog ili Neobičnog razuma (en. 'Uncommon Sense') - tj. mislioci i popularni filozofi tog vremena, smatrani izuzetno pametnim, govorili su stvari koje su se njemu činile besmislenim. To je ponovo ilustrirano u Ortodoksiji:

Tako kada gospodin Herbert George Wells kaže (kao što jest negdje rekao), "Sve su stolice različite," ne samo da je izgovorio pogrešnu izjavu, nego i kontradikciju. Ako su sve stolice zaista različite, ne bismo ih mogli zvati "sve stolice".

Ili, opet iz Ortodoksije:

Divlje obožavanje bezakonja i materijalističko obožavanje zakona skončaju u istom bespuću. Nietzsche savladava zapanjujuće planine, no na koncu ipak stiže u Tibet. Sjeda pored Tolstoja u zemlji ništavnosti i Nirvane. Obojica su bespomoćni-jedan jer ne smije ništa dokučiti, a drugi jer ne smije ništa odriješiti. Tolstojevska je volja smrznuta u budističkom instinktu da su sva posebna djela zla. Ali Nietzschevska je volja podjednako smrznuta njegovim stanom da su sva posebna djela dobra; no ako su sva posebna djela dobra, onda nijedno djelo nije posebno. Nalaze se na raskršću, jedan mrzi sve putece, drugi voli sve puteve. Rezultat je-neke stvari nije teško izračunati. Stoje na raskršću.

Oštri kometari i primjedbe u Chestertonovom se pisanju pojavljuju gotovo impulzivno. Poznata je izreka iz sredine njegovog epa Balada o Bijelom Konju (en. "The Ballad of the White Horse"):

Jer sve Galce Irske
Bog napravi lude
Svi ratovi im sretni
A sve pjesme pune tuge

Djela uredi

Chesterton je napisao oko 80 knjiga, nekoliko stotina pjesama, 200-tinjak kratkih priča, 4000 eseja, i nekoliko scenarija. Bio je književni i društveni kritičar, povjesničar, scenarist, teolog i branilac katoličke crkve, debatirao je i pisao misterije. Bio je kolumnist za Daily News, za Illustrated London News, i za vlastitu tiskovinu, G. K.'s Weekly; pisao je i članke za Enciklopediju Britannicu. Njegov najpoznatiji lik je detektiv-svećenik Otac Brown (en. Father Brown), koji se pojavljivao samo u kratkim pričama, dok je njegov neosporivo najpoznatiji roman Čovjek koji je bio četvrtak (en. "The Man Who Was Thursday"). Uvjereni kršćanin bio je puno ranije nego je primljen u katoličanstvo, a kršćanske se teme i simboli pojavljuju kroz mnoga njegova djela. U Sjedinjenim se Američkim Državama njegovo pisanje distribuiralo i populariziralo kroz "The American Review", izdavača Seward Collins iz New Yorka.

Većina njegove poezije malo je poznata, iako se u njoj dobro odražavaju njegova uvjerenja i mišljenja. Vjerovatno najbolje napisan je "Lepanto", dok je "The Rolling English Road" najpoznatija, a "Tajni ljudi" (en. "The Secret People") se najviše citira ("mi smo engleski narod; i zborili još nismo" en. "we are the English people; and we have not spoken yet"). Još jedna odlična pjesma je "Balada samoubojstva" (en. "A Ballad of Suicide").

Njegov "Charles Dickens" (1903.) primio je neke od najširih pohvala. Ian Ker piše ("The Catholic Revival in English Literature, 1845.-1961.", 2003.) "U Chestertonovim očima Dickens pripada "Veseloj" a ne puritanskoj Engleskoj" (v. Merry England). U četvrtom poglavlju svoje knjige, Ker piše kako Chestertonova misao proizlazi prvenstveno iz njegovog iskrenog poštivanja Dickensa, ponešto komercijaliziran stav u očima drugih književnih mislilaca tog vremena.

Chestertonova djela konstantno izlažu njegovu dosjetljivost i smisao za humor. Ozbiljno komentirajući svijet, vladu, politiku, ekonomiju, filozofiju, teologiju i mnoge druge teme, koristio se paradoksom. Kada je "The Times" pozvao nekoliko eminentnih autora da napišu esej na temu "Što je naopako u svijetu?" (en. "What is Wrong with the World?"), Chesterton je odgovorio pismom:

Draga Gospodo,

Ja sam.

S poštovanjem,

G. K. Chesterton

Chesterton je ovdje tipično kombinirao dosjetljivost sa ozbiljnom porukom (ljudska griješnost) i samoomalovažavanje.

Mnogo Chestertonovih djela se i dalje tiska, uključujući zbirke detektivskih priča o ocu Brownu. Ignatius Press je trenutno u tijeku objavljivanja cjelokupnog djela.

Reference uredi