Flora (mitologija)

Flora (lat. Flora, od flos = cvet) bila je drevna italska boginja cveća i proleća. Flora je smatrana jednom od najstarijih boginja u rimskoj religiji i jednim od petnaest božanstava koji su imali vlastitog sveštenika, koji je bio poznat pod nazivom flamen Floralis,[2] a koga je postavio još Numa Pompilije, legendarni naslednik Romulov.[3]

Florin trijumf, Giovanni Battista Tiepolo, oko 1743, scena bazirana na Ovidijevom opisu Floralija, godišnje svetkovine u čast Flore[1]

Mitologija uredi

Kao boginji cveća, vegetacije i plodnosti, Flori su prinošene žrtve u svetoj spilji Arvalske braće, jedne od najstarijih svešteničkih skupina u antičkom Rimu.[4][5] Prema Varonu, njen žrtvenik u Rimu navodno je podigao sabinski kralj Tit Tacije tokom polulegendarnog perioda rimskog kraljevstva.[3] Jedan mesec u sabinskom kalendaru nosio je naziv Flusalis (što je lingvistički ekvivalentno obliku Floralis), a Varon je Floru ubrajao među sabinska božanstva.[4]

Kasniji rimski pisci poistovećivali su Floru s grčkom nimfom Hloridom[3] (Χλωρίς, doslovno "Zelena"[6]): "Hlorida bejah, sad sam Flora", izgovara ta boginja kod Ovidija.[7] Prema istom pesniku,[8] kad je Junona, ljuta zbog Minervina rođenja iz Jupiterove glave, poželela da sama od sebe rodi dete, Flora joj je dala cvet koji osigurava materinstvo, i tako je je Junona rodila boga Marsa, po čijem se imenu, u spomen na to čudesno rođenje, naziva prvi mesec proleća.[9]

Hramovi uredi

Drevni Florin hram stajao je na Kvirinalu[2] i bio je posebno posvećen "seoskoj Flori" (Flora rustica), pa se tu možda radilo o onom drevnom žrtveniku koji je navodno nekada dao podići Tit Tacije.[5] a zatim je u periodu između 241–238. pne., po nalogu Sibilinskih knjiga, izgrađen nov hram, koji se nalazio u blizini Velikog cirka (Circus maximus) na obronku Aventina, brežuljka koji se u istoriji Rima i inače povezivao s plebejcima. Hram je posvećen 28. aprila 238. pne. i tom su prilikom održane igre (ludi), koje su se ponavaljale neredovno, sve dok 173. pne. nisu ustanovljene kao stalna godišnja svetkovina.[5]

Floralije uredi

Glavni članak: Floralije

Praznik u čast Flore ― Floralije (Floralia) ili Florine igre (ludi Florales) ― prvi put je održan 241. ili 238. pne., nakon čega je priređivan neredovno, sve dok 173. pne. nije ustanovljen kao redovna godišnja svetkovina.[10] Od tada su Floralije održavane svake godine tokom šest dana, od 28. aprila do 3. maja.[2] Za razliku od festivala zasnovanih na drevnoj patricijskoj religiji, Floralije su imale plebejski karakter, što svakako stoji u vezi sa veselom i razuzdanom atmosferom koja je vladala tokom te svetkovine.[4] Ta raskalašna atmosfera, uključujući i prikazivanje opscenih mimova i učešće prostitutki, možda je razlog zbog kojega Laktancije, hrišćanski apologet i pisac iz 2–3. veka, kaže[11] da je Flora, kao i nekad Aka Larencija, zapravo bila hetera koja je stekla ogromno bogatstvo i onda ga zaveštala rimskom narodu, a ovaj joj je zauzvrat iskazivao počasti na godišnjoj svetkovini Floralija.[3]

Likovna umetnost uredi

Flora je češće prikazivana u umetnosti od vremena humanizma i renesanse, kad je oživljen interes za antiku, nego što je to bio slučaj u starom veku.

Reference uredi

  1. Timothy Peter Wiseman, The Myths of Rome, University of Exeter Press, 2004, str. 1–11.
  2. 2,0 2,1 2,2 Simon Hornblower & Antony Spawforth, The Oxford Classical Dictionary, 3rd ed., 2003, s.v. "Flora".
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, s.v. Flora.
  4. 4,0 4,1 4,2 William Warde Fowler, The Roman Festivals of the Period of the Republic, London, 1908, str. 92.
  5. 5,0 5,1 5,2 Howard Hayes Scullard, Festivals and Ceremonies of the Roman Republic, Cornell University Press, 1981, str 110.
  6. Mirko Divković, Latinsko–hrvatski rječnik, Zagreb, 1900, reprint Naprijed, Zagreb, 1990, s.v. Chloris.
  7. Ovidije, Fasti, V, 195.
  8. Ovidije, Fasti, V, 229 i d.
  9. Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, XVIII, 103.
  10. Milan BudimirMiron Flašar, Pregled rimske književnosti, Naučna knjiga, Beograd, 1991, str. 113.
  11. Divinae institutiones, I, 20.

Vanjski linkovi uredi